Mirza Džomba (37) uzeo je stvaralački predah! Tri godine nakon što je završio briljantnu karijeru, nekada najbolje krilo na svijetu slobodno vrijeme za razgovor o rukometu pronašao je između svakodnevnih obiteljskih obveza. Supruga Belma i kći Una još uživaju puno veću pažnju od rukometa:
– Htio sam se odmoriti od rukometa. Imao sam otvorenu ponudu za mjesto sportskog direktora Kielcea, što sam odbio. Bilo je nekih kombinacija sa Zametom, i to je sve. Mislim da mi je dobro došao mali odmor nakon dvadesetak godina karijere, sada puno realnije gledam na neke stvari. Trebao mi je taj odmak. Ne znam što ću raditi, ali rukomet mi sve više nedostaje. Kada sam završio karijeru, gledao sam samo utakmice naše reprezentacije, a znao sam čak i preskočiti neke nevažne. No na ovom zadnjem prvenstvu gledao sam sve utakmice koja sam mogao vidjeti na našoj i njemačkoj televiziji! Ipak mi je rukomet u krvi, sigurno ću se uključiti, ne znam na koji način. Objektivno gledano, teško je kod nas nešto kvalitetno raditi. Nemamo uvjeta, bez novca se ne može raditi! Prevelik je rizik upuštati se u bilo što gdje olako možeš potrošiti renome!
Nema uvjeta, a reprezentacija je stalno u svjetskom vrhu?
– Činjenica je da Savez radi jako dobar posao bez obzira na priče da se sve vrti oko Zorana Gopca. Naravno da u svakom poslu ima pogrešaka, ali održavamo kontinuitet uspjeha iako nemamo uvjeta. Reprezentacija nema ni stalno boravište, rukometni kamp, dvoranu, a jedan smo od najtrofejnijih sportova.
U tom kontekstu, je li četvrto mjesto u Danskoj uspjeh ili neuspjeh?
– Najgori je osjećaj na svijetu biti četvrti! Moja je generacija često bila četvrta, dobro poznajem taj osjećaj. Ako se gleda u kontinuitetu, četvrto mjesto je uspjeh. S druge strane, najavljivalo se zlato pa mislim da treba biti kritičan. Imam osjećaj da smo bili vrlo blizu, ali nam ipak nešto nedostaje. Ne znam je li ovo naš maksimum ili je problem u nečemu drugome. Ako ti se stalno događa isto, ne možemo govoriti o slučajnostima. Od osam utakmica na prvenstvu tri utakmice izgubili smo od izravnih konkurenata za medalje. Tijekom cijelog prvenstva bio je uočljiv pad u igri. Ako je problem bio u fizičkoj snazi, pitam se zašto se nije više rotiralo! Govorilo se da imamo širinu, a prvenstvo su iznijela sedmorica, osmorica igrača. Istina je da nismo mogli kalkulirati, u svim utakmicama moralo se igrati maksimalno – kaže Džomba.
Ne može Goluža zabijati!
– Otprilike mi je jasno kako je Goluža razmišljao, išao je od utakmice do utakmice do polufinala, a onda što bude. Na tom smo se putu jako potrošili, puno više nego ostale momčadi. Potrebna je detaljna analiza da bismo saznali zašto smo na kraju prvenstva pali, Goluža je sigurno najodgovorniji jer slaže momčad. S druge strane, nije Goluža taj koji je trebao zabiti zicere! Odgovornost je na svima, mislim da ne bi bilo korektno nekoga izdvojiti.
Možemo izdvojiti najboljeg igrača na svijetu, dojam je da je napad previše ovisio o Duvnjaku?
– Nema dvojbi da je Duvnjak najbolji igrač na svijetu, ali nikada jedan igrač u rukometu nije sam donio medalju. Nije to mogao ni Duvnjak! Naša igra mora imati opcije B i C. Kada Duvnjak nije igrao, djelovali smo bezidejno, lopta je sporo kolala u napadu. Općenito smo na prvenstvu imali više problema u napadu nego u obrani, često su nam se događale rupe u igri, kada nismo mogli zabiti po nekoliko minuta. Onda bismo počeli igrati “jedan na jedan”, što nam nije odgovaralo. To se najbolje vidjelo u utakmici protiv Francuza, kada su nas navukli na igru “jedan na jedan”. Fizički su superiorniji, igraju vrhunsku obranu i to su razlike koje određuju tko će osvojiti medalju. Nisu to velike razlike, ali su presudne.
