Krajem prosinca 2009. između Zagreba i Beograda otvoren je tajni kanal za tihu diplomaciju koja je trebala riješiti sva neriješena pitanja u odnosima Hrvatske i Srbije nakon Domovinskog rata, otkriva američka diplomatska depeša objavljena prije nekoliko godina putem Wikileaksa, ali danas ponovno aktualna zbog protagonista koji su ponovno na vlasti. Hrvatsku su u tom kanalu komunikacije tada, na prijelazu 2009. i 2010. godine, predstavljali Davor Božinović, tadašnji državni tajnik u MVP-u, a danas predstojnik Ureda premijera Andreja Plenkovića, i Davor Ivo Stier, tada vanjskopolitički savjetnik premijerke Jadranke Kosor, a danas ministar vanjskih i europskih poslova RH.
Nakon što je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prošli tjedan u Bruxellesu izjavila da od nove Vlade očekuje da nastavi razgovor s vladom Srbije, ta bilješka s Wikileaksa nudi ne samo uvid u pokušaj jednog takvog razgovora prije gotovo sedam godina, nego i nameće pitanje: hoće li Plenkovićeva Vlada, sa Stierom kao ministrom i Božinovićem kao šefom kabineta premijera, razgovor s Beogradom voditi tzv. tihom diplomacijom.
“Tajni kanal između Zagreba i Beograda”, kako ga opisuje američka diplomatska bilješka, uspostavljen je u prosincu 2009., dok je u Banskim dvorima sjedila premijerka Jadranka Kosor, a na Pantovčaku se upravo tih dana pripremalo iseljenje odlazećeg predsjednika Stipe Mesića i useljenje novog, Ive Josipovića.
Bio je 23. prosinca, četvrtak, dva dana prije Božića, i Zagreb je, kao i obično, bio u predbožićnoj groznici. Državni tajnik Davor Božinović zaputio se iz Zagreba u Beograd, u misiju za koju, kako piše američka bilješka temeljena na sastanku s Božinovićem nepunih mjesec dana kasnije (20. siječnja 2010.), tada zna samo “mali krug ljudi u Hrvatskoj i Srbiji”. U Hrvatskoj taj mali krug čine premijerka Kosor i ljudi u njezinu uredu, ministar pravosuđa Ivan Šimonović, vanjskih poslova Gordan Jandroković i državni tajnik u MORH-u Pjer Šimunović. U Srbiji su za novouspostavljeni kanal u tom trenu znali samo predsjednik Boris Tadić, njegovi savjetnici Jovan Ratković i Mlađan Đorđević te srbijanski veleposlanik u Hrvatskoj Stanimir Vukićević.
“Zahvaljujući svom iskustvu sa Slovenijom, Kosor zasigurno vjeruje da tiha diplomacija može uroditi plodom”, zaključuje u bilješci tadašnji američki veleposlanik u Zagrebu James Foley nakon što je saslušao Božinovića. “Novi kanal između Zagreba i Beograda dobrodošao je razvoj događaja, ali za premošćivanje jaza između dviju strana bit će potreban ogroman rad i sveobuhvatan sporazum o neriješenim pitanjima iz rata”, zaključuju Amerikanci u bilješci.
Miloševićeve manipulacije
Ideju o uspostavi tog kanala za tihu diplomaciju dala je premijerka Kosor kad ju je predsjednik Tadić nazvao ranije u prosincu 2009. kako bi razgovarao o tada planiranom posjetu predsjednika Stipe Mesića Kosovu. “Kosor je predložila da se iskoristi model koji je primijenila sa Slovenijom: da se bliski savjetnici sastaju u tišini i rade na rješavanju otvorenih pitanja”, otkriva američka depeša. Tadić je razmišljao nekoliko tjedana o prijedlogu i prihvatio ga. Primio je Kosoričina izaslanika Božinovića u svom predsjedničkom uredu. Razgovarali su nešto više od sat vremena.
