Željko Babić bit će izbornik rukometaša Hrvatske još nekoliko dana. Jer, čim je Tomislav Grahovac, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza, hitno sazvao sjednicu Upravnog odbora HRS-a za utorak sa samo jednom točkom dnevnog reda – sve je bilo kristalno jasno. Jer na dnevnom je redu jedna točka – odlučivanje o povjerenju izborniku Željku Babiću, stručnom stožeru, ali i koordinatoru Ivanu Baliću. Samo se jednom u povijesti hrvatskog rukometa dogodilo da su čelnici Saveza ovako brzo reagirali nakon lošeg rezultata ili neuspjeha. Bilo je to na EP-u u Sevilli, 1996. godine, kada je još za vrijeme trajanja turnira, uoči utakmice za peto mjesto koje je tada vodilo na Igre u Atlantu, smijenjen Abas Arslanagić nakon dva poraza u skupini, od Jugoslavije i Rusije. Teško je povjerovati da bi se Upravni odbor tako brzo sastao da bi donio zaključak “Željko ostani, dobar si posao napravio. Četvrto mjesto je super uspjeh, idemo dalje”.
Nakon što je prokockao plus osam dvadeset minuta prije kraja susreta za broncu, nakon što je prokockao plus pet samo osam minuta prije kraja, čelnici Saveza dobro da si nisu počupali kosu na tribini. Kao da nije bilo dovoljno da su posijedjeli nakon promašenog sedmerca Zlatka Horvata za plasman u finale nego su morali, sa svima nama, gledati novi horor.
Nedostajalo mu je iskustva
Željko Babić dobar je, simpatičan čovjek, ali nije za klupu reprezentacije. Jednostavno nije za visoke domete, nije tome dorastao. Previše je to stresno za njega. Možda je trebao još nekoliko godina stjecati iskustva na klupi Meškova ili drugog kluba. Bez obzira na osvojenu broncu na EP-u u Poljskoj lani u ovo vrijeme, Babić je već tada morao biti smijenjen. Da, bez obzira na medalju. Jer, ta medalja bila je proizvod čiste sreće. Ne, nije bila sreća to što su se Poljaci predali i “pukli” pred svojim navijačima, pa smo pobijedili s 14 razlike. Sreća je bila što su nam u utakmici prije naše pomogli Norvežani pobijedivši Francuze. Da su kojim slučajem Francuzi pobijedili, nama ne bi pomogla ni pobjeda od 20 pogodaka razlike. No, čelnici Saveza pomislili su ”Hajde, osvojio je broncu, pustimo ga još malo”.
To “još malo” stajalo nas je medalje na Olimpijskim igrama u Riju. Jer, kao na svakom velikom natjecanju, Babić je dobro složio taktiku za samo nekoliko utakmica, ali ne i za cijeli turnir. Primjerice, u četvrtfinalu OI protiv Poljske Babić je svih 60 minuta prosjedio na klupi. Ostao je bez reakcije. Baš kao što je ostao bez reakcije prekjučer u susretu za broncu na SP-u.
Zvao je izbornik timeout na 27:23 za nas i rekao:
– Nije još sve gotovo.
Baš dobra izjava za motivaciju... Ustvari je bilo gotovo onog trenutka kada je, poput Sabatea, na plus osam držao u igri umornog Duvnjaka, Cindrića i Stepančića. Veliki i iskusni trener u tom trenutku uveo bi u igru igrače s klupe koji sigurno ne bi napravili nekakvu veliku štetu u pet, šest minuta koliko je trebalo da se odmore naši ključni igrači. Uvjeren sam da bi Lovro Jotić u tih nekoliko minuta, onako svjež, pun snage, barem dvaput prošao kroz slovensku obranu i postigao koji pogodak. Ali ne. Jotić je doveden da malo igra protiv Saudijske Arabije i Čilea i da nosi lopte. A dečko je bio hit ove sezone u Ligi prvaka! Ili zašto nije opet probao s Mandalinićem kada nam je stao vanjski šut. Stipe je bio loš, ali tko zna, možda bi baš on postao junak. Nikad to nećemo saznati.
Nije izbornik reagirao ni u obrani. Jakov Gojun, Željko Musa i Domagoj Duvnjak nisu više mogli izdržati tempo koji su nametnuli Slovenci. Stoga ne čudi što je Bezjak pored njih trojice prolazilo kako je htio. Možda da je izbornik pokušao s obranom 5-1, pa da se taj prednji “prilijepi” uz Bezjaka i, ako treba, neka ga juri po cijelom terenu.
Gledao kako Titanic tone
Ne, izbornik je radije gledao kako tonemo poput Titanica, a naša santa leda bio je Bezjak. Najtužnije jest to što je Babić i nakon ovog poraza, koji će mu biti i posljednji na klupi Hrvatske, barem na neko dulje vrijeme, ostao zadovoljan. I dalje je ostao dosljedan sebi dijeleći verbalne lekcije novinarima. Nakon niza bisera koje je izgovorio u ovih godinu dana, ovaj sa “sinovima svjetla” bio mu je najoriginalniji. Po čemu će Babić ostati upamćen u ovih godinu dana – po bronci na EP-u u Poljskoj, po neopozivoj ostavci nakon Rija koju je na kraju povukao, po tome jer je uspio izgubiti broncu nakon plus osam, po vječitim prepirkama s novinarima, po zahvaljivanju Gospi, roditeljima, majkama, braniteljima i ostalima. Gospodine Babiću, ipak niste taj koji nas može povesti do zlata na Europskom prvenstvu sljedeće godine u Zagrebu. Kandidata za Babićeva nasljednika ima dovoljno, a najizgledniji su Slavko Goluža, Lino Červar, Irfan Smajlagić, Ivica Obrvan, ali i čovjek koji je prekjučer nadmudrio Babića - Veselin Vujović.
Najbolje da nam izbornik bude novinar Damir Mrvec. S njim na celu reprezentacije bi vladali svjetskim rukometom narednih 20 godina i osvojili bi duplo vise zlatnih medalja od Francuza.