Amerikanci su zavezali pojaseve i poletjeli u veliku neizvjesnost s novim, neiskusnim pilotom iz Bijele kuće koji im je i sam najavljivao turbulentni let.
Ako su s hladnim, racionalnim Barackom Obamom (pro)življavali osam godina “dosade”, nekoliko medenih mjeseci s vatrenim, emotivnim Donaldom Trumpom obećavaju da bi im s njime moglo biti drukčije. Američki politički život sa živopisnim predsjednikom iz faze dosade ulazi u zanimljivu fazu; hoće li prijeći u fazu opasnosti ovisi najviše o tome hoće li 45. stanar Bijele kuće odustati od nekih radikalnih postulata na unutrašnjem i međunarodnom planu; mašući s njima u kampanji, na jednoj je strani dobio povoljne kredite (od) birača, pa ih mora vraćati s kamatama, a na drugoj je proizveo paniku u svojoj zemlji, a još više izvan Amerike, pa bi i te okolnosti trebao uvažavati. Svaki je predsjednik i dosad dijelio zemlju dok ne bi završili izbori, i prijetio drugoj polovici svijeta, dok ne bi u ruke preuzeo komande najveće planetarne sile.
Na djelu je vladavina novca
S Trumpom bi se moglo dogoditi da nastavi kampanju i iz Bijele kuće, pa da nastavi, čak i zaoštri, podjele u Americi i u svijetu. Ako i on ne usvoji lekciju jednog od svojih najslavnijih prethodnika da se s njegova sadašnjeg položaja ne smije prijetiti riječima (a da, za svaki slučaj, drži batinu iza leđa), i svede obećane promjene na održivu mjeru.
Velika je nepoznanica može li samouki političar i školovani milijarder vladati drukčije nego što je govorio u kampanji, i želi li uopće skretati s pobjedničkoga puta. Iz njegova kuta, nije došao na Rubicon da peca ribu, nego da prijeđe na drugu stranu i promijeni Ameriku, s megaplanom da joj vrati „veličinu“.
Nezahvalni položaj na skali (ne)popularnosti, s kojim su ga američki mediji dočekali pred Bijelom kućom, vjerojatno ga neće motivirati da promijeni takvu politiku velikih ciljeva; da se ravnao prema niskome pulsu simpatija javnosti, odustajao bi od utrke na svakome zavoju.
Trump je u kampanji bio to što jest, agresivni, samouvjereni, nekad i grubi milijarder koji ne misli na poraz ni za kockarskim stolom; takav će, vjerojatno, biti i na vlasti. Politika je incident u njegovu životu; teško je očekivati da će mijenjati sebe da ne bi mijenjao Ameriku.
Novi je predsjednik otišao predaleko u prijetnjama da će protjerati tri milijuna imigranata, da će zabraniti ulaz muslimanima, da će sagraditi dugi zid prema Meksiku i da će ukinuti Obamacare; može li ići natrag, a da ne ostavi na cjedilu one koji su ga izabrali. Moralni imperativ kod početnika u politici uglavnom vrijedi dok ne izgube nevinost;
Trump nije prisiljen baviti se starim zanatom, jer ima sve što mu treba da bude povijesna ličnost, čak i svu vlast u rukama, i vlastite milijarde na računu i imovini: on se neće, poput Billa Clintona, vjerojatno i Baracka Obame, (o)bogatiti basnoslovnim honorarima s konferencija koje će držati kad mu prođe mandat. Uoči izbora, kao i za vrijeme rata ili poslije lova, u pravilu se pretjeruje; Trump bi priznao da je pretjerao s pretjerivanjem kad bi odustao od svoga „socijalnog paketa“, iako bi i njegov predestinirani strateški partner Vladimir Putin, opterećen komunističkim pa kršćanskim obvezama solidarnosti, teško mogao opravdavati takvu socijalnu neosjetljivost, kamoli glavni dosadašnji američki saveznici u Europi Angela Merkel ili François Hollande.
Novi se stanar Bijele kuće sam doveo u položaj koji Franklin Roosevelt nije mogao izbjeći u vrijeme Velike krize: „Možemo imati demokraciju, ili možemo imati bogatstvo u rukama nekolicine ljudi. Ne možemo imati jedno i drugo“. Kakva poruka dolazi iz najmoćnije države u svijetu kad njene nove vlasti proglašavaju „najvećom katastrofom“ milostinju Obamacare i ruše je na prvome koraku? Da je na djelu vladavina novca: tko ima, i Bog će mu dati; tko nema, i vrag će mu uzeti!
