Irfan Smajlagić (53) ove godine slavi 20 godina od osvajanja prve hrvatske rukometne medalje, na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. godine. Hrvatska je u susretu za broncu pobijedila Dansku s rezultatom 24:23.
– Uh, tko se još toga sjeća. Ne sjećam se što je bilo prošle godine, a kamoli tako davno – počeo je priču Irfan Smajlagić.
Nije baš da se ničega ne sjeća...
– Prema mome mišljenju još je važnija bila zlatna medalja na Mediteranskim igrama godinu dana prije. Igralo se u Francuskoj, a domaćin je bio u najjačem sastavu, sastavu koji je 1992. godine na Olimpijskim igrama osvojio broncu. Ne samo da smo ih pobijedili u finalu već smo ih i nadigrali u svakom pogledu – istaknuo je Irfan.
Imao je ponudu da igra za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, no odlučio se za Hrvatsku.
– To je bio logičan izbor. Jer, 1986. godine odlučio sam da ću živjeti u Zagrebu, odnosno da ću se uvijek vraćati u taj grad nakon igranja u inozemstvu. Hrvatska je imala jaku reprezentaciju pa me je povukao i sportski motiv. Kada smo igrali na prvom Europskom prvenstvu 1994. godine samo trojica igrača igrala su u inozemstvu, Saračević, Perkovac i ja. Svi ostali u Zagrebu.
Igrao je za Hrvatsku na četiri velika natjecanja zaredom, na Europskom prvenstvu 1994. i 1996. godine, na Svjetskom prvenstvu na Islandu 1995. godine te na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. Na četiri natjecanja osvojio je tri medalje, zlato (Atlanta), srebro (Island) i broncu (Portugal).
– Žao mi je što nismo dobili dozvolu da igramo na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Uvjeren sam da bismo osvojili medalju bez problema. Jasno, vrhunac prve generacije hrvatskih rukometaša bilo je zlato u Atlanti. Bili smo zaista skup sjajnih igrača. Izvan parketa bili smo malo nestašni, ali kada bi počela utakmica, onda bismo se sto posto uozbiljili – istaknuo je.
U te tri godine promijenio je tri izbornika – Zdravka Zovka, Abasa Arslanagića i Velimira Kljaića.
– Nikad nisam gledao posebno na to tko je izbornik, tko mi je trener. Znao sam svoje zadaće na parketu i to je bilo to – kaže legendarno desno krilo.
Nakon zlata u Atlanti mnogi su se oprostili od reprezentacije, pa i vi?
– Nije bilo nikakva konkretnog razloga zašto smo svi prestali igrati. Sigurno je da smo mogli igrati još dvije-tri godine, uostalom svi smo u svojim klubovima igrali svih tih godina.
Dok ih nije bilo, reprezentacija nije napravila ništa na dva SP-a (1997. i 1999.) i na jednom EP-u (1998.). Kako je Hrvatska bila domaćin EP-u 2000. godine, ponovno se okupila stara garda.
– Pokazalo se da to nije bila dobra ideja. Svi smo bili u godinama, nismo više mogli igrati kao prije četiri godine u Atlanti. Ja sam imao 39 godina i sjećam se da sam prvi put ostao emotivno prazan nakon onog poraza od Slovenije u utakmici za peto mjesto koje je nosilo plasman na Olimpijske igre u Sydneyju. Nakon povratka u Francusku dugo nisam mogao doći k sebi jer smo zaslužili da branimo zlato iz Atlante – kaže Smajlagić.
U Francuskoj je za razne klubove igrao deset godina, s jednim malim povratkom u Zagreb. Igračku karijeru okončao je u 40. godini. Vratio se kući, a onda je dobio ponudu da bude u stručnom stožeru hrvatske reprezentacije.
– Razgovarao sam sa Željkom Kavranom, tadašnjim predsjednikom Hrvatskog rukometnog saveza. U tom trenutku nisam znao koju ću funkciju preuzeti, ali Kavran je inzistirao da se svakako priključim – sjeća se Smajlagić.
Za izbornika je postavljen Lino Červar.
– Iskreno, uopće nisam znao tko je to. Dugo sam vremena bio u inozemstvu, a on nije radio u nekom jačem klubu da bih čuo za njega. Nisam čak ni poznavao igrače te 2002. godine kada smo igrali kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Oni su čuli za mene, bili su svi dobro informirani. Imali smo sjajan odnos jer sam volio sa svakim igračem posebno razgovarati.
Balić nije neradnik
Kakav je bio Ivano Balić?
– Sjajan. Priče da ne voli trenirati čista su laž. On je trenirao onoliko koliko mu je bilo potrebno. Uostalom, zar bi netko koga proglase najboljih igračem svijeta to postigao bez rada? Naravno da ne bi.
Kao trener reprezentacije osvojio je svjetsko (2003.) i olimpijsko zlato (2004) te svjetsko srebro (2005). Na dva europska prvenstva (2004. i 2006.) bio je četvrti. Nakon EP-a 2006. napustio je klupu reprezentacije.
– Došlo je do neslaganja u stručnom stožeru, primjerice u odabiru igrača, ali i u još nekim drugim stvarima. Nisam više imao ovlasti koje sam imao prije i zbog toga sam se zahvalio. U Savezu su me htjeli zadržati pa sam preuzeo brigu o kadetima i juniorima, a u reprezentaciji sam ostao i kao savjetnik pa sam išao na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2007. godine.
Podmetanja u Zametu
Velika većina današnjih reprezentativnih zvijezda prošle su kroz mlade selekcije koje je vodio Irfan Smajlagić.
– Istina, okosnicu ove današnje reprezentacije čine igrači koje sam trenirao kao kadete i juniore. No, nisam se dugo zadržao kao šef omladinskog pogona. Iz istih razloga kao i kod seniora napustio sam posao u Savezu i preuzeo reprezentaciju Egipta. Nakon tri godine smo se razišli, a sljedeće tri proveo sam u sarajevskoj Bosni – rekao je Smajlagić.
U Hrvatsku se vratio kao trener riječkog Zameta.
– Bio je to dobro osmišljen projekt. Zamet je trebao biti ono što su danas nogometaši Rijeke. No, bilo je previše podmetanja i sve je propalo.
Onda se "odmetnuo" u ženske vode preuzevši Lokomotivu.
– Već me prije zvala Podravka, tako da nisam došao u ženski rukomet iz vedra neba – zaključio je Smajlagić.
>> Irfan Smajlagić novi trener Lokomotivinih rukometašica
Irfana za izbornika muške rukometne selekcije i nećemo više imati kompleks Francuza.