“Tadić i Božinović složili su se da je vrijeme da obje strane pronađu rješenja za otvorena pitanja poput sudbine nestalih osoba, razgraničenja, izbjeglica i povrata kulturnih dobara”, piše u bilješci dostupnoj na Wikileaksu. Na Tadićevo pitanje o tužbi za genocid, koju je Hrvatska podigla protiv Srbije, Božinović je komentirao da su sva neriješena pitanja povezana s raspadom Jugoslavije i da pitanje tužbe za genocid ne može biti riješeno ako se ta pitanja ne riješe. Rekao je da se to čini zajedničkim stajalištem i izabranog predsjednika Josipovića i premijerke Kosor”, piše u toj bilješci na Wikileaksu.
Nakon Božinovićeva posjeta Beogradu, Tadić je 19. siječnja 2010. poslao svoje savjetnike Ratkovića i Đorđevića u Zagreb na nastavak razgovora, ovaj put ne samo s Božinovićem nego i s vanjskopolitičkim savjetnikom premijerke Davorom Stierom.
“Za Hrvate jedno od posebno osjetljivih pitanja utvrđivanje je sudbine nestalih osoba. Vjeruje se da srpsko ministarstvo obrane ima više informacija o mogućim grobnicama u kojima se nalaze posmrtni ostaci nestalih osoba, a hrvatska Vlada želi veći napredak u zatvaranju tog pitanja za žrtve i njihove obitelji”, pišu Amerikanci u bilješci nakon brifinga s Božinovićem 20. siječnja. Najvažnije pitanje za srpsku stranu bilo je pitanje izbjeglica. Kako proizlazi iz te američke bilješke, Beograd želi ne samo da Hrvatska prizna stanarska prava izbjeglim Srbima iz Hrvatske nego i da financijski obešteti one koji su u međuvremenu stekli državljanstvo i posao u Srbiji te se nemaju namjeru vraćati u Hrvatsku.
“Božinović je ustvrdio da se osam posto državnog proračuna troši na rješavanje pitanja iz rata i da politički na hrvatskoj strani više ne postoji osjetljivost koja bi sprečavala izbjeglice da se vrate iz Srbije u Hrvatsku ako to žele. Ono o čemu je najteže postići dogovor pitanje je bivših nositelja stanarskih prava, a posebno zahtjev Srbije da Hrvatska osigura kompenzaciju za one koji žele ostati u Srbiji ili Bosni i Hercegovini radije nego se vratiti i reintegrirati u Hrvatskoj”, otkriva bilješka s Wikileaksa.
Božinović na tom mjestu govori Amerikancima da je takav zahtjev Srbije nemoguć iz pravne, političke, pa i iz ekonomske perspektive, “s obzirom na procjenu od 30 milijardi eura štete koju je Srbija nanijela Hrvatskoj tijekom rata”.
“Božinović se pita kako osobe koje su napustile Hrvatsku prije gotovo 20 godina i koje su integrirane u drugoj državi mogu biti okarakterizirane kao izbjeglice koje traže kompenzaciju”, otkriva američka depeša. Božinović također inzistira na tome da se izrade svježi statistički podaci kako bi se utvrdio točan broj ljudi koji se po međunarodnom pravu i dalje mogu nazivati izbjeglicama, “tj. onih koji nisu dobili državljanstvo ili posao u Srbiji”, navodi se u bilješci.
Jednom kad se utvrdi konkretan broj, hrvatska će Vlada podržati stvaranje međunarodnog fonda za pomoć takvim ljudima, govori Božinović američkim diplomatima i dodaje da “Hrvatska želi pomoći onima kojima je pomoć stvarno potrebna, sve dok nije stavljena pod međunarodnu obvezu da to učini”.
Davor Božinović dalje objašnjava Amerikancima da je Srbija za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića manipulirala s izbjeglicama: uvjeravala ih je da se ne mogu vratiti, čime je željela povećati broj etničkih Srba koji žive u Vojvodini i na Kosovu.
