Andrija je običan čovjek, a takve je najteže glumiti. Mora biti dobar, topao, na usluzi uvijek i svima. Netolerantan je samo kad se radi o kćeri mu Loreni i njezinoj majci Milki. Tom osjetljivosti pokazuje da je i on običan čovjek – priča Duško Valentić o svome liku u “Najboljim godinama”.
Iako privatno ne pripada ni jednoj vjeri, poštuje svačiju. Kaže kako mu je jedna vjera malo, jer mu je blisko puno toga o čemu propovijedaju različite religije. Ne ide u crkvu, a s duhovnim ima drugu vrstu komunikacije. Dok je, davnih godina, radio za Religijski program HRT-a, upoznao je Tončija Trstenjaka s kojim se i sprijateljio. Na sva sebi nejasna pitanja – vjerska, ljudska, humana, umjetnička – odgovor je dobio upravo od njega. A sa svojih 27 godina doživio je posebno iskustvo – kliničku smrt. Tijekom služenja vojske u šest mjeseci imao je tri upale pluća i tijelo mu je bilo ‘prekrcano’ penicilinima.
– Na 30. penicilinu pao sam u anafilaktički šok i počeo odlaziti. Sjećam se svega, te se situacije ne zaboravljaju. Tunel, svjetlo, sve što piše u knjigama – istina je.
Razgovarao sam s ljudima koji su kroz to prošli, putovanje je isto, razlika je tek u detaljima koje čuvam samo za sebe – kaže.
Na upit je li na tom putovanju ugledao nekoga, poznato lice ili tek obrise, Duško šturo kaže:
– Da, jesam. Upravo zato i kažem ljudima – ne bojte se smrti!
Tim je iskustvom spoznao da kad netko umre ne plačemo zbog njega nego zbog sebe. Svi, kaže, nariču, kako će dalje bez njega ili nje. Nitko se ne pita što se događa s tom osobom u duhovnom smislu, a njoj je, naglašava, dobro. Deset godina nakon kliničke smrti, u istoj je godini izgubio dva bliska čovjeka. Svog kazališnog tatu Dinu Radojevića i oca.
– Bilo mi je bolno, a olakšavao sam si upravo prisjećanjem na situaciju kroz koju sam prolazio. To me zaustavljalo da ne plačem, govorio sam sam sebi: “Što radiš sa sobom? Pa njima je divno, ne budi toliko sebičan!” – govori.
Upoznao je i ljude koji su doživjeli slično iskustvo. Ne pričaju puno, kaže, jer se prepoznaju po nekim signalima, pogledu.
– Ne znam po čemu, ali naprosto osjetim da netko ima to iskustvo. Da je bio i vratio se – govori.
