Zašto jednostavno svi ne zaborave na ratne zločine i “bitange od kojih se nije mogla spasiti divna Jugoslavija”, kako je nedavno u Beogradu za Tanjug rekao holivudska zvijezda Rade Šerbedžija. Hoće li procesuiranje ratnih zločina rezultirati boljim gospodarenjem otpadom, smanjiti porezna davanja, poboljšati uvjete u vrtićima ili smanjiti prometne gužve? Samo pitam. Jer, naravno, svi znamo da neće. Ta parafrazirana ideja u originalu pripada lucidnoj Anki Mrak-Taritaš koja je na svoj šarmantan način, tobože dječji nevino u stilu “Anke vragolanke”, to pitanje postavila na svom Facebook profilu u povodu inicijative zagrebačkog HDZ-a za promjenu imena Trga maršala Tita. I naravno da je s tim “naivnim” upitom u startu potopila inicijativu od koje nema materijalne koristi. Štoviše, moglo bi biti i neke štete, doduše ne milijunske, ostvari li se tobože neutralna i naoko demokratska ideja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića o referendumskom izjašnjavanju o tom pitanju na idućim lokalnim izborima.
Jer, posve sigurno trg bi se i dalje zvao po komunističkom vođi čija je vladavina bila prožeta masovnim kršenjima temeljnih ljudskih prava i sloboda. Naime, da bi lokalni referendum bio valjan, mora izaći više od pola birača u Zagrebu, više od 340.000 građana, četrdesetak tisuća manje nego što je prikupljeno potpisa svih građana Hrvatske za referendum o izbornom sustavu. I na zadnje izbore za vlast u Zagrebu izašlo je tek 44 posto birača (oko 300 tisuća) u prvom i 38 posto u drugom krugu izbora pa tom referendumu ne bi pomoglo ni vezivanje uz izbore. Većini se ipak za to povijesno pravdoljublje baš fućka. Stoga tko želi trajno zaštititi komunističku “bitangu”, kako bi Šerbedžijin antipod nazvao Tita, referendum je pravi način da to realizira. Premda, u tom bi slučaju postojala mogućnost da se, ocjenom ustavnosti takvog referenduma s gledišta poštovanja europskih vrijednosti i osude svih totalitarnih režima kroz dvije rezolucije Vijeća Europe, dobije ustavnopravni sud o toj ideji.
Kad bi sva nedjela komunista bila stavljena u haaške okvire i mjerila, Tito bi po tim kriterijima bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata kojem je cilj bio nasilnim metodama, koje su uključivale likvidacije, mučenja, razne oblike ograničavanja sloboda i prava, očuvati vladavinu jednoumlja i jednopartijskog sustava. Treba li Ustavni sud dopustiti referendum na kojem se kao izbor nudi imenovanje trga po državniku politički i zapovjedno odgovornom i za mnoge zločine!? Sjetimo se da Ustavni sud svojedobno nije dopustio upravo s pozicije morala demokratskog društva i poštovanja temeljnih ustavnih vrednota da samo kao nositelj liste figurira tada osuđeni ratni zločinac. I tada naš glumac ne bi mogao tako suvereno reći, ili ako i bi, onda bi bio puno obzirniji, kao za Tanjug: “Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci.”
I u SDP-u bi bilo više svijesti da je od kozmetičkog uklanjanja partije iz naziva važnije da se riješe veličanja Tita kojem su, sudeći po istupima Davora Bernardića i Ranka Ostojića, očito i dalje zatucano skloni. Iako su mnogi bili protiv suđenja herojima Domovinskog rata, pravosudne institucije radile su svoj posao. Tako i u slučaju Orašja postoje ozbiljne sumnje u selektivnost tužiteljstva BiH, ima razloga i za propitivanje politizacije pravosuđa BiH te posljedica koje to može izazvati ne samo u toj maloj enklavi već i za opstanak hrvatskog naroda u BiH, osobito u kontekstu (geo)političkih i demografskih kretanja. Ali nijedan od tih argumenata ne može pomoći braniteljima HVO-a ako su počinili zločin za koji ih sumnjiče.
Zlodjela nad jednima ne mogu se poništiti ni dobrim djelima prema drugima, već samo mogu ublažiti osudu. Taj princip treba vrijediti jednako za sve, i za branitelje i za agresore, pa i za Tita. To što je njegov lik i djelo u obliku “divne Jugoslavije” ostao u lijepom sjećanju, kao nekim esdepeovcima ili Šerbedžiji, ne znači da institucije ne trebaju voditi računa o općim vrijednostima i principima. Samo ako se dosljedno toga držimo bit ćemo bolje društvo. I to je na pitanje gospođe Mrak-Taritaš jednako tobože naivan odgovor – da, promjena imena Trga maršala Tita istinski bi nas obogatila. Bili bismo pravednije, bolje i uravnoteženije društvo. Upravo zbog toga što neki principi i desetljećima kasnije vrijede za neke, kao branitelje u Orašju, a istodobno desetljećima ne vrijede za druge, jedan su od razloga što malo tko mari je li se u Orašju dogodio zločin i tko treba odgovarati. Odnosno, što “heroji” i nakon osude ostaju heroji, a “bitange” i nakon što ih sud oslobodi bitange.
"Bili bismo pravednije, bolje i uravnoteženije društvo." - Potpisujem. I pitam se zar svi ti koji danas prozivaju kriminalce koji uništavaju društvo ne vide poveznicu između njih i veličanja tita koji je, objektivno, zločinac i kriminalac prvog reda? Ako se jednog takvog osvjedočenog ubojicu, diktatora, mučitelja i osobe koja je hedonistički uživala u svim privilegijama "najvećeg sina" i "ljubljenog vođe" može i dalje veličati i hvaliti, onda su ama baš svi kriminalci i zločinci time amnestirani. I svatko može činiti što god želi, jer će to što čini i dalje biti manje zlo od onoga što je on činio - a i dalje ga se hvali i trgovi i ulice nose njegovo ime. Riječ je o relativizaciji zločina, a tada sve postaje relativno. I svi postajemo ravnodušni. Zašto bi se itko trudio biti pošten čovjek kad svakodnevno prolazi pokraj trga koji nosi ime zločinca i kriminalca koji je dan danas od mnogih u našem društvu objekt obožavanja i idolopoklonstva..?