U Večernjakovoj biblioteci početkom ožujka izlazi zbirka pripovijetki “Sakupljači gelera” Drage Prgometa, dragovoljca Domovinskog rata, kirurga vrata i glave, otorinolaringologa i profesora na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Osijeku, piše magazin Oluja.
Kako je liječnik postao pisac?
Evo, i vi ste u svom pitanju rekli da sam pisac, a ja u uvodu knjige kažem kako radije za sebe kažem da sam autor ovih priča. Pisac je ipak netko tko se bavi pisanjem, netko kome je to životni poziv, kao što su to meni pacijenti i kirurški nož. I ja imam silno poštovanje prema ljudima kojima je pisanje životni poziv, pa valjda zato i mislim da status pisca treba steći i da se njime ne može svatko baš tako lako okititi. Zato ja radije kažem da sam autor nekoliko priča koje je vrijedilo nekako sačuvati od zaborava. Nisu to opisi nekakvih junačkih djela, nego tek opisi onih situacija koje pokazuju da ponekad ljudska želja za životom i ljudski duh mogu biti jači od svake sile i svakog zla. To su opisi onih situacija protiv kojih niti jedna vojska svijeta nema oružje. A iskreno, Hrvati su i u ratu znali pokazati jaku duhovnu snagu. I kad se čini da je sve uništeno, mi ćemo pronaći razlog da se nečemu nasmijemo i narugamo.
Znamo kada su se priče dogodile, ali kada ste ih napisali? Šta vas je ponukalo da se latite pera-tipkovnice?
Uvijek me u životu pokretao inat, pa tako i ovaj put. Kad sam napisao te svoje prve priče, a već sam rekao da su neke nastale još na samom ratištu, dao sam ih na čitanje jednom svom kolegi liječniku koji se malo aktivnije bavi pisanjem. Rekao je da to nije baš dobro. I vjerovao sam mu, dok nije objavio svoju sljedeću knjigu. Onda sam shvatio da ja mogu barem isto tako. Međutim, poslovi na klinici i fakultetu nisu mi ostavljali baš previše vremena. Nedavno sam sređivao neke stare stvari, uglavnom uspomene i naišao sam na neke fotografije iz tog ratnog vremena. Počela su navirati sjećanja i opet me uhvatila želja da neke događaje sačuvam od zaborava. I tako sam pronašao te prve, još u ratu napisane priče i počeo opet pisati.
Zanimljiv naslov - Sakupljači gelera?
To je zanimljivo. Naime, na početku rata, a pomalo smo svi bili naivni, skupljali smo gelere i odnosili ih doma kao suvenire. No, kako je rat postojao brutalniji, te iste gelere smo počeli skupljati vadeći ih iz tijela naših prijatelja. Što je i bio naš posao.
Pokazali ste zavidnu vještinu pripovijedanja. Vrlo slikovito dočaravate zgode i nezgode u koje ste vi kao liječnik na prvoj crti ulazili i upadali zajedno sa svojim suborcima iz Saniteta.
Samo sam na papir zapisivao priče onako kako ih inače pričam u običnom razgovoru. Nisam htio ništa uljepšavati. Mislim da bi ovakva knjiga morala biti neko moje ogledalo. To su priče koje pokušavaju ocrtati karakter ljudi na ratištu koji su pokazali da je njihova volja da održe svoj prijeratni normalni život jača od svake granate i svakog metka. Da sam to krenuo uljepšavati, uništio bih autentičnost tih događaja koji su opisani u pričama. Njihovi glavni akteri više ne bi bili likovi koje sam poznavao, ljudi s kojima sam sve to prošao. To onda ne bi bili ti događaji, pa ne bi mogle biti ni moje ratne priče.
Sve su priče zanimljive, ali nekoliko ih zaokuplja pozornost svakog čitatelja koji je doživio rat. Što bi s liječnikom Hrvatom na drugoj strani, znate li gdje su danas neprijateljski vojnici koje ste izvukli iz minskog polja ...?
