Mariborčanin Gregor Blažic hrvatske plaže poznaje bolje od većine Hrvata. Svoje znanje o više od tisuću plaža naše strane Jadrana, skupljano nekoliko godine, dijeli na portalu www.beachrex.com. Baza od pola milijuna podataka svakim danom raste, uskoro će portal biti bogatiji za fotografije, videa i korisne informacije o još dvjestotinjak naših te 1.500 talijanskih, španjolskih i francuskih plaža. Zaljubljenik u hrvatsku obalu, koji je prije šest godina ostavio stalan posao i od ušteđevine kupio kamper i fotoopremu, ni tu neće stati. Ambicija mu je portal s 200.000 plaža iz cijelog svijeta, a za Večernji priča kako je bilo skupiti stotine tisuća servisnih informacija, što je sve vidio i doživio tijekom putovanja od 30.000 kilometara, gdje su hrvatske plaže u odnosu na konkurente...
Mi si u Hrvatskoj volimo laskati da imamo najljepše more na svijetu. Mnogi se Slovenci slažu. Vi ste obišli oko 2500 plaža u četiri zemlje, kako biste ih rangirali po ljepoti?
Zapravo sam obilazio plaže u sedam država, Hrvatskoj, Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, ali, naravno i u Sloveniji, te u BiH i u Tajlandu. S tim da za Tajland nemam tako široku bazu podataka kao za ostalih šest zemalja. Mislim, inače, da svaka zemlja može biti ponosna na svoju obalu i more. Kad imaš više tisuća kilometara obale, sigurno se pronađe i koji biser, a Hrvatska ih ima zaista puno. Kad pomislim na hrvatske plaže, prva asocijacija mi je romantika. Kod vas ima toliko malih, lijepih, posebnih uvala, kao u raju. More nije samo čisto nego ima posebnu, tirkiznu boju. Kombinacija svega toga daje jedinstven ugođaj kakav je teško naći u drugim zemljama. Osim toga, pomalo sam i tipičan Slovenac, hrvatsko nam se more sviđa jer se kod vas osjećamo kao kod kuće.
Kažete da vam je u Hrvatskoj najdraža plaža Galebove stijene u Puli, je li ona i broj jedan među svih 2500 koje ste obišli?
Vjerojatno da. Nije najljepša, to je uostalom subjektivno, ali je po mnogo čemu posebna. To je plaža na kojoj sam bio najviše puta u životu. Poznajem je odlično, i iznad mora i ispod površine. Na Galebovim stijenama možeš uživati u plivanju, ronjenju, skokovima s desetometarskih stijena, u pogledu, hladu... Lani sam otkrio i jednu pedesetak metara duboku špilju u koju se može plivati, ali mora se imati svjetiljku.
Uvijek ljetujete u Puli?
Volim otkrivati nove stvari. Vjerujem da je čovjek bogat koliko ima životnih iskustva, a pogotovo novih iskustava.
Hrvatska se može pohvaliti i iznadprosječno čistim morem, vrijedi li to i za plaže? Usporedite po čistoći hrvatske, talijanske, francuske i španjolske plaže?
Da, ako imate nešto, to je zasigurno veoma čisto more. Čiste su i plaže, uglavnom kao posljedica činjenice da su šljunčane i da duboko more počinje u neposrednoj blizini. To se ne može reći za talijanske in španjolske, gdje ima puno pješčanih plaža, s mutnim i relativno plitkim morem. Sličan problem ima i Francuska, od Marseillea do Perpignana.
Zaostaju li hrvatske plaže u sadržajima i opremljenosti?
U tome Hrvatska ima dosta prostora za napredak. Možda ne toliko što se sadržaja tiče, ali u opremljenosti plaža da. Iako, ima razlika u regijama. Recimo, istarske su plaže vrlo dobro opremljene, ali za otoke se to ne može reći. Za razliku, od, recimo, francuskih i španjolskih plaža gdje je opremljenost vrlo standardizirana. To se vidi na parkingu, tuševima, zahodima, sportskim i ugostiteljskim objektima... No, i kod vas se svake godine vidi napredak. Iako, na nekim mjestima postoje prirodna ograničenja, stijene, i tu nema prostora za neku plažnu infrastrukturu.
Kakav režim vlada na plažama naših konkurenata?