“Izrazio je zabrinutost da se izbjeglice sada koriste kao alat za izvlačenje novca od Hrvatske ili za odgodu ulaska Hrvatske u EU kroz pokušaj povezivanja tog pitanja s hrvatskim pristupanjem Uniji”, navodi američka depeša o Božinoviću. Američki veleposlanik Foley na sve to je odgovorio kako je “dobro da postoje bilateralne rasprave o pitanju izbjeglica i da američka vlada potiče obje strane da razmotre kreativna rješenja”.
U zaključku bilješke američki diplomati u Zagrebu iznose svoj stav koji predlažu kolegama u State Departmentu u Washingtonu: kažu da bi SAD trebao “ohrabriti” nastavak komunikacije kroz taj novouspostavljeni kanal tihe diplomacije.
Miro Kovač radio obrnuto
“Ma koliko otvorena pitanja bilo teško riješiti, sigurno je da nema šanse da se riješe u javnoj domeni, što potvrđuje i nedavni verbalni rat”, piše u zaključku bilješke. Premijerka Kosor u to doba vjeruje da se rezultati pripremljeni u kanalima tihe diplomacije, kao u slučaju Slovenije, mogu isplatiti. Amerikanci to također shvaćaju, ali i naglašavaju da sporazum Pahor – Kosor, u kojemu je tiha diplomacija bila ključna, pokazuje da je za uspješan ishod potreban kompromis.
“U slučaju Hrvatske i Srbije, to (misli se na postizanje kompromisa, op.a.) znači dugotrajan i brižljiv rad na širokom strateškom sporazumu o nizu neriješenih pitanja poput nestalih osoba, izbjeglica, međusobnih tužbi za genocid pred ICJ-em i potencijalnih zahtjeva za reparaciju. Postizanje takvog sveobuhvatnog sporazuma vjerojatno će zahtijevati aktivnu podršku SAD-a i europskih partnera”, zaključuje se u diplomatskoj bilješci pisanoj 20. siječnja 2010. u Zagrebu. Tužbe pred ICJ-em u međuvremenu su riješene, sud ih je odbacio, ali druga nabrojena pitanja i dalje su otvorena. I dalje zahtijevaju rješavanje. Okolnosti su se promijenili utoliko što je Hrvatska danas, za razliku od 2010., punopravna članica Europske unije, a Srbija je zemlja kandidatkinja koja pregovara o članstvu u EU. No, SAD i europski partneri i dalje smatraju da otvorena pitanja između Hrvatske i Srbije ne treba gurati u pregovarački okvir u slučajevima kad ta pitanja ne dotiču pitanje pravne stečevine EU, već se odnose na bilateralne odnose.
Takav stav najbolje se vidio prilikom pokušaja prethodne hrvatske Vlade i prethodnog ministra vanjskih poslova Mire Kovača da blokiraju otvaranje poglavlja 23 i 24 u pregovorima Srbije s EU sve dok se među europska mjerila ne uvrsti zahtjev za promjenu srpskog zakona o regionalnoj jurisdikciji za suđenja za ratne zločine. Europska komisija, kao i sve druge zemlje članice EU osim Hrvatske, tvrdila je da promjena srpskog zakona koji smeta Hrvatskoj ne može biti uvrštena među mjerila EU jer se ne radi o pitanju iz pravne stečevine, već o bilateralnom pitanju. Hrvatska se trudila uvjeriti partnere u EU da to nije bilateralno pitanje, ali greška u koracima sastojala se u tome što se hrvatska diplomacija s Mirom Kovačem trudila to objasniti naknadno, kad je već javno obznanila da će blokirati Srbiju, umjesto da je prvo kroz tihu diplomaciju okupila nekoliko saveznika za svoju inicijativu.
Upravo zbog toga se tiha diplomacija u međunarodnoj politici smatra uspješnijim alatom za rješavanje najtežih pitanja od javnih prepucavanja. Kompromis je uvijek lakše postići u situaciji kad jedna ili druga strana nisu javnim izjavama već zatvorile vrata za mogućnost bilo kakvog kompromisa.
