Žena u devetom desetljeću života gura niz rivu prazna dječja kolica. Je li na zalasku života pod teretom svega što joj je život natovario na leđa odlutala u prošlost pa misli da u kolicima gura svoje dijete ili unuče? Kao nekad. Prvi dojam ili zaključak o nepoznatom nekom ili nečem je najčešće varka, koja ne otkriva istinu, nego dovodi u zabludu. Jer Mari Tanfari, koja na plećima nosi punih 87 godina, dječja kolica služe kao hodalica, ali usput je i podsjećaju na najsretniji dan u životu kad joj se prije 23 godine rodio unuk. Stara pohabana odjeća pleše na jutarnjem povjetarcu oko njezina krhkog, mršavog tijela. Sjedamo ispred njezine kuće, okrenute prema moru, dok cvrčci sviraju harmoničnu i opuštajuću glazbu i jedini remete tišinu na najmanjem naseljenom hrvatskom otoku, na kojem danas živi jedva do 200 duša. Još sredinom prošlog stoljeća Krapanj je s površinom od samo 0,36 kilometara četvornih bio najgušće naseljen otok u Hrvatskoj s oko 2000 stanovnika, svjetski poznat po izlovu spužava, a sada živne samo ljeti kada na njega uglavnom dolaze obitelji s djecom. I davno iseljeni Krapljani.
– Po cilu noć otokom kola mlađarija što liti dođe na Krapanj i stvara buku, a mi stari to ne volimo. Kuće je ovdi pokupovala fureštarija, od’svaklen dolaze, pa kupe jeftino i tako... Ostanu preko lita, a zimi nikoga nema. Zimi je gadno na Krapnju, gadno, eee..., ženo moja. Bura jako puše, grdo je zimi, šta ću ti reć. Ostanemo samo mi stari... Nise puno dice rodi ovdi na Krapnju, škola radi za jedno, dvoje đaka i gotovo. Nema mladih, ma kakvi. Ništa nema, moja ženo, sve se iselilo.... Na sve strane, u Kanadu, Australiju, na Brodaricu – priča Mari Tanfara o životu na otoku. Pogled joj je još bistar, a bore su joj se duboko urezale u lice koje odaje da nije imala nimalo lagan život. Ali ne žali se, ne jada zbog mirovine, koje i nema. Samo pomireno niže činjenicu po činjenicu o svom i životu Krapljana. Žali samo što je škola prazna. Tužno joj je to vidjeti, kaže, jer kad se ona rodila 1929., tada je na otoku bilo više od četrdeset njezinih vršnjaka. A danas je na njemu, obavijenom većinu godine burom ili mrtvom tišinom, zamro život kao i na mnogim hrvatskim slabo naseljenim otocima koji se samo dok traje turistička sezona pretvaraju u nacionalne ljepotice, a poslije bivaju zaboravljeni. Kao da ih nema.
Pet minuta plovidbe
Krapanj je ljeti raj za djecu i odrasle koji bježe na odmor od gužvi iz prenapučenih gradova, od stalne jurnjave automobila i ljudi, koji remete mir u nama i oko nas, čineći nas neurotičnima. I praznim jer ne znamo stati. Na Krapnju automobila nema. Plovidba od Brodarice na kopnu do šibenskog otočića udaljenog od obale samo 400 metara ne traje ni pet minuta. Brodić je pun turista, pa u jednoj turi poveća stanovništvo otoka za gotovo polovicu. A zimi je prevelik za stalne putnike, jer samo desetak djece s Krapnja svakodnevno u školu na kopno vozi još manji brod. Rano jutro je, turista u uskim kalama još nema. Mari Tanfara sjedi na stolcu i netremice gleda u mirno more.
– Nikad se ja ne kupan, šta ću se kupat kad san jadna stara, a prije, dok san bila mlađa, isto se nisan kupala jer smo mi žene puno radile. Brodom bi išle na vesla na Grebašticu, Jadrtovac... kopale u polju, sijale žito i nosile iz šume drva na glavi. Gorak je to život bija i težak... Ali otkako mi se unuk rodija 1993., ja ne radin više. Tad kad se on rodija, bilo mi je najlipše u životu – priznaje. Kako se u Krapnju nije moglo preživjeti od ono malo obradive zemlje na otoku, muškarci su se okrenuli moru, ronjenju i izlovu spužava. Tradicija ronjenja stara je tri stoljeća, a prema legendi, vještinu vađenja spužava na otok je donio početkom 18. stoljeća fra Antun Grk s Krete, koji je naučio Krapljane roniti. Ne iznenađuje što je s Krapnja Federiko Tanfara koji je s 26 godina 60-ih, u potrazi za koraljima, u običnom ronilačkom odijelu prvi zaronio na dubinu od 104 metra, što je rekord u bivšoj državi. I sinovi Mari Tanfara živjeli su od mora.
