VL: Od prošlog albuma Massive Attacka prošlo je šest godina. Novi je nekoliko puta odgođen, a za sada imamo samo najavni EP. Čemu odugovlačenje?

- Iskreno, u tom smo periodu napravili barem tri albuma koji su završili u smeću.

VL: Možemo li reći da ste imali kreativnu krizu?

- To je prejaka riječ. Neki eksperimenti uspiju, a neki ne. Sada smo potpuno zadovoljni.

VL: Ne bojite se prevelikih očekivanja nakon tolike pauze?

- Mislim da se u tome pristup fanova dosta promijenio. Pogledajte koliko je dobrih stvari na internetu. Nikad nije bilo lakše doći do muzike. Nestala je ovisnost o izdavačkim kućama i CD-ima koji izlaze svakih par godina. Zbog toga ne bih rekao da ljudi grizu nokte čekajući naš novi album. Meni je to drago. Puno ulažemo u svoje web stranice, uploadamo nove pjesme, komuniciramo.

VL: Znači li to da nestaje potreba za albumskim pristupom?

- To ovisi o umjetniku. Neki se bendovi usmjeravaju samo na nove albume, neki ostanu na dva hita i nemaju potrebu dalje, a mene baš pali traženje, isprobavanje različitih stvari na različitim scenama.U početku smo slagali playliste od tuđih materijala. Ljudi su nas prepoznali kao soundsystem i to je dobro funkcioniralo. Sada nas mnogi gledaju kao albumski bend, a ja bih i dalje svaštario. Recimo, volim raditi filmsku glazbu.

VL: Ipak, te soundtracke ne potpisujete kao Massive Attack.

- Da, uglavnom ih radim sam ili s Neilom Davidgeom. Je li to Massive Attack? I da i ne. Volim tu neodređenost, nikad nisam ni želio bend s jasno definiranim članovima. Surađivali smo s gomilom ljudi i to nas je profiliralo. Često osjećam da smo dobri koliko su dobri naši suradnici. Oni definiraju kvalitetu.

VL: I na novim pjesmama imate puno gostujućih vokala. Koliki je njihov doprinos u kreativnom smislu?

- Ovisi o stupnju bliskosti. Ljudima koje površno znamo često samo pošaljem pjesmu i kažem: imaš priliku, otpjevaj pa ćemo vidjeti kako zvuči. Naravno, te suradnje često pucaju. Drugačije je s ljudima koje znamo godinama, kao što su Martina Topley-Bird i Damon Albarn. S njima imamo vremena stvarati od nule. Sjednemo u studio i igramo se. Dodaš bas, izbaciš ovaj ili onaj zvuk... Potpuno druga dimenzija odnosa.

VL: S kime je bilo najteže raditi?

- Ne bih o imenima jer mi ne bi bilo drago da mene tako prozivaju, ali ne skrivam da smo imali puno promašaja. Jedan vrlo poznati DJ trebao nam je pomoći oko miksanja novog albuma. Čim smo sjeli u studio stvar je počela odlaziti kvragu. Prtljali smo po tonskom pultu, obojica frustrirani, bilo je jasno da suradnja nema smisla. U jednom trenutku sam pukao, otišao kupiti šampanjac, izvadio čaše i rekao: Stari, ovo neće ići. Nemojmo si krasti vrijeme. Napit ćemo se i idemo kućama.

VL: I kada se vratite doma nakon takvog dana, što slušate?

- To najčešće diktira moja djevojka. Ona voli plesnu muziku, nu disco, puno dubstepa, oko čega se slažemo, a sluša i nekakav bezvezni minimal techno. Često se vrti i James Holden. Meni je najdraža eksperimentalna elektronika, uglavnom stvari koje izdaje Warp, ali volim i mnogo drugih žanrova. Ne bih mogao odabrati samo jedan.

VL: Kad smo kod toga, smatraju vas predvodnicima trop hopa, no vi često probijate granice žanra. Kako se nosite s etiketama?

- Trip hop je zamišljen kao hip hop s elementima psihodelije. To nam je u početku bilo super jer smo strašno voljeli hip hop, ali ta definicija zapravo pobija smisao žanra. Kad se baviš eksperimentalom i psihodelijom nužno razvijaš svoj umjetnički smjer. Toliko se glazbenika naziva trip hoperima, a ja nas ne mogu zamisliti u istom košu. Kod trip hopa je nužna evolucija, promjene raspoloženja ili sredine povlače stalne stilske promjene. Tu je i problem Bristola kao male sredine. Nema tu mjesta za G-ja i mene, Trickyja, Potrishead, Mushrooma... A svi smo kao neki trip hop. Previše nas je. Za poludit!

VL: Što možemo očekivati od novih stvari? Predpostavljam da „Splitting the Atom“ nije otkrio sve adute?

- Sve imaju dozu prepoznatljivih elemenata koje bismo mogli nazvati autentičnim Massive Attackom, ali zapravo su jako različite. Najteže mi je uobličiti album u stilsku cjelinu jer naše pjesme najbolje zvuče svaka za sebe. To je bio velik produkcijski izazov, napraviti dojam da sve pjesme pripadaju istoj obitelji. Neke sam morao jako pojednostaviti da se uklope. U tom smislu novi će album biti mnogo ogoljeniji, a ne slojevit poput 100th Window. Vraćamo se korjenima.