Dok Barack Obama završava drugi mandat zadovoljan povijesnim dostignućem u odnosima SAD-a sa susjednim državama, obnovom odnosa s Kubom nakon pola stoljeća, jedna druga latinskoamerička država pred potpunim je kolapsom pa neki komentatori zahtijevaju čak i intervenciju!
Venezuela više ne funkcionira kao iole uređeno društvo, nema hrane, nema lijekova, nema struje, deterdženata, kave; pljačke i ubojstva dostižu rekorde u zemlji koja je već i bila na vrhu po stopi kriminala, a vlast podijeljena između predsjednika Nicolasa Madura, nasljednika Huga Chaveza, i oporbe koja je preuzela kongres, praktično ne čini ništa. Osim što skraćuje radni tjedan državne administracije na dva dana ili optužuje SAD da bojkotira dogovor zemalja proizvođača nafte oko smanjenja proizvodnje kako bi se cijena povećala.
Pogodio ih virus Zika, suša...
U potpunom raspadu tako završava eksperiment koji su hvalili ljevičari diljem svijeta, činilo se da je to ostvarenje snova za koje je život dao Che Guevara. Chavez je zaista milijune izbavio iz siromaštva, osigurao im posao, stanove, liječenje, obrazovanje. No, sve se to financiralo ponajviše prirodnim bogatstvom, ali državni proračun temeljio se na nafti skupljoj od 100 dolara za barel. Kad su cijene pale, zaredale su i druge nesreće. Tu je zemlju koja ima gotovo 30 milijuna stanovnika pogodio i strašni virus Zika, zavladala je suša zbog El Nina, presušila je najveća hidroelektrana, pa električne energije nema ni za osnovne potrebe.
“Washington Post” nedavno u uredničkom komentaru kaže kako Venezuela “očajnički treba političku intervenciju svojih susjeda” te kako ostale američke zemlje imaju mehanizme kroz Organizaciju američkih država i Međuamerički demokratski ugovor koji omogućuje kolektivnu akciju ako vlast krši ustavne norme. No, to se očito neće dogoditi jer susjedi Venezuele imaju mnogo vlastitih nevolja, poput Brazila koji je u turbulencijama zbog opoziva predsjednice Dilme Rousseff i drastičnog pada ekonomije. “Eksplozija vjerojatno nije daleko”, prognozira američki list te dodaje: “Dok se Obama udvara braći Castro, oni se koriste kontrolom nad tajnim i sigurnosnim službama Venezuele i potiču svog prijatelja Madura u njegovoj taktici kamikaze.”
Jer, kad je u prosincu oporba dobila parlamentarne izbore, još je bilo izgleda da se nepopularna Madurova vlast spasi dogovorom i konsenzusom oko mjera stabilizacije ekonomije. Umjesto toga, Maduro se oslonio na vrhovni sud koji je pod njegovom kontrolom i koji je minirao sve mjere kongresa te uskratio trojici zastupnika da preuzmu mandat, pa većina desnog centra u kongresu ipak nije dvotrećinska i ne može mijenjati ustav. Pa i dalje vrijede Chavezovi zakoni u kojima država sve diktira i posjeduje mnogo toga. Tako vrećica deterdženta službeno stoji 32 bolivara, u trgovinama ga nema, a na crno stoji 600 bolivara. Mnogi nemaju izbora osim snalaziti se nabavljajući robu nešto jeftinije na veliko i prodajući je na ulici.
Cisterna benzina legalno se u Venezueli može prodati za 100 dolara, a kada se potplati granična policija, u Kolumbiji se za nju može dobiti 20 tisuća dolara. Cijena benzina kontrolirana je i subvencionirana, pa je za stanovništvo donedavno nafta bila gotovo besplatna. No nedavno je cijena porasla nevjerojatnih 6000 posto, ali i dalje je to iznos iz snova za vozače u drugim zemljama koji plaćaju oko 70 lipa za litru. Benzin je ovdje godinama tekao kao voda. Sad je benzin poskupio, a vode nema, pa je stanovnici drže u posudama u kojima se množe komarci i prenose virus Zika. No, vlasti to kriju, prvi slučaj prijavili su sa zakašnjenjem i to samo Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Sad priznaju 5000 slučajeva zaraze, a neovisni istraživači procjenjuju da je zaraženo 400 tisuća ljudi. Vlasti kriju i sve ostale podatke, ne objavljuju ni kolika je inflacija, no inozemni analitičari procjenjuju da će ove godine biti između 500 i 700 posto, što će biti svjetski rekord. Ne objavljuju se ni podaci o kriminalu, o ubojstvima koja su u velikom porastu otkako je Chavez u veljači 1999. preuzeo vlast.
