Svakodnevno slušamo kako nam se pokušava nametnuti zaključak da je nešto od „strateškog značaja“, a sve drugo manje važno. Za to „strateško“ trebala bi stoga vrijediti neka druga pravila, neki drugi prioriteti, neka druga mjerila. Ovakvo razmišljanje u pozadini je većine zahtjeva da se donesu i neke sektorske strategije razvitka – cilj je ubaciti se u strategiju i steći povoljniji položaj u odnosu na one koji nisu u njoj. Naivno, ali uspijeva često. Tipičan primjer konstantnog obmanjivanja lažnim strateškim značajem je sektor zdravstva. Polazi se od najobičnijeg banaliziranja tautologijom odnosa pojmova života, smrti i zdravlja. U takvom kontekstu „ljudsko zdravlje nema cijene“. Kada nema cijene, bilo koja je moguća. Upravo takav nakaradan pristup nužno vodi u našu desetljećima toleriranu situaciju u kojoj zdravstvo zbog neurednih financija funkcionira daleko slabije od objektivno mogućeg uz isti utrošak novca. Isti iznos novca! Pokazuje se da ekonomika zdravstva po sistemu „nema cijene“ proizvodi lošije i nepravednije učinke od sistema u kojem sve ima cijenu, pa tako i zdravlje.
Da je tome tako gledamo i ovih dana kada se govori o nekoj valjda već, koliko pamtim, sedamnaestoj „sanaciji zdravstva“. Ili „ozdravljenju zdravstva“. Sve dosadašnje bile su neuspješne. Jer su polazile od lažnih dijagnoza i pretpostavki, držeći se temeljne zablude da postoji nešto što „nema cijene“. Sve ima cijenu, pa tako i svako liječenje. Sve. I lijek, i bolnička zgrada, i krevet, i radni sat liječnika, i kruh koji jedu pacijenti, a pogotovo CT uređaji, umjetni kukovi… baš sve. Ako sve ima cijenu, a ima, kako je onda moguće svima omogućiti svekoliku zdravstvenu zaštitu, i to – besplatno? Nikako! Radi se o najobičnijoj političkoj obmani. I nastavit će se tako unedogled sve dok se konačno jednom ne krene od notorne istine da je proizvodnja zdravstvenih usluga jedan proces, a redistribucijski mehanizam zdravstvenog osiguranja potpuno različit proces.
Opća zdravstvena zaštita se najbolje ostvaruje kroz socijalno pravedan državni sustav općeg osiguranja s jedne strane i odvojen, uglavnom privatiziran, sustav „proizvodnje“ zdravstvenih usluga s druge strane. Brkanje toga dvojstva proizvodi trajni financijski nered koji rezultira lošijim zdravljem stanovništva, većim troškovima i silnom korupcijom kao logičnim mehanizmom usklađivanja nerealnih političkih obećanja i objektivnih (ekonomskih) ograničenja. Opisanim odnosima najlakše je objasniti i svojevrsnu sagu o Imunološkom zavodu. Danas je on čardak ni na nebu ni na zemlji. Ne radi, ne proizvodi, ali zaposlenici primaju „plaću“. Ne zna mu se ni pravni status, ni budućnost. A bio je „strateški“, tobože nezamjenjiv, otimale su se o njega, prijetvorno, političke stranke i različite političke razine, samo zbog toga što je ono „imunološki“ imalo marketinški potencijal u političkim kampanjama. Bahato se odbijalo ozbiljne strateške partnere, dijelilo se svisoka gotovo rasističke packe tipa „samo hrvatska krv u hrvatskim venama“… a zavod ne radi. Na teret je svih nas poreznih obveznika. Zašto? Pa upravo zato što smo progutali udicu „strateškog“ i napustili ekonomska načela koja vrijede za sve ostale obične smrtnike. Stoga vrijedi zaključak – jedino su uredne financije i poštovanje ekonomskih zakona od strateškog značaja, u bilo kojem sektoru i bilo kojoj aktivnosti.
Identična logika vrijedi i za drugu interpretaciju „strateškog“, ona koja polazi od veličine ekonomskog subjekta.
Pa se tako govori da država mora specifično intervenirati zato što poduzeće X zapošljava tolike tisuće ljudi, ili posluje s tisućama dobavljača, ili predstavlja ogroman dio ekonomske aktivnosti u nekom gradu, županiji ili regiji. Da, država ponekad mora reagirati po kriteriju veličine, ali samo s jednim ciljem – da opći pravni okvir i ekonomski sustav učini prohodnim i za subjekte ogromne veličine. Ne zato što je netko „prevelik da bi smio propasti“. Ne, takvih nema i ne smije biti. Neki su preveliki jedino da bi ušli u radionicu za popravak. Država ima obvezu nefinancijski intervenirati i omogućiti proces popravka „divu“, po istoj proceduri i po istim pravilima kao i onima koji bez problema prolaze kroz vrata radionice.
Kao i u sektoru zdravstva, i drugdje se pokazuje da je jedino važno imati kontrolabilne i uredne financije. Nije bitna ni veličina, niti sektor, niti tip vlasništva. Bitno je poštivati elementarne ekonomske i financijske zakonitosti i ne pokušavati suprotstaviti se logici tržišta. Logika tržišta ne priznaje boljševičke koncepte „od vitalnog značaja“, „besplatno“, „strateško“, „najveće“ … Logika tržišta polazi od ekonomske opravdanosti ulaganja, kojoj se pokoravaju i sektor i veličina projekta i financiranje.
> > Zdravko Marić: Dug u zdravstvu premašuje 7 milijardi kuna, uskoro reforma
> > Kujundžić objašnjava svoju izjavu: 'Jedan svećenik vrijedi više od 20 liječnika'