Golužin mandat zasad su obilježile tri bronce i jedna “drvena” medalja?
– Goluža je naslijedio kostur momčadi koji je Lino Červar počeo pomlađivati. Goluža je nastavio proces pomlađivanja. Mi još imamo vrhunskih starijih igrača koji igraju u jakim klubovima, izbornikova je stvar kako će kombinirati iskustvo i mladost. Podsjećam da smo nakon nastupa na OI u Atlanti 1996. godine doživjeli veliki pad, puno se lutalo u procesu pomlađivanja, nije bilo rezultata. Onda se prije OI u Sydneyu 2000. godine u reprezentaciju vratila stara garnitura i tada smo kod kuće od Slovenije izgubili utakmicu za 5. mjesto koje nas je vodilo u Sydney. To je bio najveći kiks hrvatskog rukometa uopće! Ljudi iz Saveza naučili su puno nakon tog neuspjeha, nisu više radili takve pogreške. Uspjeli smo zadržati kontinuitet rezultata i istodobno smo pomladili momčad, od starije generacije ostali su samo Losert i Vori. Mislim da je to veliki uspjeh – ističe Džomba, pa ukazuje na primjere ostalih:
– Pogledajmo što se događa Šveđanima, Rusima, Slovencima… Stalno lutaju! U procesu pomlađivanja teško je stvarati igru, u Danskoj su vanjsku liniju činili Duvnjak, Kopljar i Bičanić, što je potpuno nova priča. Nemamo mi tako velik bazen igrača kao Francuzi. Kod nas se promjena generacija na krilima najmanje osjetila, na vanjskim pozicijama je malo drugačije. Teže je na tim pozicijama ući u kontinuitet vrhunske igre.
Kontinuitet i kvaliteta nisu sporni, što nedostaje za nešto više?
– Treba nam još jedan klik! Mislim da ova momčad ima potencijala za taj klik. Pojedinačno smo najkvalitetnija momčad, uz Dance najbolje smo pokriveni na svim pozicijama.
Vori neće moći vječno
Indikativno je da je momčad u svakom porazu ostavila dojam da ima potencijala za pobjedu?
– Imamo jaki kostur, imamo Duvnjaka, većina igrača igra u vrhunskim klubovima, ne bojim se za našu budućnost. Danci i Francuzi također su pomladili momčadi, ne mislim da će biti velikih promjena u svjetskom poretku do Olimpijskih igara u Brazilu. Ostaje problem na lijevom vanjskom, gdje se još luta. Tu se mora odlučiti kome dati povjerenje. Treba vidjeti što ćemo s pivotom, Vori neće moći ovako dugo igrati, godine čine svoje. Isto tako treba vidjeti što će biti s Alilovićem, koji je sam rekao da na kraju prvenstva nije bio na potrebnoj razini. Ne možeš jake utakmice dobiti ako golman ne skupi petnaestak obrana!
Koliko je Lacković nedostajao?
– Mislio sam da će Vuković krpati rupe iza Duvnjaka i Lackovića. Goluža se odlučio na drugačiju varijantu. Bičanić je isturen kao prvi lijevi bek, odabrao je dvojicu mladih igrača Sliškovića i Mandalinića, koji imaju iskustva u Ligi prvaka. Međutim, Lacković je ipak igrač koji zabija u 59. minuti, kada su sudačke ruke gore! Teško je nadomjestiti takvog igrača. Ako je zdrav, Lacković može puno donijeti svakoj momčadi – zaključio je Džomba.
>> Lacković: Goluža neka priča što hoće, ja nisam bio ozlijeđen
Da, nekada najbolje krilo na svijetu i to DESNO.