U Francuskoj i Španjolskoj je slično kao u Hrvatskoj. Ulaz je uglavnom slobodan, ne naplaćuje se i sunča, ako ne ležite na ležaljci, na vlastitim ručnicima. U Italiji, pak, preteže drugačiji model. Plaže su masovno u koncesiji, naplaćuje se ili ulaz ili ležaljka, a tamo gdje postoje ležaljke ne možete prostrijeti svoj ručnik. U Italiji na jednoj dugoj, višekilometarskoj plaži, ima i po sto različitih “odjeljaka”, odnosno koncesionara, kojima plaćate ulaz. To su stotine različitih ograda, tisuće ležaljki i šarolike opreme. Ponekad to izgleda i pomalo bizarno. Recimo, bio sam na jednoj plaži od samo stotinjak metara, podijeljenoj u čak četiri sektora, svaka s 20 ležaljki i ogradom visokom dva metra koja se, povrh svega, pruža dvadesetak metara u more. Kad plivate natrag morate jako paziti da ne promašite svoj sektor i uđete na teritorij susjednog koncesionara... Inače, u Italiji, recimo, najam dviju ležaljki i suncobrana u prosjeku stoji 20 eura. Nerijetko i više, ali ako se radi o slabije opremljenoj plaži cijena može biti i nešto niža. Spasilačka služba je, pak, standard svuda gdje se naplaćuju ležaljke.
Hrvatska je na glasu kao sigurna zemlja za turiste, što ste vidjeli i doživjeli tijekom obilaska naših plaža?
Hrvatska je veoma sigurna. Najdramatičnije što sam doživio i vidio na vašim plažama bio je snijeg ili hrpe smeća i ribe, koje je more izbacilo. Nikada nisam imamo ni najmanji problem. Da je bar kod svih tako...
U drugim zemljama ste imali neugodnosti, a nekoliko ste se puta našli i na meti kradljivaca, što se događalo tijekom obilaska talijanskih, španjolskih i talijanskih plaža?
Italija, Francuska i Španjolska su sasvim druga priča od Hrvatske. To gost vidi već na parkiralištu, gdje su na svakih nekoliko metara upozorenja o tome da se ništa ne ostavlja u automobilu jer ima puno lopova. Pritom veća su mjesta opasnija od malih, a najgora je kombinacija veliko ljetovališta i željeznica u blizini. Na španjolskim su me plažama okrali triput u jednom tjednu. I to ne noću, bio je bijeli dan, oko 11-12 sati. No, nije svugdje isto, španjolska Costa Brava, recimo, i sigurna je i prelijepa. Tamo sam proveo mjesec dana bez ikakvih neugodnosti. Inače, ljeti sam upravo na španjolskim plažama vidio ponajviše policije, a u Francuskoj su mi, recimo, ukrali opremu za snimanje. U Italiji nisam imao problema, ali sam tamo bio izvan sezone.
Na obilaske, sami u svojem kamperu, potrošili ste više od četiri godine. Što je bio najljepši dio tih putovanja, a što najteži?
Najljepši dio bio je sigurno osjećaj slobode, kakav nikad prije nisam doživio tako intenzivno. Kada si potpuno sam, ne možeš se ni na koga osloniti, snalaziš se najbolje što znaš i to je u konačnici dobro za samopouzdanje. Takvo putovanje mijenja čovjeka nabolje, naučiš biti mirniji, strpljiviji, pa i mudriji. Najteže je što u tome moraš proći puno neočekivanih situacija, u kakvima nikad nisi bio, koje ne znaš kako riješiti, pa bude i straha, panike. Ali, na kraju se broji samo ono dobro.
Za projekte poput vašeg treba dosta pustolovnog duha. Koliko treba novca za takva putovanja?
Pustolovni duh sigurno treba, ali treba i jaka vizija i dobra priprema. I, naravno, novac. Za početak, rabljeni kamper može se dobiti već za nekoliko tisuća eura. Život u kamperu nije toliko skup, ja sam trošio između 500 i 600 eura mjesečno. Hrana i gorivo nisu problem. Veća je muka, recimo, gdje se zaustaviti i prespavati u zimskim mjesecima kad su kampovi zatvoreni. Tada je problem i gdje dobiti vodu, struju, internet, kako se priključiti na plin jer svaka država ima svoj sistem. Ali, takvo bih iskustvo svakako preporučio.
>>Spavao sam među ljudožderima i tulumario s Carlosom Slimom
Kakve opremljene plaze ?...divlje plaze bez muzike i plave zastave podrzavam