Poraz na izborima majka je promjena u stranci i politici. Ne treba posebno dokazivati da stranke, poglavito velike, zbog loše izborne izvedbe i uz to vezanoga odlaska s vlasti ili ostanka u oporbi, više ili manje mijenjaju značajke svoje organizacije i politike, pa time i sebe same. Do velike transformacije najviše dolazi nakon poraza koji su se (naizgled) dogodili iz vedra neba. Baš je takav bio slom SDP-a na izborima 11. rujna: suprotno očekivanjima, Narodna koalicija koju su predvodili osvojila je gotovo 50 tisuća glasova i sedam mandata manje od HDZ-a. Takav je ishod nevoljne vodeće socijaldemokrate – čelni narodnjaci i “seljaci“, zadovoljni brojem zastupničkih mandata, oporbenu su situaciju lakše prihvatili – ostavio izvan dosega državne vlasti. Bitna obilježja zbivanja vezanih za SDP u posljednja četiri tjedna, a i prije, upućuju na sljedeću ocjenu: sva je (ne)prilika da će znatne kadrovske, idejne i druge promjene u SDP-u, ako uopće ugledaju svijet, nastati teškim i dugim političkim porođajem.
I u drugim je zemljama posljednjih nekoliko desetljeća bilo više primjera korjenitih promjena stranačkih vodstava, setova osnovnih ideja, programa i obrazaca komuniciranja nakon sloma na izborima. Upečatljiv je slučaj britanske Laburističke stranke, sestrinske našem SDP-u, koja je zajedno sa stotinama tisuća svojih birača zbog obećavajućih rezultata predizbornih anketa bila 1992. uvjerena da će se nakon 13 godina u oporbi vratiti na vlast. Čak su na spektakularnom skupu u Sheffieldu, osam dana prije općih izbora, proslavili pobjedu; istaknuti laburist Bryan Gold, u to vrijeme član vlade u sjeni, taj je bizarni miting ovako opisao: “Bilo je ekstremno euforično. Osjećali smo se kao da smo osvojili Svjetski kup“. Izborne se utakmice međutim igraju do zadnjega zvižduka pa su torijevci predvođeni Johnom Majorom osvojili čak 7,5 posto glasova i 65 zastupničkih mandata više od laburista.
U potrazi za ‘princom tame’
Više je podudarnosti između izbornih utrka u Britaniji i Hrvatskoj 1992. i 2016. Tadašnji je vođa laburista Neil Kinnock, slično našem Zoranu Milanoviću, često izražavao arogantnost i neobuzdanost odnosno – pokazalo se naposljetku – neku sterilnu karizmatičnost. Također, njegova stranka nije valjano odgovorila na pojavu novoga lidera konzervativaca koji se samo na prvi pogled doimao uštogljenim pa i “sivim“, ali je tada kao svježi akter u javnosti imao visok rejting (sličnost je s Andrejem Plenkovićem namjerna). John Major je uz pomoć sposobnih suradnika i stručnjaka (šef kampanje bio mu je sposobni upravljač Chris Patten, a oglašavanje stranke ponovno je provodila efikasna agencija Saatchi&Saatchi) kombinirao racionalnu komunikaciju s napadima na najvećega suparnika, posebno vezano za (navodno) megalomanske prijedloge promjena u poreznoj politici.
Iz postizbornog iskustva britanskih drugova od prije dvadesetak godina naši bi socijaldemokrati mogli izvući dobru pouku. Laburisti su naime u međurazdoblju od poraza 1992. do trijumfalnoga povratka na vlast 1997. (na izborima te godine osvojili su 43,2 posto glasova i rekordnu većinu zastupnika) neko vrijeme lutali u odabiru vodećih kadrova i osmišljavanju blagotvornih promjena u svojoj politici i komunikaciji. Nakon što su u srpnju 1994. izabrali komunikativnoga Tonyja Blaira za predsjednika, programom “Trećega puta” idejno su se situirali u politički centar i postali privlačni za brojne birače iz srednjega sloja koji sebe, barem do tada, nisu doživljavali ljevičarima. Sjeme promjena nabolje, posebno u vođenju kampanja, posađeno je znatno ranije, još nakon teškoga izbornoga poraza 1983. godine. Tada je za vođu laburista izabran javnosti atraktivni Neil Kinnock, a šef stranačkoga odjela za komunikacije postao televizijski producent Peter Mandelson. “Princ tame“ (baš tako Mandelsona otad nazivaju u Velikoj Britaniji) ubrzo je od nekolicine stručnjaka i intelektualaca formirao savjetodavnu agenciju Sjena komunikacije (“Shadow Communication Agency“), uspio u nastojanjima da crvenu zastavu kao dotadašnji simbol stranke zamijeni istobojnom ružom te u mnogo čemu modernizirao njezino zastarjelo komuniciranje. Promjene kod laburista sredinom posljednjega desetljeća 20. stoljeća, prema ocjeni Sama Delaneya, autora prošle godine objavljene knjige “Mad Men&Bad Men: Što se dogodilo kad se britanska politika srela s oglašavanjem”, bile su “seizmičke”, ali su pripremljene desetak godina ranije.
