Za Michaela Jacksona interes javnosti ne jenjava ni poslije smrti 2009. godine. Tako je poslije presude doktoru Conradu Murrayu, koji je osuđen na četiri godine zatvora za ubojstvo pjevača iz nehaja, najprodavanija knjiga u Americi postala “My friend Michael” koju je napisao Frank Cascio, Michaelov prijatelj i asistent. S Michaelom je proveo 20 godina. Donosimo vam isječak iz knjige u kojoj Frank piše:

“Imao sam četiri godine kada sam upoznao Michaela. Moj je otac bio upravitelj hotela Helmsley Palace na Manhattanu u kojem je Jackson često odsjedao. Sprijateljili smo se, a Michael nas je posjećivao i u našem domu.

Čežnja za normalnim

Mi smo mu bili oličenje normalne obitelji koju nije imao. Michaelu je tad bilo 27 godina i već je izdao album Thriller. Kad sam navršio 12, moju obitelj pozvao je u Neverland. Bilo je to najljepše mjesto na kojem sam bio. Tamo je bilo normalno da Michael dijeli sobu sa svojim gostima, ali nikad nije bilo neprimjerenih seksualnih gesta u njegovu ponašanju. Uvijek bismo razgovarali dugo u noć. Govorio nam je o svijetu poznatih. Otkrio je da mu se udvarala Madonna, no od srama nije ništa poduzeo. No Michael nije bio homoseksualac.

Strašno su ga privlačile žene i imao je nekoliko dugih veza. Ali, kad je riječ o seksu, bio je poprilično skučen zbog trauma iz djetinjstva. Naime, kao član grupe The Jackson 5 morao je poslije nastupa skriven ispod kreveta šutjeti dok su njegova starija braća u sobi bila s djevojkama. Te 1994. iznenadio me udajom za Lisu Marie Presley. Prije samog čina nije ju uopće spominjao. Sumnjam da se njome oženio jer je u to vrijeme surađivao s arapskim milijarderom princom Al-Waleedom bin Talalom koji je htio poslovati samo s obiteljskim čovjekom, što je Michael ženidbom i postao. Do kraja života Michael je bio divan, no pun problema, a počeli su 1993. kad ga je otac dječaka Jordyja Chandlera optužio za seksualno napastovanje svojeg sina.

Optužbe su ga izjedale

Uslijedile su nove optužbe. No takvo što nikad se nije dogodilo. Ali Jackson se teško nosio sa stigmom manijaka i počeo je uzimati opasne lijekove poput demerola. Godinama nije mogao zaspati bez lijeka, a ovisnost je dovodila do paranoje. Umišljao je da su svi protiv njega i da ga se namjerno poslovno sabotira. Nije nikome vjerovao i do samog kraja bio je opsjednut neosnovanim optužbama za koje nije bio kriv.”