Teza o tome da je Haaški sud u nepravomoćnoj osuđujućoj presudi Radovanu Karadžiću oslobodio Slobodana Miloševića krivnje za ratne zločine i etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini pokazuje dvije stvari.
Prvo, da ruska propaganda, kojoj su nažalost i neki u Hrvatskoj skloni naivno vjerovati kad je riječ o interpretaciji sukoba u Ukrajini ili Siriji, na primjeru propagiranja teze o Miloševiću kao nepravedno optuženom mirotvorcu pokazuje koliko je u krivu i koliko na pogrešnoj strani povijesti, morala i pameti.
I drugo, pokušaj apologetike Miloševića kroz nepravomoćnu presudu Karadžiću pokazuje koliko su političke elite u Srbiji spremne nastavljati zlokobne geopolitičke ciljeve koje njihovi prethodnici nisu uspjeli postići agresijom i ratom.
Neobična interpretacija Karadžićeve presude pojavila se najprije u tekstu malo poznatog američkog novinara Andyja Wilcoxsona, čiji su se raniji tekstovi uglavnom bavili umanjivanjem genocida koji su bosanski Srbi počinili u Srebrenici i preuveličavanjem teze o tome da je hrvatska operacija Oluja bila etničko čišćenje. O objektivnosti autora govori i podatak da svoje tekstove objavljuje na web-stranici koja se doslovno zove slobodan-milosevic.org.
Potom je tezu o tome da je Milošević u Karadžićevoj presudi proglašen nevinim nastavio širiti britanski novinar Neil Clark u komentaru objavljenom na portalu rt.com, jednom od kotačića ruske propagandne mašinerije.
Po tom tekstu, ne samo da je Haag konačno priznao da je Milošević nevin nego je to namjerno sakrio duboko na 1303. od ukupno 2590 stranica gusto tipkanog teksta Karadžićeve presude, a zapadni mediji o tome šute jer je na snazi teorija zavjere koja je započela demoniziranjem nevinog Miloševića još od 1990-ih, a nastavila se hrvatskom Olujom, NATO-ovim bombardiranjem Srbije i izručenjem Slobe u Haag.
Prema toj propagandi, Milošević nije bio zločinac nego žrtva navodno stvarnih zločinaca u NATO-u i općenito na Zapadu, koji su ga demonizirali, sprečavali u njegovim neshvaćenim pokušajima da očuva sretnu zemlju Jugoslaviju, bombardirali, svrgnuli i isporučili u Haag, gdje je preminuo prije izricanja presude.
Svi znamo koliko su budalaste takve teze o Miloševiću, no to je ruska propaganda koja će vas, ako ste dovoljno naivni, pokušati uvjeriti u suprotno.
Još veći problem nastaje kad takve besramne teze počnu širiti članovi aktualne vlade Republike Srbije. Ministri Ivica Dačić i Aleksandar Vulin upustili su se u najotvoreniju apologetiku Miloševića i njegove politike.
Nena Tromp, bivša suradnica haaškog tužiteljstva koja je radila na istraživanju i pripremanju optužnice protiv Miloševića, ispravno je upozorila da se radi o proračunatoj provokaciji srpskog političkog vrha, koji je gradio politički legitimitet na antimiloševićevskoj retorici, ali se nikada nije ogradio od zločina koje je Miloševićev režim činio uime srpskog naroda i države u Hrvatskoj, BiH i Kosovu.
Nena Tromp predaje o tranzicijskoj pravdi na Sveučilištu u Amsterdamu, gdje je nedavno doktorirala na temi nedovršenog suđenja Miloševiću, o čemu je objavila i knjigu “Prosecuting Slobodan Milošević: The unfinished trial”.
To je vrijedna knjiga koja se brine da nakon suđenja prvom državniku izvedenom pred međunarodni sud za ratne zločine ostane zadovoljena povijesna istina, kad već (zbog smrti) nije mogla biti zadovoljena pravda.
U toj knjizi znakovit je i ovaj zaključak: “Odbijanje aktualnih srpskih elita da priznaju zločine prethodnog režima daje im otvorene ruke da nastave ‘nedovršene’ geopolitičke ciljeve koje njihovi prethodnici nisu uspjeli postići, a da pritom ne moraju dati neugodno priznanje da su ti ciljevi bili povezani s masovnim zločinima. Zaista, stvaranje veće srpske države za neke predstavlja tekući projekt, a mnogi pripadnici političke elite u Srbiji i dalje se nadaju da će pripajanjem Republike Srpske prekrojiti zapadne granice Srbije”.
Nije nikakva tajna da je Srbija od Haaga uporno pokušavala sakriti dokaze koji bi mogli dokazati odgovornost te države u genocidu, ratnim zločinima i etničkom čišćenju. Nažalost, u nekim aspektima te nečasne politike Srbija je i uspjela.
Dačićeva izjava, koja presudu Karadžiću pogrešno interpretira kao oslobađanje Miloševića, samo naglašava jednu konstantu u srpskoj politici, u kojoj ne postoji stvarna volja da se prihvati odgovornost za zločine Miloševićeva režima.
Umjesto prihvaćanja odgovornosti, u Srbiji je nacionalnim interesom proglašena borba za povijesnu reinterpretaciju i manipuliranje povijesnim činjenicama. To je naopaka situacija koja dugoročno ne može donijeti ništa dobroga.
>> Srbija opet manipulira: Rehabilitiraju i Miloševića!