Naoružane bande posvuda
Kakav će biti kraj čavističke vlasti nakon 17 godina, teško je predvidjeti u kaosu u kojem najveća nogometna zvijezda Venezuele, Salomon Rondon koji igra kao napadač u West Bromwich Albionu u Engleskoj, potajice dolazi kući. Nitko ne zna tko mu je žena, jer se boji otmice.
– Samo nekoliko ljudi zna tko su članovi moje obitelji. Činim sve što mogu da me nitko ne vidi s njima, osobito u Venezueli. Kad sam s njima, stalno smo kod kuće, ne izlazimo uopće – kaže Rondon za britanski Guardian.
Ovih dana Maduro je pomaknuo kazaljke pola sata unaprijed, kako bi se predvečer, kad je potrošnja struje najveća, štedjelo na svjetlu. Unatrag ih je bio pomaknuo Chavez da bi djeca ujutro išla u školu po danu.
– Venezuela ima svoje nove vremenske zone. Sati bez struje, sati bez vode, sati predsjedničkog obraćanja narodu, sati u redovima – gorko je poentirao humorist Jean Mary Curro. Venezuelanske žene velik dio dana provode čekajući u redu za osnovne potrepštine, ustajući usred noći. No, i u tome je država uvela red, svatko u kupnju može samo dva puta tjedno, pa nije neobično vidjeti naoružane stražare koji ne puštaju trudnicu u dućan, jer taj dan nije njezin red. Poslijepodne svi žure kući, jer policija se povlači s ulica, nemoćna pred bolje naoružanim bandama. U zemlji ima još mnogo ljudi koji se dobro sjećaju kako je tada 38-godišnji časnik Hugo Chavez, kad mu državni udar 1992. nije uspio, u televizijskom obraćanju drugovima s pozivom da polože oružje rekao narodu da mu preuzimanje vlasti, nažalost, nije uspjelo.
“Za sada – por ahora”, rekao je i osvojio mnoge ljude očajne što žive u neoliberalnom sustavu u kojem im od silnog naftnog bogatstva nije dopadalo ništa. Sve je odlazilo stranim kompanijama i domaćim suradnicima. “Por ahora” govor označio je ulazak Chaveza na političku pozornicu kojom je vladao uz uspone i padove, pa i uz pobune, kao što je bila ona kad je milijun ljudi 2002. marširalo tražeći njegovu ostavku. No, karizmatični Chavez promijenio je sliku Venezuele i Latinske Amerike, stječući simpatije i svojim napadima na Sjedinjene Države, na predsjednika Busha kojeg je nazvao sotonom. No, autokratska vladavina razorila je institucije u zemlji, sve je bilo u njegovim rukama sve do smrti 2013. – od pravosuđa do medija i narodne skupštine, od nafte do cijena. Kad su u prosincu 2002. počeli veliki prosvjedi sa štrajkom radnika nacionalne naftne kompanije PDVSA – Petroleos de Venezuela, Chavez je s posla otjerao polovicu od 38 tisuća radnika i preuzeo kontrolu nad kompanijom. Iz zemlje su otišli deseci tisuća stručnjaka, no drugi su se ljudi vratili, privučeni besplatnim školstvom i zdravstvom.
Međutim, procjenjuje se da se do kraja Chavezove vladavine siromaštvo opet našlo na prijašnjoj razini. Chavez je uspio i promijeniti ustav na referendumu kako bi mogao ostati na vlasti bez ograničenja, no razbolio se i umro u ožujku 2013. Naslijedio ga je njegov suradnik i nekadašnji vozač autobusa Maduro, a već iduće godine cijena nafte počela je drastično padati. Oporba se opet digla na ulice, no Maduro je na njih krenuo policijom, zatvorio predvodnike optužujući ih za državni udar, a na ulicama su se sukobljavali prosvjednici s onima koji podržavaju vlast. Sada, kao i u Brazilu, oporba koja u parlamentu ima većinu pokušava započeti proces opoziva predsjednika. Za to će im trebati na kraju više glasova nego što je Maduro dobio na izborima 2013, dakle više od 7,6 milijuna glasova. Ako prije toga Venezuela ne eksplodira u sukobu centrističko-konzervativne oporbe, ali i ljudi koji su opet pali u bijedu s Chavezovim grupama koje štite ono što je prikupljeno u 17 godina na vlasti.
>>Barack Obama je već osvojio Kubu
Svi ljevičarski pokusi su završili u kaosu. Jedino su im dobro uspjevale bune i revolucije. Rušenje im je u krvi. Sa građenjem imaju problema. Oni bi htjeli da drugi grade i stvaraju a oni da dijele. Kao naši Kulturnjaci 2016. i Platforma112. Druge neću nabrajati, gorka su nam iskustva i gadna su vremena.