Beskonačna kolona, čekanje i do 15 sati u autima u kojima su tisuće osoba provele noć obilježilo je ovaj vikend u Doveru, britanskoj luci iz koje se kreće preko La Mancha na Kontinent. Francuska policija detaljno pregledava sve iz straha da bi neki terorist mogao iz Velike Britanije doći u Francusku.
Ovogodišnje ljetovanje obilježava strah od terorističkih napada. Mnogi odustaju od putovanja u inozemstvo ili u ljetovališta u vlastitoj zemlji iz straha da bi im se tamo moglo nešto dogoditi. No, može im se dogoditi i u komercijalnom centru u kojem se inače opskrbljuju, kao što se dogodilo u Njemačkoj, može im se dogoditi na šetalištu uz more (Francuska), u zračnoj luci (Turska), u vlaku, na cesti, u diskoklubu...
Razumljiv je strah koji se stvara u svakom pojedincu, ali morali bismo znati da nekada nije bilo bolje. Istina, time se ne smijemo tješiti, već bi nam to trebalo poslužiti za razumno razmatranje situacije i za neodustajanje od navika odlaska na određena mjesta.
Broj žrtava terorističkih napada u Europi danas je mnogo manji negoli je bio sedamdesetih i osamdesetih godina. Ova je godina najkrvavija u ovom stoljeću. U terorističkim napadima poginulo je više nego prošle godine, više nego 2011., više nego 2005. i više nego 2004., ali mnogo manje nego od 1972. do 1974. i od 1980. do 1988. U svakoj od tih godina prošloga stoljeća bilo je više od po 450 žrtava terorizma u pet europskih država (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Španjolska i Italija). Bile su to godine terorizma IRA-e, ETA-e, BR-a, RAF-a, BBM-a, AD-a, odnosno raznih nacionalističkih, ideološki lijevih i desnih skupina.
Dakle, nije bilo bolje tih godina, a Europa je ipak išla naprijed, došla je do sloboda i blagostanja kakve se tih godina nisu mogle ni sanjati. I današnji terorizam želi izokrenuti, uništiti naše navike, načine života, ono što se može smatrati remek-djelom, odnosno slobodnim kretanjem ljudi i deja. Odustati od te stečevine da bismo se vratili u neke godine s granicama i ostalim ograničenjima bila bi golema greška.