Loše je vrime, kiša, bura... Nema ljudi, nema života
– Moja dva sina su navigavala na Tankerskoj... Mlađi, koji ima i dvije ćere, moje unuke, prije tri godine je pa na brodu i obolija. Jadan je sad bolestan... – izgovora baka drhtavim glasom. Jedna suza izdajnički se skotrlja niz njezino lice. Sin joj živi s obitelji na Krapnju, a stariji u Zagrebu. Iako ljeti na Krapnju vlada gužva, ne dvoji da joj je to ipak draže od zima na otoku.
– Grdo je zimi na Krapnju, nikoga nema, a bura puše. Ložimo vatru i grijemo se, a kad je lipo vrime, izađemo vanka. Ali navikli smo se na zime, mora se čovik naviknuti na sve. Je, lipše je živit liti na Krapnju nego zimi. Mogu češće izać vanka i popričati sa svojin drugaricama, iako je dosta mojih vršnjaka pomrlo – kaže. Ispraća nas iz dvorišta, pa opet ode u šetnju, gurajući kolica rivom prije nego što zapeče zvizdan. Uz zvuk cvrčaka, s pogledom na lijepo obnovljene kamene kuće u staroj gradskoj jezgri, ali i na mnoge davno napuštene i ruševne, navraćamo u ugostiteljski objekt “Loža” na rivi u kojem se gazdarica priprema za otvaranje lokala. Tek je 7.30 sati. “Loža” radi od osam. Ništa još od kave. Ali...
– Ma počastit ću ja vas kavom, danas nam je ionako fešta na otoku, a zato što vas častim nitko mi ne može ništa – kaže gazdarica Lovorka, dočekavši nas sa širokim osmijehom. Prvi put nas vidi, ne zna tko smo i hoćemo li ikad više svratiti u njezin lokal, ali bez razmišljanja nam toči kavu. Udana je za Krapljanina i na otoku je živjela tijekom rata, a poslije su se s djecom preselili u Zagreb zbog srčane mane jedne kćeri. Kad dočeka mirovinu, kaže, vratit će se za stalno na otok.
Tu me ništa ne boli
– Kad dođem, tu me ništa više ne boli. Krapanj je otok s dušom, raj za djecu i jedno veliko dvorište. Kad se nekom od mještana pokvari penta, svi hoće pomoć – kazuje Lovorka. Ljeti na otoku, kaže, živi dosta Zagrepčana koji su kupili kuće i nešto Slavonaca, ali i stranaca. Povijesni biser Krapnja je drevni Samostan Sv. Križa građen od 1446. u kojem se čuva Biblija iz 1474. i 23 inkunabule. Krapanj je imao Uljaru sv. Lovre još u 16. stoljeću, koja je danas muzej, a već 1500. na otoku je izniklo 200 kuća. Spužvama je otok sredinom prošlog stoljeća, kad je imao između 1500 i 2000 stanovnika, opskrbljivao cijelu Europu, kaže nam Milena iz hotela Spongiola dok razgledavamo ronilački muzej u hotelu. U njemu je izloženo i ronilačko odijelo Krapljana, koje je s kacigom, maskom i olovnim utegom sprijeda i straga težilo od 60 do 80 kg. Što je ronilac želio dublje zaroniti, to je veći uteg morao staviti oko vrata, a zrak je dobivao kroz cijev iz ručne pumpe, izrađene početkom 20. stoljeća, koju su na brodu morali stalno vrtjeti njegovi kolege pumpajući zrak do njega, dok bi ronilac po morskom dnu tražio spužve, osobito najpoznatiju jadransku. Krapljani su bili cijenjeni kao ronioci, pa je u splitskom Brodospasu, koji se nakon 2. svjetskog rata bavio i vađenjem olupina i brodova, bilo zaposleno 16 ronilaca s Krapnja. No, 60-ih počinje propadati posao sa spužvama od kojeg su Krapljani uglavnom živjeli jer su, govori nam Milena, bile izlovljene, pa se ljudi počinju iseljavati s otoka na kojem danas živi između 160 i 200 stanovnika, uglavnom starijih. Spužvarstvom se na otoku i Brodarici bavi još šest obiteljskih obrta, koji od svibnja do listopada izlovljavaju spužve po Jadranskom moru i izvoze ih uglavnom u Italiju. Šezdesetih su se Krapljani iseljavali pretežno u Australiju i Kanadu, pa danas broj iseljenih Krapljana višestruko premašuje broj stanovnika otoka iz njegovih zlatnih vremena.