Birači su htjeli promjene i dobili su što su tražili: demokracija se uvijek može tješiti da proizvodi vlast kakvu narod traži. Predsjednik Trump izabran je na obećanju o raskidu (nekih starih veza) i promjenama politike velikodušne rastrošnosti, koja je ugrozila američku veličinu; čini se da bi mogao otići i dalje nego što je obećavao. Na burzi političkih ideja, on je svoje akcije dobro unovčio; ustoličenjem na funkciji, očekuje se da napravi korak naprijed (ili, možda, natrag?), i s politikom velikih obećanja uđe u arenu krupnih rizika: tamo se provjeravaju – i kuju – veliki predsjednici.
Avantura ili duga ljubav
Tako je stvoren mit o Johnu Kennedyju, koji je od talentiranog političara izrastao i u velikoga glumca. Tako je osrednji glumac Ronald Reagan prerastao u velikoga državnika.
Donald Trump ne može stići njihovim putem do zadanoga cilja; može li sagraditi vlastiti (put), koji bi se gradio kroz teško prohodne prostore „kulture masovne zabave“, kako ga sumnjiči pisac Russel Banks? Kako će Amerikanci reagirati ako nova administracija liši desetinu svojih sudržavljana elementarnog prava na zdravstvenu zaštitu, i ako (samo) zbog toga bude umiralo dodatnih 36.000 ljudi?
Nemilosrdni zakoni političkoga tržišta već daju poznata objašnjenja da su oni za to glasovali, da je na tome programu pobjednik dobio potrebni broj elektora, možda i uz pomoć Putinove Rusije (što se, vjerojatno, nikad neće dokazati). Ni s tim, ni bez toga, neće doći u pitanje dogma kako SAD-om vlada nevidljiva ruka tržišta (tj. novca); nešto se, ipak, mijenja: s Reaganom je vladao krupni kapital, a Trump će vladati kapitalom, sudi li se po tome kako je Ford lako odustao od gotovog projekta da u Meksiku gradi novu tvornicu automobila, i da se pokori pred zahtjevom novoga predsjednika da američki novac služi za otvaranje radnih mjesta u Americi.
Konzervativni predsjednik Reagan imao je i drugu i drukčiju misiju u svijetu – da iscrpi tadašnji Sovjetski Savez i da hladni rat završi (ideološkom) pobjedom Zapada; predsjednik Trump počinje svoj mandat sa sasvim drukčijim planom – da omogući današnjoj Moskvi da izađe iz faze konfrontacije sa Zapadom, i da s Vladimirom Putinom izgradi privilegirane partnerske odnose da mogu vladati svijetom. Dovoljno da se raziđe s politikom svoga prethodnika, koji nije prednjačio u križarskome ratu s Rusijom, ali ga je simpatizirao i diplomatski (pot)pomogao; previše da ne otvori frontove s Europom.
Europa je detektirala „putinizaciju“ kao opasnost za poredak na svome tlu. Obama je o ruskome predsjedniku rekao dosta kad ga je toliko izbjegavao, a previše kad mu je u lice bacio rukavicu s protjerivanjem njegovih 35 diplomata. Ratoborni Putin obrisao je lice, i okrenuo drugu stranu novom američkom predsjedniku koji mu je javno slao bukete komplimenata („veliki vođa“, „inteligentni čovjek“) da ih ni moguće špijunske (hakerske) usluge ne mogu do kraja opravdati. Kao da su dva predsjednika, svaki poznat po svojim macho stavovima i zajedničkom prijeziru prema homoseksualnosti, sami dijelili tajne iz moskovskih hotela!
Pisac Banks otkriva poveznicu takve bliskosti: Putin se savršeno uklapa u idealni portret političara, kako ga zamišlja Trump (misleći na sebe): bijelac, kršćanin, domoljub, autoritaran državnik. Je li to dovoljna bliskost da njih dvojica premoste sve geopolitičke razlike koje dijele njihove države? Avantura s Putinom teško može prerasti u dugu ljubav između njega i Trumpa. Prije ili kasnije, njihov će se idilični odnos pretvoriti u dvoboj za prevlast koji se ne mora rješavati ni sabljom, ni samokresom; ima i jačih oružja da moderni vladari dokažu svoju nadmoć.
Netko je pretjerao u usporedbi potencijalnog savezničkog para Trump – Putin s parom Roosevelt – Staljin; ratna je osovina imala opravdanje u okolnostima zajedničke borbe protiv nacizma; čim je opasnost prošla, SAD, bez Roosevelta, i SSSR, sa Staljinom i s njegovim potomcima, ušli su brzo u oštru ideološku, pa i vojnu konkurenciju, koja je raspetljana padom komunizma. Nije Putin isto što i Josif Visarionovič Staljin, možda u nečemu samo njegov učenik, formiran u školama KGB-a, a ni Trump nije Franklin Roosevelt američke hrabre, inovativne i mudre politike.
