Deda, a što je to protest? Priča mi prijatelj kako mu je unučica postavila to pitanje prošle srijede, na putu prema Trgu bana Jelačića.
– Znaš kako te doma učimo, kada ti nešto nije po volji i kada misliš da nešto radimo krivo, da nam lijepo kažeš da to tako ne može i da moramo pokušati nešto novo, drugačije. E, to ti je protest – odgovorio je djed. Nakon svog prvog prosvjeda u životu, četverogodišnja djevojčica rekla je da bi voljela opet ići na takav protest.
Prosvjedni skup potpore kurikularnoj reformi i ljudima koji na njoj rade održan je zbog djece, ali i za djecu. Neki odrasli prosvjednici s iskustvom rekli su mi kasnije kako bi oni to ipak malo žešće napravili. Ali, na prosvjed su bila pozvana i djeca koju je trebalo zaštititi od svake grubosti, prostote i nasilnosti. I doista, i te kako se pazilo na djecu.
Buka je bila velika, ali, sudeći po nasmiješenim licima tolike djece, nimalo zastrašujuća. Zapjevali su Mile Kekin i Hladno pivo borbenu pjesmu u kojoj se Bog, domovina i nacija rimuju s riječju privatizacija. Ali, taj rokerski gnjev bio je tek jedan od sporednih tonova prosvjeda, kojem je intonaciju dao glas Arsena Dedića koji, praćen dječjim zborom, pjeva “Kad bi svi ljudi na svijetu...”. S tom je pjesmom veselje dosegnulo vrhunac, uz zrnce sjete i tuge za velikim Arsenom. Predivne li ostavštine pjesnika, pjevača i skladatelja.
Onaj mudri djed s početka priče svojoj je unuci, učeći mali mozak umijeću i mudrosti uspoređivanja i rasuđivanja, objašnjavao kako postoje i drugačiji protesti u kojima se vlastito neslaganje s onim protiv čega se prosvjeduje iskazuje bijesnom dernjavom, valjanjem po podu i razbacivanjem stvari. Na prosvjedu “Hrvatska može bolje” bilo je vlastoručno izrađenih transparenata s pokojom oštrijom porukom. Ali, sve u svemu, bila je to uistinu fešta. Doduše, upravom onom koji ga je proglasio feštom kako bi umanjio protestnu notu, na spomen njegova imena skandiralo se “ostavka, ostavka!”. Ipak, prevladavalo je ozračje narodnog veselja, potaknuto i pojačano ponajviše brojnošću okupljenih. Pritom, veselje nije razvodnilo prosvjednički žar.
Ne znam tko je i zašto propustio pravodobno zaustaviti tramvajski promet preko Trga. Ali, i to su riješili sami građani. Petnaestak minuta prije šest, kada je bio zakazan početak prosvjeda, vidio sam trenutak u kojem su ljudi jednostavno stali na prugu, među ostalim i zato što drugdje više nije bilo mjesta, i zaustavili tramvaje. Odlučno i ljubazno. Ni banova sablja nije izgledala prijeteće, a konjaniku se smijao brk, baš kao u predstavi “Zagrebački vremeplovci” Ane Tonković Dolenčić i Krešimira Dolenčića koju sam dan prije gledao u Zagrebačkom kazalištu lutaka. U poučnoj i duhovitoj priči o povijesti hrvatske metropole, ban Jelačić nekoliko puta zakunja dok sa svog spomeničkog konja, u godini 1850., čita dekret o ujedinjenju podsljemenskih brda i vesi u grad Zagreb.
“Ma ustani, ustani, bane!”, budi ga sluga. Naravno, šala je namijenjena velikima u publici, dok djeca, na najbolji mogući način, kroz igru lutaka i smijeh, uče o svom gradu i njegovim velikanima, neopterećena okamenjenim svetinjama. Tako su i sve poruke i zahtjevi velikog prosvjeda na Trgu bili namijenjeni velikima. Ali, ipak, bio je to prosvjed ne samo zbog djece nego i za djecu. Vesela lekcija malenima u vrtiću građanske svijesti i demokracije. Kurikularna (a ne klerikalna – kako je glasila poruka jednog transparenta) reforma ozbiljna je stvar o kojoj će cijelo društvo morati još puno ozbiljno razgovarati i na njoj još ozbiljnije raditi. Ali, zadržimo se na samom prosvjedu, koji je priča za sebe.
Naravno da većina tamo okupljenih ljudi nije pročitala do sada predložene radne tekstove reforme obrazovanja, a kamoli sve stručne recenzije o njima. Naravno da je prosvjed imao i političku, i svjetonazorsku, i civilizacijsku dimenziju. Ali, on je u prvom redu bio – građanski. Već i moji prijatelji i poznanici koje sam tamo susreo dokaz su da su se tamo okupili ljudi koji su inače po mnogočemu različiti, uključujući i politička uvjerenja, pa čak i stranačku pripadnost. Ali, taj dan i na tom mjestu pronašli su ono što im je zajedničko. To je nešto što se ne doživljava ni na jednom političkom i stranačkom skupu.
Nemoguće je, primjerice, veliki prosvjed na Trgu usporediti s nekoliko dana prije održanim Općim saborom HDZ-a u Lisinskom. Da, i jedno i drugo je legitiman iskaz demokracije. Ali, demokracija ne ukida civilizacijsku i kulturnu kvalitetu, a ova dva skupa u tom dijelu jednostavno su neusporediva. Njihove su razine međusobno udaljene kao dno Save i vrh Medvednice. I dobro se zna što je u toj priči mulj, demagogija, nacionalistička frustracija i strah, a što je vrh s kojeg puca otvoren pogled i slobodno se diše iznad ideoloških magluština.
Onaj ne prizemni, već podzemni svjetonazor koji bi da nas vječno ukopava u krv i tlo, želio bi naravno ukaljati i prizemljiti pogled odozgo i uvući ga u tobože demokratsku ravnopravnu raspravu o normama slobode, uljuđenosti i ljudskosti koje su već odavno utvrđene. Ali, mnoštvo na Trgu bilo je tog veličanstvenog dana ogrnuto kaputom za koji se ne hvataju čičci skučenosti, licemjerja, natražnjaštva, vulgarnog populizma i najobičnijeg prostaštva. Onoliko koliko je naivna sama ideja da se obrazovanjem može stvarati veće, bolje i prosvjećenije ljude, toliko je i ovaj prosvjed bio obilježen predivnom, upravo poetičnom naivnošću učiteljice koja je o školi i životu govorila kao o radosnoj igri koja traje dok smo živi i u kojoj su sve ruke dobrodošle.
Nazvali su nas stranačkom vojskom, jugonostalgičarima, (neo)komunistima, neprijateljima hrvatskog naroda, kulture i identiteta. Opet. Drugo ne znaju, ne mogu ili ne žele. Ali, demokracija nije tržnica s mnogo istina, s našeg se mjesta čuje i vidi bolje, jasnije i dalje, a djeca su na našem trgu radosna i sigurna. Ma koliko im ugroza i neprijatelja oni izmislili.
Tko o čemu, poštenju, skraćenju i "civilizacijskim dosezima"? A vi me brišite.