– Samo u Melbourneu živi 2000 ljudi porijeklom s Krapnja – kaže Milan Čudina (73), koji se kao 19-godišnjak iselio u Kanadu, a danas pola godine živi u Vancouveru, a pola godine u Krapnju. Kad se vrati na otok, tumači, vrati se kući.
– Tu san se rodija, tu sam se prvi put potuka. Šezdesetih je Krapanj bio centar okolice Šibenika, imali smo tri osnovne škole pune k’o šipak, a danas nema nikog. U osnovnoj školi do četiri razreda samo su dvije učenice. Sićan se, kad bi bila plima, more bi ušlo u kuće, sve bi poplavilo, a roditelji bi dicu u gumenima čizmama na leđima nosili u školu. Zato Krapanj zovu Mala Venecija – govori Čudina o specifičnosti otoka čija nadmorska visina nigdje ne prelazi 1,25 metara. Oko vrata mu bljeskaju dva zlatna lanca s križem i hrvatskim grbom jer su simboli vjere i domovine njemu jako važni.
Kad zavlada pustoš
Na otoku ljeti ne žive samo iseljeni Krapljani nego i stranci.
– Imamo mi na Krapnju i našeg Engleza Peru, koji neće iz Krapnja i gotovo. Ode u Englesku, sad malo češće otkako mu je bolesna majka, i vrati se opet na Krapanj. I jedan Norvežanin je sad tu kupija staru kuću, pa par Austrijanaca na otoku živi cilo lito – govori Čudina o multinacionalnosti Krapnja. Ljuti se što su matični ured i poštu preselili u Brodaricu koja, kaže, nema ni centra ni povijest nego samo kuće uz more. Bivši pomorac Ante (56) priča da zimi na Krapnju nema ni 100 ljudi.
– Loše je vrime, kiša, bura... Nema ljudi, nema života. Tek jedan dućan radi. Zimi sve stane, ni kafići ne rade, samo jedan otvore na pola sata da ljudi popiju kavu – kaže Ante, koji živi sam. Drži da je za iseljavanje s otoka kriva državna politika koja ništa ne čini da ljudima olakša život na otocima, pa ljudi ‘idu ća’.
– Ja nisan tija ići odavde, iz svoje kuće. Bija san pomorac, proša san svita i vidija sve. Meni paše mir na otoku. Lovin ribu, ronin školjke. Nama Krapljanima je ronjenje u krvi – kaže. Nije slučajno da svjetski rekorder u ronjenju na dah Kristijan Curavić Kike potječe s Krapnja. Na krapanjskom trgu i ispred četverogodišnje osnovne područne škole odjekuje smijeh, žamor i bezbrižno čavrljanje djece na svim jezicima, a najesen će opet biti sve pusto ispred škole i u njoj jer ju od zatvaranja i utonuća u tišinu spašavaju dvije učenice. U staroj gradskoj jezgri Krapljani feštaju uz klapske pjesme, slaveći dan Gospe od Zdravlja, zaštitnice Krapnja, a stariji sjede na klupama ispred kamenih kuća i promatraju svu tu gungulu. Svjesni da će i ljeto uskoro proći i doći ponovno zima. Zima koja donosi buru, kišu, samoću na otoku i pomirenost sa životom takvim kakav je, uz svijest da sve u životu prolazi, dobro i loše. I mi smo ponekad, kao otočani zimi, samo promatrači koji ne mogu ništa promijeniti. Možemo samo uživati u ljetu i nakon njega čekati da iz našeg života ode zima, teška poput olova, koje nas vuče natrag.
>> Astronaut objavio fotografije hrvatskih otoka iz svemira