Za razliku od britanskih laburista koji su nenadani i utoliko teži izborni poraz 1992. ipak iskusili kao djelomično reformirana i suvremenom medijskom i drugom kontekstu prilagođena stranka, hrvatski SDP se u političkom procesu vezanom za izbore 11. rujna pokazao kao zastarjela i neznalački vođena politička organizacija. Kampanju su socijaldemokrati i partneri ovaj put vodili bez suradnje s marketinškom agencijom ili barem nekim vrhunskim političko-komunikacijskim savjetnikom (?!), a nisu imali ni suvislu strategiju predizbornoga komuniciranja. Ustvari su se prepustili na milost i nemilost inspiraciji svoga pretjerano rječitoga vođe (uzaludan poučak prethodnika Ivice Račana: “U politici neke stvari treba prešutjeti”) koji je notornim izjavama poput “majke lekarke” i “fućka mi se Za dom spremni” postigao da mnogi lijevo i liberalno orijentirani građani te sunčane nedjelje namjerno propuste konzumirati biračko pravo.
SDP je na tim izborima pretrpio klasičan nokaut: teško je tresnuo na pod političkoga ringa poput dezorijentiranoga, slabo istreniranoga i nestručno vođenoga boksača teške kategorije. Ne stoje tvrdnje, iznesene posljednjih nekoliko tjedana od nekih iz Partije i izvan nje, da SDP na tim izborima i nije ostvario loš rezultat, pa čak i da nije izgubio birače. U usporedbi s izborima 2011., ta je stranka zajedno sa slabašnim partnerima (tada su bili Kukuriku koalicija) sad ostala bez čak trećine milijuna birača (preciznije – bez njih 321.716); u samo deset mjeseci, koliko je prošlo od izbora u studenome 2015., 106.277 građana manje je glasalo za Narodnu koaliciju nego za savez Hrvatska raste. Socijaldemokrati su izgubili desetinu od broja zastupnika koje su imali prije izvanrednih izbora.
Još uvijek razmjerno veliki dio sastava parlamenta koje su dobile dvije najveće i resursima najizdašnije stranke ponajviše je (namjeravana?) posljedica za društvo tegobne okolnosti da gotovo polovina punoljetnih građana 11. rujna, najviše kivnih upravo na SDP i HDZ, nije ni pristupila biralištima. Međutim, dok Plenkovićeva stranka pojedinačno ima razmjerno mnogo zastupnika i formirat će vlast, u SDP-u mogu zavapiti: Jao pobijeđenima! Ponajviše zato što je Partija najveći luzer ovih izbora: izgubila je svoj dugo stvarani ugled najsnažnijega zaštitnika i promicatelja demokracije kod nas. Nakon grozomornih Milanovićevih izjava i nastupa socijaldemokrati više nemaju ni reputaciju najsnažnijih zagovaratelja slobode, humanizma i drugih prosvjetiteljskih i liberalnih vrijednosti.
SDP nije iskoristio svoje prednosti, koje su dugo bile izražene u tome što su ga mnogi građani, pogotovo iz srednjega sloja, prepoznavali kao aktera koji se unatoč svojim nedostacima više od drugih zalaže za vladavinu prava, demokratizaciju i modernizaciju zemlje, pa i za ispravljanje socijalnih nepravda. U javnosti je sada rašireno uvjerenje kako je u tim stvarima politike Partija uglavnom razočarala, posebno za vrijeme Milanovićeve administracije. Uz ostalo, neki istaknuti SDP-ovci svakako nisu posljednjih godina u svome djelovanju slijedili naputak Tončija Vujića: Ako je klijentelizam za desnicu, pa i “liberalnu”, samo neželjen (ali nužan), za socijaldemokrate je poguban.
