Kako postaje sve izvjesnije da će američki investitor i milijarder Donald Trump postati kandidat Republikanske stranke i ući u utrku za predsjednika s kandidatkinjom demokrata Hillary Clinton, s dobrim izgledima da u toj utrci izađe kao pobjednik i postane 45. američki predsjednik, tako histerična povika na njega sve više zaglušuje javni prostor. Radi se o rijetko viđenim izljevima mržnje i netrpeljivosti.
Mediji, političari, intelektualni establišment, kao da su svi stali u kolonu tko će se jače nabaciti blatom na Trumpa. Tu se riječi ne biraju – Trump je “glup”, “rasist”, “komedijaš”, “primitivac”, što god vam pogano i grubo padne na pamet možete reći o Trumpu. Kada je posrijedi Trump, sve je dopušteno – tu su pravila političke korektnosti suspendirana. Stvar ide do otvorenih prijetnji ubojstvom na društvenim mrežama, kao što smo mogli vidjeti u povodu nedavnih uznemirujućih događaja u Chicagu.
Malo koga će začuditi da glavni krivci za ovaj govor mržnje dolaze s ljevice. Gotovo da možete mjeriti stupanj nečije pripadnosti ljevici po stupnju mržnje i bijesa koji ga obuzme kada se spomene Trumpovo ime. Da paradoks bude veći, što je intenzitet te mržnje jači, što je bijes koji vas na spomen njegova imena obuzme nekontroliraniji, to je vaša pripadnost pristojnom društvu pouzdanija i čvršća.
Mjerilo nečije političke korektnosti utvrđuje se, tako, stupnjem spremnosti na izljeve govora mržnje prema Donaldu Trumpu. Na taj način politička korektnost otkriva svoje manje privlačno, skriveno lice – a to je da se i sama temelji na isključivosti i netoleranciji. To samoogoljavanje i samourušavanje terora političke korektnosti u zemlji njegova podrijetla možda je jedno od najvećih postignuća dosadašnje Trumpove kampanje. Ukidanje (točnije, samoukidanje) terora političke korektnosti bit će jedan od najvećih rezultata Trumpova pohoda na Bijelu kuću – bio on izabran ili ne. I to više zaslugom njegovih protivnika nego njegova vlastitog neobuzdanog jezika.
Trump, dakako, nije nevinašce. On provocira svoje protivnike, vrijeđa ih, često na rubu incidenta, pa i pristojnosti. On nikome ne ostaje dužan, i na napade uzvraća s kamatama. On izaziva establišment i njegovu ideologiju političke korektnosti. Potegnuo je, tako, pitanje ilegalne imigracije, koje establišment već desetljećima gura pod tepih i ne rješava ga – kako republikanski tako i demokratski. Zbog toga mu je odmah prišivena etiketa “rasista” i “ksenofoba”. Svakako da među Trumpovim pristašama ima i takvih, ali teško da bi se rješavanje pitanja ilegalne imigracije moglo poistovjetiti s tom etiketom. To je pitanje poštovanja zakona koji su na snazi u toj zemlji. Osim ako nemate nonšalantan odnos prema vlastitim zakonima, kojima pretpostavljate ideološka pitanja. Zbog njegova legalističkog pristupa pitanju imigracije, prozvalo ga se i demagogom. Istina je, pak, da je Trump puno riskirao potezanjem tog pitanja. U zemlji terora ideologije političke korektnosti takav pristup se prije činio političkim samoubojstvom nego političkom demagogijom. Nekim čudom, ispalo je drukčije.
Optužba da je Trump “glup” i “pajac” također ne drži vodu. Čudno bi bilo, u stvari, da je tako. Kako može biti glup netko tko je glavačke prevrnuo čitav establišment, o kome njegovi politički protivnici uzaludno angažiraju svoje think-tankove kako bi mu doskočili i srušili s trona? Ne može biti pajac netko s kim ne mogu izaći na kraj ni moćni mediji, kako lijevi tako i desni, od CNN-a do Foxa, protiv kojih on najčešće kao svoje jedino oružje koristi svoj Twitter nalog. Autor poznatog satiričnog stripa “Dilbert” Scott Adams dao je lijep argument protiv ove generalizacije u svom tekstu “Problem Trumpova psa” (možete zamisliti i psića iz Arkansasa o kojem je nedavno duhovito govorila Hillary Clinton). Razliku u inteligenciji čovjeka i psa je čovjeku prilično lako ustanoviti. Pas može oponašati svoga gazdu, pa čak pritom i povjerovati da je pametniji i bolji od njega, ali teško da može znati razloge takvog ponašanja.
To je problem psa. Kod ljudi je drukčije, komentira dalje Adams. Samo dvije vrste ljudi mogu tvrditi da je Trump glup – ili geniji ili pak oni koji su toliko glupi da nisu svjesni vlastite gluposti. Samo te dvije skupine ljudi mogu tvrditi za druge ljude da su glupi. Budući da su geniji vrlo rijetki među nama, vjerojatnije je da je kod Trumpovih kritičara ovo drugo slučaj. To je, međutim, problem s kojim moraju izaći na kraj Trumpovi kritičari. Ako im prije toga Trump ne olakša odluku uzimajući kup u američkoj predsjedničkoj utrci.
Nije mi drag, ali moramo izabrati nekoga koga neprijatelji mrze!