Subota 26. studenoga
Zar je Hrvatski sabor spao na raspravu o Lekoviću!?
Bože, na što je spao Hrvatski sabor! Raspravlja o navodnom pokušaju ubojstva novinara Saše Lekovića, toliko beznačajnog da zacijelo nema nikoga tko bi ga poprijeko pogledao, nekmoli ubio. On jest predsjednik novinarske udruge, ali samo zato da bar nečim obilježi svoju ništavnu novinarsku karijeru.
O njemu, na primjer, Denis Kuljiš piše kao o “sramoti našeg novinarskog društva kojemu je gorkim obratom sudbine taj nepismenjaković došao na čelo”. Čime se to u novinarstvu bavio? Citirajmo Kuljiša, koji piše kako se kao potpuno nesposoban premještao iz redakcije u redakciju te kaže: “Ja mu ništa ne vjerujem. Poznam ga – to je jeftini mistifikator, lažni istraživački novinar koji u životu nikoga i ništa nije istražio.
Neka on ili bilo tko drugi navede jedan jedini članak u kojem Leković bilo što otkriva!” Nije Kuljiš jedini koji tako misli o Lekoviću, o kojemu su i “njegovi” lijevi kolege pisali sve najgore, a i sprdali se kako “jako voli pisati priopćenja” te podsjeća na dječaka koji je uporno vikao “Vuk!” pa ga “sve manje ljudi doživljava ozbiljno”. Ali ga doživljava ozbiljno ona zastupnička nakupina koja je zadržala slavno ime koje nipošto ne zaslužuje – Hrvatski sabor.
Nedjelja 27. studenoga
‘Ljubičica bijela’ koja troši za rođendan 17.000 kuna
Očekivano, za novog predsjednika SDP-a izabran je Davor Bernardić. Političar koji je imao siromašno djetinjstvo, baš kao i njegov uzor Tito. Ali kako je politički stasavao, u stilu diktatora počeo je slaviti rođendane, pa je tako SDP-ova nova “ljubičica bijela” prije nekoliko godina sama priznala da je na proslavu okrugle 30. obljetnice povijesnoga dana u kojemu je došao na svijet potrošila 17.000 kuna.
Nije mnogo, ali ni malo – četiri dobre plaće radnika za koje se novopečeni čelnik srčano bori. Trećina godine solidna života spiskano za jedan dan! Svakako ga zovu – mlakonjom, čovjekom bez stava, Bandićevim klonom, luzerom (zbog stalnih poraza na zagrebačkim izborima), čak i lignjom kao negdašnjeg predsjednika Josipovića!
Zacijelo će u komunikaciju između različitih političkih opcija vratiti nešto od kulture, snošljivosti i pristojnosti što poslije razbijača Milanovića očekuje normalan svijet, ali neće baš pokrenuti i motivirati članstvo i birače jer nimalo ne sliči na vođu. Ilustracije radi – možda će pridobiti pokoju kućanicu, ali ne i kartaše koji uvijek nasuprot sebi imaju “smrtne neprijatelje”.
Ponedjeljak 28. studenoga
Udbaški je mentalitet živ i kad su udbaši mrtvi
Profesionalni udbaši i njihovi dojavljivači već su kod svetog Petra ili će uskoro svi biti tamo, ali udbaški će ih mentalitet nadživjeti. U njemu su oči širom otvorene a uši napete kad treba vidjeti i čuti “fašističke” pozdrave i simbole, zgroziti se i razglasiti ih do neba.
Tako je ozloglašena i slika na kojoj su predsjednica države i kanadski iseljenici s “ustaškom” zastavom na kojoj je “ustaški” grb. Niti je zastava ustaška, jer na njoj nema ustaških oznaka, niti je takav grb s bijelim početnim poljem kakav se stoljećima upotrebljavao, a u spomeničkoj baštini ima ga i danas širom Hrvatske, pa tako i na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu koji se “vidi iz cijele zemlje”.
Ali uzalud! Udbaškom mentalitetu, i to među mladima koji uređuju kojekakve portale, jako se svidjelo zbog “ustaštva” prokazati predsjednicu, pa prema tome i Hrvatsku koja ju je izabrala. Uglas s njima vrisnu srbijanski mediji i političari pa i strane agencije čiji su dopisnici pomno probrani. Što je posrijedi? Ljevica im je na koljenima, a s mlitavim Bernardićem tako će dugo i ostati pa se koprcaju kao prevrnuto magare pokleklo pod teretom poraza.
Utorak 29. studenoga
Srbija je prema Europi više svoja nego Hrvatska
Vijest kaže: “Srbija želi postati članicom Europske unije, ali postoje dva uvjeta koja ne može ispuniti – da prizna neovisnost Kosova i da bude u svađi sa zemljama s kojima je EU u svađi, prije svega s Rusijom”, izjavio je u intervjuu za Al Jazeeru predsjednik Srbije Tomislav Nikolić.
Pri tome je bio odlučan i prema NATO-u koji je 1999. godine bombardirao Srbiju “bez razloga” i nanio joj goleme štete: “Uvjeren sam da govorim uime većine građana kada kažem da Srbija nikada neće biti u NATO-u”.