Uvođenje svježih lica
Istodobno je HDZ itekako iskoristio svoje najveće prednosti. Prvo, ta stranka u posljednjih nešto dulje od četvrtinu stoljeća izrazito najdulje i najviše kontrolira državu kao najizdašniji resurs zemlje pa i većinu lokalnih vlasti, što znači da distribuira radna mjesta i poslove svojim članovima i simpatizerima. Drugo, HDZ tradicionalno zagovara nacionalizam, tu kod nas još uvijek najsnažniju političku ideologiju, koja je najviše zbog posljedica rata i nerazvijenosti političke kulture glavni orijentir političkoga ponašanja za tisuće ljudi. Treće, vodeća stranka hrvatske desnice se kod gotovo svih izbora do sada pokazala umješnijom od svojih konkurenata u snubljenju birača (sada je čak angažirala marketinškoga znalca Borisa Maleševića, koji je prije radio za SDP). Iskorištavanje tih prednosti nipošto ne znači da se HDZ “u tren oka”, od Karamarka do Plenkovića, stubokom promijenio nabolje: novi lider i grupica suradnika oko njega lako mogu biti tek kratkotrajna kozmetika na dosad uglavnom ružnom, izboranom licu te stranke.
SDP u poslijeizborno čistilište ulazi prije svega kao organizacija koja još nije osvijestila zašto joj se uopće zbio neuspjeh. Njezini vodeći ljudi i kandidati na stranačkim listama posljednjih nekoliko tjedana često ponavljaju kako je glavni razlog poraza “neka vrsta krize identiteta” koja je zbunila birače, ali pritom ne daju valjano viđenje dubljih razloga zbog kojih je izbila ta kriza.
Partija se u tako teškoj situaciji ustvari našla zbog slabosti gotovo svih elemenata svoga funkcioniranja. Nedostaci su se zorno pokazali za vrijeme posljednje kampanje: kandidatske preferencije zapravo su bile koncentrirane na predsjednika stranke, bez uvođenja novih, javnosti privlačnih aktera (trebalo je u prvi plan staviti više svježih političara kao što je agilni Ivan Klarin, načelnik općine Tisno); ideološka orijentacija stranke nije postojala jer su njezini vodeći komunikatori zagovarali disonantne skupove ideja, u rasponu od socijalizma (npr. zaštita dužnika kredita u švicarskim francima), preko liberalizma, pa sve do nacionalizma; Partija uopće nije prezentirala suvisli izborni program, odnosno propustila je osmisliti okolnostima prilagođen set javnih politika koje će provoditi dođe li na vlast, nego je obećala “business as usual” ako se vrati na vlast.
Društveno neobično važan politički proces biranja novoga predsjednika SDP-a trajat će još najmanje 40 dana pa se treba nadati da će kandidati za šefa Partije iznijeti suvisla objašnjenja zašto se dogodio izborni i politički slom te prezentirati kvalitetnu terapiju za stranku i društvo u neizvjesnom vremenu koje dolazi. Ostvarenje te nade bitno ovisi o tome hoće li oni i članovi stranke, pa i njezini simpatizeri, prestati dominantno razmišljati i komunicirati o pitanju tko će pobijediti na stranačkim izborima. Puno više i umnije nego do sada trebaju pokušati odgovoriti na najvažnija politička pitanja: kako iz stranke odagnati “mangupe u našim redovima” koji su rabili stranačku podobnost i išli niz dlaku klijentelističkom kapitalizmu i pripadajućoj defektnoj demokraciji; na koje načine najveću stranku hrvatske ljevice otvoriti prema društvu odnosno vratiti je svijetu stvarnoga života; kako SDP treba pridonijeti suzbijanju teških društvenih problema i svekolike društvene krize u Hrvatskoj...
>>Kako je u Ustav ušlo 'Svako ljudsko biće ima pravo na život'
Potrebno je početi od pitanja što je to danas ljevica u Hrvatskoj? Da li su to srpski, talijanski, jugoslavenski i drugi nacionalisti? Komunisti, titoisti, marksisti? Liberali, ateisti i anarhisti? Lijevica nema kvalitete i nema agendu kojom bi sama od sebee došla na vlast. Ona je skup političkih skupina sa zajedničkim "neprijateljem": hrvatskom nacionalnom emancipacijom i vjerskim svjetonazorom.