Ime Dalmata povezano je s nazivom njihove prve prijestolnice Delminium (starije Delmion) na Duvanjskom polju. Starija je hipoteza da su oba naziva povezana s novijom albanskom riječi delme (alb. „ovca“), jer su Dalmati bili stočari. Drugi su mogući pokazatelj staro pleme Delamiti na sjeverozapadu Irana uz Kaspijsko more (Issa-Fatimi i Yoshamya, 2007.), čiji su se potomci zatim u srednjem vijeku preselili u sjeverni Kurdistan, tj. danas u istočnoj Turskoj pod imenom Dimili (ili turski pogrdno "Zazaki"). Nove genetske poredbe na Y-kromosomu tih kurdskih Dimila i današnjih Dalmatinaca iz Zagore daju skoro identični genski spektar s dominacijom istoga dinarskog haplotipa I1b (Eu7) što znači da su prvotno zajedničkog iskona; također je znakovito da u jeziku ti potomci Delamita i naši ikavci imaju 1/5 zajedničkih riječi, osobito glagole i zamjenice, pa čak i glas jat koji je inače nepoznat drugdje u Aziji.

Stari izvorni jezik antičkih Dalmata zamalo je nepoznat, osim romaniziranog mjestopisa Dalmacije kojeg su popisali Rimljani. Dok su dalmatski stočari u brdovitom zaleđu Dalmatinske zagore bar dijelom očuvali svoj poluromanski govor i stari stil života, ostali u primorskim gradovima tada su uglavnom romanizirani. Nakon propasti Rima, u ranom srednjem vijeku, po tim obalnim gradovima iz lokalnoga latinskog dijalekta postupno nastaje romanski dalmatski jezik, koji je bio približno između kasnijeg talijanskoga i rumunjskog, ali je s asimilacijom ovih romanskih potomaka donedavna izumro.

Naprotiv, srednjovjekovni potomci starih Dalmata u kraškom su zaleđu Dalmatinske zagore bar dijelom očuvali svoj poluromanski "morlački" govor koji je kasnije nakon djelomičnog slaviziranja nazvan „Murlaška besyda.“ Iz njega je bilo popisano tek 290 riječi, a još u Austro-Ugarskoj do 1. svj. rata postojalo je oko 2100 njegovih govornika kao zadnjih kulturnih nasljednika starih Dalmata. Ovi su većinom živjeli kao polunomadski pastiri na planinama oko Livanjskog polja, ali su potom u Jugoslaviji kroz 20. st. ti nepodobni neslaveni bili nasilno slavizirani i dijelom su uništeni i raseljeni. Kao jezični trag tih posljednjih Dalmata, danas je preostao samo još čudnovati neslavenski mjestopis (toponimi) mnogih vrhova, sedla i izvora na planinama oko Livna: Ayvatat, Bleynadorna, Suturba, Brona, Ozirna, Gareta, Mitra, Zugva, Čamašir, Drul, Yenit, Yunč itd. U zaleđu Posušja postoje toponimi Nuga, Oruga , Konjovac.

Točno, ispričavam se.
I balun!