U ovom pokušaju tihe diplomacije između Hrvatske i Srbije, opisanom u američkoj depeši s Wikileaksa, o uspostavi kanala komunikacije na prijelazu 2009. i 2010. znao je samo mali krug ljudi. Premijerka Kosor planirala je obavijestiti o tome i Ivu Josipovića, u to vrijeme izabranog predsjednika, još neprisegnutog.
– Iako g. Božinović to najavljuje, nisam nikada bio informiran o tim posebnim kanalima kontakata Vlade i Srbije – kaže danas Josipović. Davor Božinović, inače, nije želio komentirati bilješku jer smatra da je njezino curenje u javnost putem Wikileaksa sporno. No Josipović možda nije stigao biti informiran jer je, kako i sam kaže iz današnje perspektive, Kosoričina Vlada išla svom kraju, a strah od reakcije javnosti učinio je taj novouspostavljeni kanal besplodnim.
– Tada je ojačao onaj javni, vidljivi kanal suradnje koji smo uspostavili predsjednik Tadić i ja. Pozitivne posljedice naše suradnje koja je i svojom javnošću i otvorenošću proizvodila dobre učinke imali smo prilike prepoznati i u intenziviranju potrage za nestalima, vraćanju kulturnog blaga, u gospodarskim učincima suradnje te na više drugih područja. Ipak, strah vlada, i one HDZ-a i kasnije Milanovićeve, od suradnje sa Srbijom limitirao je napredak. Naravno, na odnose je negativno utjecao i odlazak Tadića s vlasti i dolazak nove garniture u Srbiji – kaže Josipović.
Po njegovu mišljenju, vlade i vodeći političari u objema zemljama u posljednjih su se godinu ili dvije gotovo nadmetali u međusobnim provokacijama, što je unazadilo odnose.
– Bilo bi dobro da Plenković i njegova Vlada uspostave kanale komunikacija na više razina. Da, jedan je i ta tiha diplomacija, kakva se opisuje u bilješci. Ali nužno je i javno djelovati, posebno ako ima pozitivnih pomaka u pregovorima. To jača, posebno među “običnim” ljudima, svijest o potrebi i benefitima međususjedske suradnje. Mislim da razvoj odnosa u regiji nosi ozbiljne opasnosti i da je iznimno važno da se Vlada i vodeći političari riješe kompleksa Srbije i straha da će ih zbog suradnje netko etiketirati kao izdajnike. Kao predsjednik, nikada nisam imao toliku podršku u javnosti kao kad sam otvorio novi pristup politici prema regiji, posebno prema Srbiji i BiH pa neka i ta činjenica bude ohrabrenje premijeru Plenkoviću i predsjednici Grabar-Kitarović – komentira Ivo Josipović.
Iako je dio njezinih birača birao nju umjesto Josipovića upravo zbog dojma da se Josipović previše bavio regijom i Srbijom, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović danas se otvoreno zalaže za regionalnu suradnju. Sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem potpisala je deklaraciju koja je, realno, pomogla Vučiću u vrijeme kad su hrvatska Vlada i ministar Miro Kovač vodili drukčiju diplomatsku bitku u Vijeću EU. A prošli tjedan, na sastanku s predsjednikom Europske komisije Jean-Claudeom Junckerom, predsjednica Grabar-Kitarović pohvalila je Vučića zbog poduzimanja “nekih konkretnih koraka u cilju rješavanja statusa hrvatske manjine”, apelirala na novu hrvatsku Vladu da nastavi dijalog sa srpskom vladom te pozdravila izravne kontakte među ljudima u Hrvatskoj i Srbiji kakve s predstavnicima srpskih veteranskih udruga pokušava uspostaviti Josip Klemm uime hrvatskih branitelja.
Jesu li se ovoga tjedna sve okolnosti posložile za ponovno uspostavljanje kanala za tihu diplomaciju između Hrvatske i Srbije? Vrijeme će pokazati, ali stara američka depeša s Wikileaksa pokazuje da je SAD zainteresiran da podrži takvu tihu diplomaciju na Balkanu.
> > Stier na konferenciji Hrvatske paneuropske unije: Hrvatska je nedvojbeno za proširenje EU-a