U današnjoj politici sve je postalo relativnije nego što je bilo dok su svijetom vladale generacije velikih političara koji su na leđima nosili terete rata i mira. Ruski je predsjednik davno završio političke škole koje dijele amatere od profesionalaca, pa je prije 10-ak godina – dok je Trump provirivao iz anonimnosti tražeći od Obame potvrdu o mjestu rođenja (!) – najavljivao „povratak Rusije“; u međuvremenu, vratila se imperijalna Rusija, ostavljajući podijeljenom i nesolidarnom Zapadu da skuplja mrvice poslije Putinovih pobjedonosnih operacija u Gruziji, Ukrajini i Siriji. Rusija je povećala svoj državni teritorij za anektirani Krim i svoj utjecaj na područje dviju gruzijskih pokrajina i na cijelu Siriju.
Kako će novi američki predsjednik graditi privilegirano partnerstvo s Putinovom Rusijom, ako Kremlj ne povuče odluku o aneksiji Krima i ne prepusti nekoliko stolica na diplomatskoj konferenciji o Siriji zapadnim državama (koje je isključio)? Kad bi Trump prihvatio poziv da njegova zemlja predstavlja cijeli Zapad, grubo bi povrijedio strateške interese zapadne Europe i potvrdio strahove, prije svega u Berlinu i Parizu, da će odnose s Rusijom razvijati na štetu povijesnih veza s Europom. Ali i bez toga, atlantska je solidarnost na ozbiljnoj kušnji: u Bijelu kuću uselio se prvi američki predsjednik poslije rata koji dovodi u pitanje koncepciju atlantske obrane i sigurnosti, čak i opstanak NATO-a. Njegova poslovna logika da sve ima cijenu trebala bi – što i ne mora biti loše – prisiliti Europu ili da plaća Americi da je ona brani, ili da, napokon, stvara vlastitu obranu, na što je obvezuju vlastiti osnivački akti.
Neće odustati od Tajvana
U Trumpovoj koncepciji vanjske politike ni savezništvo nije besplatno, a ne mora biti ni trajno. Vrijeme se počinje računati od njega i s njime, što se dosad uglavnom okretalo protiv onih koji su se služili takvim egocentričnim urama. Dosta je znakova da bi se SAD s novom administracijom mogao u međunarodnoj politici početi zaplitati kao pile u kučine: novi predsjednik ima u planu povući američki potpis sa sporazuma o zaštiti planeta od prekomjernog zagrijavanja i okrenuti protiv sebe (ne)moćne civilne udruge i mnoge države, koji se plaše za zajedničku budućnost od toliko zagađivača; najavio je da će odustati od sporazuma s Iranom, a istodobno ukinuti sankcije Rusiji, čak i ako se Moskva ne odrekne imperijalne politike prema Ukrajini.
Nije lako povezati sve konce kontroverzne Trumpove vanjske politike, koju je dao u ruke biznismenu koji svijet, osobito Rusiju s kojom je najviše surađivao, poznaje sa svojih poslovnih putovanja. Hoće li se, na kraju, i američki odnosi s Europom i Kinom urediti na načelu pragmatizma?
Ne može se poreći da Trump nema u ruci dovoljno aduta kad govori da je u 15 godina slobodne trgovine Kina pet puta uvećala vanjskotrgovinski suficit sa SAD-om (365 milijardi dolara), da istodobno nije otvorila svoje tržište, da koristi jeftinu radnu snagu da postane „tvornica svijeta“. Dvije će države o tome moći barem razgovarati, ako se i ne suglase s Trumpovom početnom cijenom o uvođenju 45-postotnih carina za kinesku robu.
Možda će, ne dovedu li se u slijepu ulicu trgovinskog rata, moći tražiti kompromisno rješenje da ublaže kineski plan o stvaranju obrambenih tvrđava od umjetnih otoka u Južnokineskom moru, ako se početno suglase o tome da je Kina jednostrano proširila svoj suverenitet. Ali, nezamislivo je da Trump dovede u pitanje sakrosanktni kineski stav o (samo) jednoj Kini.
Poznato je s koliko su konfucijevskog strpljenja Kinezi čekali povratak Hong Konga; spremni su s istim strpljenjem čekati i povratak Tajvana, ali nisu spremni odustati od njega. S novom je politikom uvijek tako da kod jednih izaziva nadu, a kod drugih strah – da će zaobilaziti Europu i izazivati Kinu. Na putu u Bijelu kuću, Donald Trump napravio je dva velika iznenađenja: prvo je iz utrke za republikanskog kandidata izbacio poznatije konkurente, a potom u predsjedničkoj utrci pobijedio favoriziranu Hillary Clinton. Može li napraviti i treće iznenađenje, i biti bolji predsjednik nego što očekuju njegovi moćni politički prijatelji i što strahuju njegovi brojni protivnici?
>> Trump je neobičan populist koji pruža ruku Wall Streetu
>> Teže, ali ne i nemoguće do američke vojne pomoći