Neprijateljski vojnici koje sam izvlačio iz minskog polja kasnije su razmijenjeni, vjerujem da su živ i da danas žive sa svojim obiteljima. Ne znam što je s liječnikom Hrvatom i, iskreno rečeno, baš se previše i ne brinem o tome. To je iza nas. Ja mislim da jednostavno mora doći vrijeme kad prošlost zaista mora postati prošlost. Riječi generala Gotovine – okrenimo se budućnosti – iznenadile su i prodrmale ovu naciju i ovu državu. Valja nam se zapitati zašto te riječi nismo primili kao nešto sasvim normalno, zašto su nam one bile iznenađenje?
Koja se vama priča najviše sviđa?
Uvlačite me u situaciju da izreknem klasičnu floskulu i počnem priče uspoređivati s djecom. Neću to napraviti. Kao i u ratu, tako i među ovim pričama, meni se najviše sviđa kako je sve to počelo. Dakle, govorim o prvoj priči koja i ima naslov „I tako je počelo...“ Tko je bio sudionik tih događaja i tko je proživio te trenutke u kojima jedan s praznim karabinom prijeti kako njegov prijatelj doktor, koji karabin dotad nikad nije ni imao u rukama, nikad ne promašuje, a obojica u stvari pojma nemaju imaju li u tom karabinu iti jedan metak, taj će znati zašto mi je ta priča najdraža. Tko to nije doživio, nadam se da će kroz ove moje priče moći osjetiti tu mješavinu ludosti, volje za preživljavanjem i uvijek prisutnog duha koji je od svega spreman napraviti dobru zafrkanciju.
Dragovoljac ste Domovinskog rata?
Kao što sam i sam, mislim da su svi dragovoljci ponosni na taj dio svog života. Teško bih se danas mogao pogledati u ogledalo da u tim godinama nisam bio sa svojim prijateljima i suborcima. Razumijem da nisu svi imali živce izdržati svakodnevno fijukanje metaka oko ušiju, svakodnevni prasak granata, ukratko, nisu svi bili za pušku i rov. Spominjem i takve u svojim pričama. Međutim, bilo je i drugih poslova u obrani domovine. Sjećam se koliko su nam tih dana značile vijesti koje smo dobivali s drugih bojišnica. Je li žrtva 14 hrvatskih novinara i tehničara koji su dali živote za istinu o ratu u Hrvatskoj manja od žrtve vojnika u rovu? Tvrdim da nije. Možda je ova zbirka priča i moja nekakva podsvjesna želja da tim hrabrim ljudima odam neko priznanje. Ne zaboravimo koliko su nam tih dana značile lijepo i vjerodostojno ispričane ratne priče. Htio sam svojim pričama pokazati da to ne mora uvijek biti kroz nekakve teške i sumorne priče i teme.
Mislite li da će knjiga naići na interes javnosti? Nije zanemarivo niti da će Vam dobro doći i honorar u situaciji dok ministar zdravstva udara na plaće.
Vjerujem da će biti interesa, barem kod mojih prijatelja. A honorar ću dati u dobrotvorne svrhe. To je bila moja odluka od početka i vjerujem da će dobro doći onima kojima je pomoć potrebna, Konkretno se radi o pomoći Domu za djecu bez roditeljske skrbi „Kuća ljubavi“.
>>Prgomet nakon 8 godina nije šef klinike na Rebru?
>>'U HDZ-u ne postoje frakcije, ali uvijek će biti različitosti i onih ljudi koji misle'
Drago mi je da ste napisali knjigu i nadam se da ću je uskoro imati, nadam se da ste u njoj spomenuli iz Osijeka Dr. Zvonimira Lovrića velikog čovjeka i vrsnog kirurga koji je proveo dane i noči u podrumu bolnice spasavajući živote