Djetinjstvo naš najpoznatiji i najnagrađivaniji pisac Miro Gavran pamti po zaluđenosti vesternima. No već s 12, 13 godina počeo je, priznaje, ozbiljnije razmišljati o životu i profesiji kojom će se baviti.
– Mama i tata bili su učitelji, 11 godina starija sestra Renata studirala je književnost. Bio sam okružen knjigama i u tom periodu naglo sam počeo puno čitati. Do 16. sam bio uvjeren da ću biti profesor književnosti, a tada sam počeo i pisati kratke priče, pjesme. Sanjario sam kako bi bilo lijepo jednom biti književnik – govori Miro Gavran.
Zato je svaki tjedan vlakom iz Nove Gradiške odlazio u Zagreb gledati kazališne predstave. Teatar ga je sve više počeo zanimati. Godinu dana prije nego što će upisati Akademiju došao je vidjeti kako izgleda prijamni, sjedio je u hodniku i gledao nervozu oko sebe, da bi potom s 19 godina i sam osjetio tu tremu.
– U komisiji su bili Ivan Kušan, Ranko Marinković, Nikola Batušić, Zvonimir Berković, Vladan Švacov... svi koje sam gledao na televiziji, čija sam imena itekako poznavao. Sumnjao sam da će me primiti jer su me ispitivali jedan sat. Mislio sam da nečim nisu zadovoljni, da ću pasti. Poslije sam doznao da su bili oduševljeni mnome. Ispitivali su me tako dugo jer su bili iznenađeni svime što sam donio na prijamni – kaže.
Njegove knjige danas imaju više od 150 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po Gavranovim je dramama nastalo preko 200 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od dva milijuna ljudi. Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival posvećen sebi. No to, kaže, ne znači da je najbolji, nego tek da su ga puno igrali.
– Veliko je to priznanje, Gavranfest mi je pomogao da me se još više igra jer na festival nisu dolazili samo kazalištarci iz zemalja sudionica, nego i šire. Tijekom deset godina, koliko postoji, ima velik odjek – kaže.
Ideje, teme o kojima piše, dolaze kad one hoće, ne može ih, kaže, provocirati. Zabilježi ih ugrubo na papir, a kad krene pisati, voli se, za prvu verziju, povući od svega, maknuti se od svakodnevice. Znao je otići svojima u Slavoniju, u Delnice u Lovački rog, u mali planinarski dom ili na neki otok, Hvar, Šoltu ili Lošinj. Nekad se i u Zagrebu isključi od svega, ne javlja se na telefone.
Do četrdesete je bio sklon istočnjačkim stvarima, meditaciji, a onda ga je povukla Biblija. Okrenuo se tom svijetu, našao je ispunjenje i mir. Sretan je što romane rado čitaju i vjernici i ateisti, što svi u njima nalaze sugestivne ljudske priče. A kad je našao svoj mir, krenuo je svjetski uspjeh.
– Došao sam do zida i okrenuo se kršćanskim meditacijama, Bibliji, vjeri, što mi je pomoglo da se osjećam smirenije. Nisam dopuštao da izvanjske stvari djeluju na mene, da me odvuku od bitnog, pozitivnog, afirmativnog. Nažalost, danas smo okruženi novim izazovima, negativnostima i odjednom čovjek shvati da mu je potrebno utemeljenje. Ni ja nisam izuzet od iskušenja, ali od te 1999. imam čvrsto uporište. Sve je od tada lakše – priča.
U filmu se okušao samo dvaput, napisao je scenarij za “Djed i baka se rastaju”, te s Davorom Žmegačem za “Zabranjeno smijanje”.
– Odbijala me nemoć scenarista. Možeš potrošiti i godinu dana na pisanje, a nema garancije da će se film snimiti. Nedavno su me zvali iz Litve. Žele otkupiti neke moje tekstove i traže da napravim scenarij. Rekao sam im da mogu prodati tekst, ali neka si sami pišu scenarij. Teško mi je vraćati se u neke prošle emocije, priče koje sam pisao prije deset ili 20 godina. Pokušao sam, zgodno je i korisno, ali nije moj svijet – govori.
Suprugu Mladenu upoznao je još kao student. Viđao ju je, prisjeća se, na Akademiji, volio je njezine predstave, ali tada još nije ni slutio da će biti zajedno. Klik se dogodio kad je završio studij i kao dramaturg počeo raditi u ITD-u, a Mladena je dobila ulogu u jednoj predstavi. Danas su u braku 24 godine, vole svoj putujući teatar Gavran, pred kojim je i skorašnja premijera predstave “Lutka” s Doris Pinčić i Robertom Kurbašom u glavnim ulogama. Najnoviji je to tekst Mira Gavrana koji Mladena režira. A nekoliko tjedana uoči premijere, kao i u svakom umjetničkom domu, i kod njih bude kaotično.
– Dani su to koji traže dodatnu energiju za uzajamnu kolegijalnost i razumijevanje jer iskre tada frcaju jače – kaže.
Njihov, danas 24-godišnji, sin Jakov krenuo je majčinim stopama.
– Uvijek je volio teatar, ali nije htio biti glumac. Želio je slikati pa je po završetku srednje škole za primijenjenu umjetnost i dizajn maštao da će biti restaurator slika. No u jednom je trenutku iz njega progovorio glumac. Likovnost s kojom je krenuo danas njeguje tako da napravi lutke kolegama na Akademiji u Osijeku, za svoju radost i svoju dušu – govori Gavran.
Iza njega je i monografija koju je pisala pokojna Gordana Muzaferija, jedna od najboljih teatrologinja ovih prostora. Od nje dobiti monografsku knjigu o sebi s 44 godine, govori Gavran, nije mala stvar. Dvije godine poslije ugledna izdavačka kuća iz Stuttgarta u izbor najboljih svjetskih dramatičara uvrstila je tri njegova teksta. No uspjeh mu, kaže, nije udario u glavu.
– Svi vjeruju, a istovremeno i sumnjaju u ono što rade. I to je normalno, ali mora biti više vjerovanja, a manje sumnje jer nesigurni ljudi svoje poslove ne dovode do kraja. Ni uspjeh ne smije uspavati. Jako je opasno kad ljudi počnu živjeti u prošlosti – kaže.
man se ćorava posla