*** deleted by admin ***

Dragi prijatelji!
Eto, nakon mog cjelonoćnog boravka na pretragama i infuzijama u Kliničkom bolničkom centru Dubrava (nova bolnica), nakon par sati spavanja i par tanjura juhe, osjećam se daleko bolje. Morat ću današnji dan provesti u oporavku, a sutra ću otići gosp. Pavi Miliću pružiti podršku i odnijeti mu čaj. Kao što znate, on je započeo štrajk glađu na istom mjestu, uz iste transparente, sa različitim slučajem i još većom nepravdom na duši, ali s jednakim porivom - ljubavlju do svog djeteta. Stoga i Vas pozivam da ga obiđete kada uzmognete. Iz iskustva Vam mogu potvrditi, da mi je, svaki puta kada bih ugledao poznato lice koje mi prilazi, oko srca bilo toplije i u duši jačala odlučnost da ustrajem. Ne pozivam nikoga da mu se pridruži istim načinom ili pristupom, nego jedino - ljubavlju prema bližnjem svom, podrškom čovjeka čovjeku, što, ne samo da je kršćanski, nego je ljudski.

Znate, dragi prijatelji, jučer sam, čekajući da mi ''iscuri'' kalij u fiziološkoj otopini infuzije, promatrao to sporo kapanje, gledao satima... nakon nekoliko sati, to ''more'' infuzije ipak je iskapalo u cjevčicu i ušlo u moj krvotok. A onda su donijeli novu dozu. Pomislih - tko će sad opet čekati satima, dočekati da još jedna infuzija ''iscuri''. No, nakon što je i ta ''iscurila'' donesoše novu... Uglavnom, koliko god su ih donijeli, sve su - iscurile! Jest, malo po malo, sporo, kap po kap, ali sam u 7 sati ujutro bio preporođen, a mojim je venama kolala ''nova energija'', koja je zaštitila moje organe da ne ponesem nekih trajnih posljedica.
Želim Vam reći da je moj nedavni čin upravo (i samo) jedna kap. Ništa više. Naravno, ''kapat'' ću ja opet, boriti se za to da u našoj državi dijete ima svoja prava koja moraju biti ispred bilo čijeg interesa - majčinog, očevog, czss-ovog, ''babskog'', ''dedskog'', istitucijskog... Držim da je to jedini pravi i jedini nepristran pristup problematici i zaštiti djeteta koje se našlo u grotlu pakla razvoda ili razbijanja obiteljske zajednice. Neka se, stoga, nikome od Vas ne čini ''Vaša kap'' uzaludnom. Znajte da drugo i ne može nitko od nas, nego tako ''kapati'', doprinijeti svojom kapljicom. Vjerujte, ovo naše društvo doista treba infuziju oporavka, u smislu pristupa problematici dječjih pitanja. Svi mi, ma koliko naoko nebitni bili, činimo kapi jedne infuzije zdravlja i nove energije. Cjevčica se otvorila. Kapa sporo, ali kapa. Hoće li uskoro curiti, ovisi o Vama, o meni, o tebi, o njemu ili njoj... o svima. Molim one savjesne da ne čekaju ''onog drugog'' da povuče neki potez ili napravi neko djelo za svoje dijete. U svakom slučaju Vas molim da sve što radite, kažete, pa i mislite, činite to s ljubavlju i pozitivnom energijom. Znam da smo svi povrijeđeni i obespravljeni. Ne mislim samo na očeve ili muškarce, nego i na more žena koje je njihov ''dasa'' ostavio u lutanju za drugom suknjom, ili čašicom, ili nekom drugom ''muškom'' strašću. Ne mislim samo na djecu koja su obespravljena na način da ne mogu viđati svoje očeve, nego i na onu djecu koja su obespravljena jer od svojih očeva nisu dobijala ništa - sem batina ili pogrda. Mislim, dakle, na sve - ljude. Napisao sam, tamo na svojim transparentima - Ne trebaju nam podjele, nego zajedništvo! Zato lijepo molim i sve obespravljene majke, kao i one koje bi željele da se njihova djeca druže s ocem, a njega, jednostavno, nema, da nam se pridruže barem u ideji - da stvaramo pravednije društvo za našu djecu. Stvarajući tako za njih, sami smo zadovoljniji, jer nikoga više ne ljubimo nego upravo svoju djecu.

Pri jutrošnjem otpuštanju iz bolnice, dadoše mi upute: ne smijem, nakon gotovo 9 dana gladovanja, početi naglo jesti, nego, za početak, samo juhu... i tako dan - dva, a onda polako, od tekuće i ''meke'' hrane, prema uobičajenoj. Podsjetilo me to na dijete, koje se, tragično, našlo u situaciji da godinama ne viđa jednog od roditelja. Naravno da je takvo dijete ''gladno'' tog roditelja, da mu nedostaje. Ali, dječji se ''svijet'' toj nemiloj situaciji morao prilagoditi i dijete je, nesvjesno štiteći samo sebe, naučilo živjeti bez drugog roditelja. Takvoj je djeci potreban vrlo postepen pristup, bez obzira što tako obespravljeni roditelj godinama, najvjerojatnije, nosi ogromnu čežnju i žudnju za svojim djetetom. Nikoga, tko se u takvoj situaciji našao, ne pozivam da odustane, nego naprotiv, pozivam da se pokrene, da pokuša ostvariti svoje i djetetovo pravo na susrete, ali jako pazeći pri tome na postepenu adaptaciju djeteta. ''Blago'' onom obespravljenom roditelju, poput mene, koji je uspio održati ikakav kontakt s djetetom, da se od te točke može nadograditi (vratiti) odnos u kvalitetnije vrijeme provedeno zajedno. Sanjam o onom trenutku da moja kćerkica dođe u njen i naš dom, da ponovo uživa u ''svom'' okruženju. Molim sve roditelje (u najvećoj su to mjeri očevi) koji su u poziciji da se ne usude krenuti ''za djetetom'', koje je sustav prestrašio, točnije - institucije prestrašile, konkretnije - pojedinci u institucijama... da se ne boje boriti za svoje dijete. Vjerujte da Vas Vaše dijete uvijek treba. Vjerujte da dijete treba dobar odnos svojih roditelja kao esenciju normalnog razvoja, bez obzira na rastavljen način života. Ne mirite se ''s bivšom'' ili ''bivšim'' zbog Vaše slabosti i podvijanja repa, nego upravo zbog Vaše snage, zrelosti i spremnosti da tako pomognete i Vašem djetetu.

Ispričavam se na ''pametovanju''. Ne osjećam se, ustvari, pozvanim pametovati bilo kome, bilo o čemu, nego sam, eto, pod utjecajem cjelonoćnog razmišljanja u ''hitnoj'', podijelio s Vama ono što mi je na duši.

Puno hvala svakome tko mi se obratio u vrijeme mog štrajka glađu, tko mi je bilo na koji način pružio potporu. Bilo Vas je, doista, jako puno. Osjećao sam svaki takav čin i ''sjeo'' je na pravo mjesto. Pomozimo sada gospodinu Pavi Miliću. Pomozimo, napokon, jedni drugima, našoj djeci, pomažući tako sebi samima.

Bog Vas blagoslovio i od srca Vam hvala na podršci!
Slaven Rukavina