– Neki od snova bili su toliko stvarni da sam tjednima nakon buđenja bio uvjeren da to nisu bili snovi. U jednom sam bio kraljica Elizabeta, imao sam vozača i poslugu. I nekoliko tjedana nakon buđenja, nesvjestan svog pravog identiteta, liječnicima sam se odazivao samo ako su me zvali Vaše Visočanstvo. Moj drugi nezaboravni san bio je o slikaru Edi Murtiću. Oduvijek sam njegov veliki poklonik. U snu me posjetio i obojio mi cijelo tijelo u omiljenu tamnoplavu boju – opisuje danas Paolo Špicar Mihalić (42), doktor kemije i nanotehnologije, prisjećajući se dana nakon buđenja iz kome prije deset godina. Život tog bivšeg međimurskog radijskog i televizijskog novinara mogao bi se prenijeti na filmsku vrpcu jer je preživio tešku bolest srca, moždani udar, jednomjesečnu komu i gubitak pamćenja, no unatoč svemu tome uspio je nakon buđenja iz kome i doktorirati. Danas radi kao znanstvenik u Seattleu u SAD-u. 

Radio je na projektu razvoja tehnologije za dijagnosticiranje ricketsije, malarije, tifusa, ospica i još nekoliko bolesti u jednoj jedinoj kapljici krvi i u jednom testu.  Mnoge od tih bolesti ljudima u razvijenim zemljama nisu poznate, ali u Africi, Indiji ili Južnoj Americi odnose desetke milijuna života (većinom dječjih) svake godine.

– Test mora biti jednostavan za uporabu, brz i efikasan. Kad trebate pješačiti po nekoliko dana do klinike, kao što je to slučaj u nerazvijenim zemljama, nalaz treba znati u roku od 30 minuta ili manje. Ako se ljudi trebaju vraćati po nalaze, u većini slučajeva to ne čine. Pravovremena i točna dijagnostika izuzetno važna – kaže. Projekt razvoja učinkovitih i brzih metoda medicinske dijagnostike za nerazvijene zemlje financirali su Bill Gates i njegova supruga.

Do puta u SAD živio je u Nedelišću. S kemijom i biologijom susreo se u sedmom razredu.

– Budući da sam uvijek bio debeljuškast, mali debeli, kak bi Međimurci rekli, vršnjaci su me zezali. Jedina šansa da se na neki način dokažem bilo je znanje – dodaje. Odlazio je na natjecanja iz kemije i pobjeđivao. Upisao se na PMF i godinu dana kasnije primio rektorovu nagradu kao jedan od pedeset najboljih studenata Sveučilišta. Sve je išlo “kao po loju“ do četvrte godine studija, kad je doživio tešku prometnu nesreću. Potkoljenica mu se raspala na 13 mjesta. Oporavio se, no već za godinu dana ponovno je slomio nogu na tečaju padobranstva. Zanimanje za kemiju je jenjavalo pa je na četvrtoj godini prekinuo studij.

– Nisam htio biti nekome biti na teret. Pomagao sam u videoteci suvlasnice Radio Nedelišća. Jednom su me zamolili da pročitam nedjeljne čestitke i uskoro sam počeo “kukurikati” u ranim jutarnjim satima i voditi emisiju “Noćna lutanja” – kaže. Karijeru je nastavio na Radiju Čakovec, Televiziji Čakovec i HTV-u. Radio je kao honorarac punih deset godina, bez dana staža. U svibnju 1998. pružila mu se prilika da s grupom novinara ode na dvotjedni tečaj o medijima u Washington. Dobio je ubrzo i ponudu za jednogodišnje usavršavanje na TV postaji u Knoxvilleu.

– Američki jug bio je ispunjen pustolovinama i rad na NBC-u nešto je što se događa jednom u životu. Unatoč tome znanstveni crv je proradio. Tijekom usavršavanja putovao sam koliko sam mogao, jer to je nešto što se u Americi radi. Završio sam u Seattleu, gdje me zadivio University of Washington, s više od 60.000 studenata. Neposredna blizina Microsofta, Boeinga, Adobea i Real Networksa potaknula je razvoj tog grada, ali i znanosti i tehnologije. Prijavio sam se, pribavio prijepis ocjena iz Zagreba i nastavio školovanje. Do kraja 2000. završio sam studij kemije s prosjekom 3,87 od mogućih četiri. Magistrirao sam dvije godine kasnije, upisao dvojni doktorat iz kemije i nanotehnologije. Činilo se da mi je samo nebo granica. A onda sam osjetio sam slabost – dolazi do još jednog presudnog razdoblja u životu. Ono što mu se činilo kao obična gripa, pretvorilo se u noćnu moru. Dva srčana ventila bila su mu potpuno uništena streptokoknom infekcijom i organi su mu počeli zatajivati. Jetra, bubrezi, pluća... Pao je u komu. Oči je ponovno otvorio tek nakon mjesec dana! Probudio se 40 kilograma lakši uz pjesmu “Vuprem oči” Tete Lize, koju su mu poslali roditelji.

– Mislio sam da sam u bolnici u Čakovcu jer sam mami za prvog telefonskog razgovora rekao neka mi skuha moju omiljenu juhu jer ću uskoro biti doma – smije se. Tijekom operacije doživio je i moždani udar, zbog kojeg je izgubio dio pamćenja. No nakon tri teške operacije i moždanog udara uspio je pretprošle godine doktorirati kemiju i nanotehnologiju! Slobodno vrijeme provodi kod kuće sa svojim kućnim ljubimcem, buldogom Callasom. Obožava operu, a od hrvatske glazbe sluša isključivo međimurske popevke.

– Slušam Tetu Lizu, Fijolice iz Podturna, kudovce iz Mačkovca... Znanost je moj život, a glazba je moja ljubav – kaže. Kako je biti znanstvenik u SAD-u, pitamo ga.
– Nema prevelike razlike što se samog rada tiče. Znanstvenici koji vole svoj posao rade ga pošteno i ne broje koliko će sati dnevno provesti u laboratoriju. Velika prednost znanstvenika u Americi jest to što im nikada ne nedostaje novca za nabavu opreme i razvoj projekata. Vi možete biti superinteligentan čovjek i imati beskonačno mnogo ideja, ali za razvoj znanosti potrebna je i oprema i novac. Znam da hrvatski znanstvenici postižu izvanredne uspjehe i bez toga – ističe. Trenutačno radi na sveučilištu na razvoju dijagnostike za virus denga-groznice, što je projekt koji financira ministarstvo obrane.