"Jeszcze Polska nie zginela, kiedy my źyjemy", iz sveg glasa otpjevalo je 15.000 Poljaka početne stihove Mazurke Dabrowskog, kao da im upravo skidaju robijaške okove ili izlaze iz krakovskog geta, na početku utakmice u kojoj su Hrvati trebali biti samo počasna pratnja domaćinu u polufinale EP-a. “Još Hrvatska ni propala dok mi živimo”, odgovorili su naši rukometaši u stilu istovjetnih stihova stare domoljubne budnice Ljudevita Gaja (nećemo sad istraživati tko je koga plagirao).
Toliko je sličnosti i zajedničke teške povijesti između nas i Poljaka, a opet nas dijeli more razlika. Ni njemački vođa na klupi nije mogao u ormar zaključati “trtaroški” mentalitet reprezentacije koja je Hrvatsku pobijedila prije godinu dana u Kataru, a sad je nije mogla svladati u svojoj krcatoj dvorani, u situaciji kad si je mogla dopustiti i poraz od četiri razlike, već se slomila kao da je suparnik stigao na tenku. Sablasni muk arene u Krakovu jedan je od dojmova koji će ostati dugo u memoriji jer usudimo se, na trenutak, zamisliti kako bi sve to izgledalo da je bilo obrnuto – da se to nama dogodilo usred Zagreba ili Splita.
Veliko je pitanje bi li utakmica završila, a tih bi šesnaest igrača vjerojatno bilo za vijeke vjekova izbrisano iz našeg sporta kao skupina nacionalnih prokletnika. Istina je da sportaše često izlažemo negativnom pritisku. Vjerojatno ne bismo da ih baš taj pritisak katkada ne potakne na inat i drskost da poruče “nećete nas žive pokapati”. Babićeva momčad bila je već odbačena i prekrižena, a povijest nas uči da smo tada najopasniji, kao što smo sami za sebe najopasniji kad nas ulovi euforija, kad se doživljavamo jačima nego što jesmo. Od potpune agonije do totalne fantazije u 60 minuta, takav nam je mentalitet.
Ali tko bi sad uoči dvoboja sa Španjolskom za zlato i mogao to kontrolirati. Pa da u svlačionicu zajedno uđu Freud i Božo Petrov, ne bi mogli objasniti igračima nakon takve herojske pobjede da sad treba “smiriti glave, zaboraviti što je bilo”. Stručnom stožeru ostalo je sada jedino zajahati val te euforije i svim silama jurnuti na Španjolce koji su na papiru bolja momčad. Ali, srećom, ne igra se na papiru, već na malo čvršćoj podlozi. U srijedu navečer jedna je momčad odrasla. Večeras ćemo saznati koliko je velika.
>> Navijači odmah ujutro napunili avion za Krakov, a putuju i automobilima, kombijima...
>> Srbi o slavlju naših rukometaša: To je jedna od najvećih pobjeda u povijesti sporta!
>> Sve podsjeća na Portugal, dizanje iz pepela, Španjolci u polufinalu...
>> Luka Bulić 'iskoristio' Thompsona da opjeva rukometnu pobjedu
Treba malo poznavati i psihologiju. Da, ako nam krene i protiv Španjolaca može biti jako dobro na kraju, no isto tako moguć je i kontraefekt - ako nam ne krene da se jednostavno raspadnemo! Naime to je kao jing-jang - sve dolazi u neku ravnotežu na kraju, što znači da nakon euforije dolazi i prizemljenje. Nadam se da će naši ipak uspjeti nastaviti i da se nisu ispraznili. Brine me što je Gojun rekao da nije spavao tu noć skoro ništa, a vjerojatno nisu niti ostali ... nova utakmica je za samo 48h. Samo da se nisu emotivno ispraznili, jer onda bi moglo biti ružno. To je čista psihologija, pa zašto u 70-80% slučajeva utakmicu ipak izgube oni koji su dugo gubili, pa došli skoro do poravnanja i onda stali? Da smo barem imali 4 dana odmora.