Srbima i Nikoliću uzaludno je ustrajavanje na Kosovu, ali ovim stavovima moramo priznati nacionalno dostojanstvo i osjetljivost te brigu za suverenitet koji se – za razliku od našeg kojeg se odrekla sluganska vlast – ne želi žrtvovati Europskoj uniji i zavaditi se s Rusima.
Pogotovo je razumljivo što ne žele u NATO koji ih je na početku devedesetih huškao na agresiju da bi ih na kraju gotovo sto dana zasipao bombama. U cijelom popisu srpskih neprijatelja na Zapadu i u “celom svetu”, na kojemu su uvijek i Hrvati, NATO je jedini stvarni razlog zlopamćenja koji je izvan srpske mitomanije. I ovaj put Nikolić je pokazao kako je Srbija u odnosu prema Europi i svijetu puno više svoja nego Hrvatska.
Srijeda 30. studenoga
Stranci grabe, Hrvatska propada, Plenković cvate
U jednom intervjuu predsjednik uprave MOL-a Hernadi je rekao – ako MOL nije dobrodošao u Hrvatsku, prodat će dionice Ine. Na tu spremnost trebala bi odgovoriti hrvatska Vlada sa spremnošću da Inu nacionalizira.
Ali ne samo nju nego – kako je svojedobno u povodu nacionalizacije najveće argentinske naftne kompanije, YPF-a, sugerirao vrsni ekonomski komentator Ivo Jakovljević – i banke budzašto prodane strancima, zatim Plivu, telekomunikacije i druga strateška nacionalna dobra.
Sve dok strani profiteri budu iscjeđivali hrvatsko gospodarstvo i građane te iz Hrvatske iznosili golemi profit, dok ne vratimo financijski i gospodarski suverenitet, dok se komične svađe oko salmonele ne zamijene slamanjem uvoznog lobija i zabranom uvoza koji uništava hrvatske proizvodnje, zemlji neće pomoći porezne i slične reforme te će i dalje tonuti u siromaštvo i dužničko ropstvo, a broj će Hrvata kopnjeti.
Ni na vidiku pak nema ozbiljnog poteza za ozdravljenje gospodarstva. Stanje nepromijenjeno: stranci grabe, Hrvatska propada, Plenković cvate.
Četvrtak 1. prosinca
Jugonostalgije za više godina guljenja krumpira
Komunizam su obilježavali zastori na kojima su blistali bezbrižnost, razigranost, nedužnost i igre djece, pionira, mladeži, pa cvijeće, osmijesi, život pun ljepote..., a iza zastora su bila smicanja tisuća nemoćnih vojnika i civila, zatrpavanja u jame dok su još živi, nezapamćena bestijalnost Golog otoka i Stare Gradiške, uhićenja i zatvori zbog vica ili pjesme, ubojstva desetaka političkih emigranata u Njemačkoj i drugdje, tobože ekonomsko raseljavanje Hrvata za kojima su u inozemstvo poslani čopori udbaških doušnika i likvidatora.
Jedan takav zastor oslikao je za 29. novembra, za komunistički Dan Republike, raspjevani jugonostalgični kolumnist Ivo Anić. A onda ga je, gušeći se u oduševljenju, na Facebooku pozdravio književnik Velimir Visković, koji je s njim i svim drugim jugoljupcima podijelio strepnju da bi ih “za ovu količinu nostalgije” desničarka Bruna Esih mogla kazniti višegodišnjim ljuštenjem krumpira.
Premda je “guljenje krumpira” hinjeno i posprdno, ipak ono u ljevičara izbija iz potisnutog osjećaja krivnje što su im dječaštvo i mladost cvali na zastoru iza kojeg su bili teški zločini, a među njima i kazne “neprijateljima socijalizma” kojima je u zatvoru – guljena koža.
Petak 2. prosinca
‘Revolucionar’, a grijao bi stražnjicu na milijardama
Ivan Pernar – savršen primjer koji pokazuje kako se revolucionar pretvara u karijerista, a borac za sirotinju u pohlepnika. Jesu li, kao što je to inače tako, Pernar i njegovo najbliže okružje još dok je sudjelovao u razularenim uličnim prosvjedima računali na budućnost u kojoj će se institucionalizirati pa će donijeti užitak u vlasti i slasti?
Pošto se pročuo kao gromoviti saborski zastupnik i gostovao na stotinjak televizija u Hrvatskoj i okolici, navješćuje mogućnost da se kandidira za zagrebačkog gradonačelnika, za mjesto gotovo najmoćnijeg dužnosnika u Hrvatskoj. Tipična hrvatska političarska priča, samo ovaj put kao show i spektakl, u kojem se do jučer promrzla stražnjica zaželjela grijati na proračunu od sedam milijardi kuna.
>> Oporba napustila sabornicu, a Petrov upozoravao Pernara da ne šalje poljupce
Nek se koprcaju ali se nadam da i ta njihova retorika ima granice koje neće priječi ali sam siguran da če Hrvatska vlast znati odgovoriti kako spada kad dođe vrijeme za to. Pozdrav dobrim ljudima