U 26 godina trajanja parlamentarizma i višestranačke demokracije u Hrvatskoj nije se još dogodila ovakva situacija, da gotovo pola godine od održanih izbora nova hrvatska Vlada još prolazi kroz porođajne muke. Slabo funkcioniranje Vlade stalno proizvodi pritiske da se nefunkcionalna vlast presloži, a ne bude li to moguće, da se Vlada i Sabor raspuste i održe novi, prijevremeni parlamentarni izbori.
Novost je da želja da se aktualna Vlada što prije “zamijeni” drukčijom ne postoji samo u oporbi, što jest uobičajeno, nego takvu namjeru javno iskazuje i najjači koalicijski partner HDZ. U toj stranci, naime, ovu Vladu definitivno ne doživljavaju kao svoju jer ne drže ni glavne niti one poluge vlasti koje su u vrhu HDZ-a zamislili kao isključivo svoje. Problem je u tome što je HDZ računao da će u ovako složenoj Vladi imati isključivu upravljačku moć u represivnom aparatu, gospodarstvu i energetici. No, kako je koalicijski ugovor s Mostom sastavljan ad hoc, u dramatičnim trenucima po sistemu “uzmi ili ostavi”, na papiru se HDZ odrekao glavne upravljačke moći i predao i policiju i gospodarski sektor – Mostu.
Očito su računali da “papir sve trpi” pa da će kasnije uspjeti pritiscima i trgovanjem revidirati taj sporazum s Mostom, no tu su se jako prevarili. Pokazalo se da što jače pritisneš mostovce, oni se, poput ježa, prvo sklupčaju pa izbace bodlje. Nadalje, na jednak su način u HDZ-u morali odabrati i mandatara Vlade Tihomira Oreškovića. Bilo je to u trenutku kada je Most odbacio suradnju s Milanovićevim SDP-om i priklonio se Domoljubnoj koaliciji. Predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović tada je imala već gotovo oformljenu tzv. prijelaznu vladu sastavljenu od 50-ak nestranačkih stručnjaka, kao i svog premijera i očekivalo se da će njezina Vlada u idućih nekoliko mjeseci vladati Hrvatskom, sve dok ne budu organizirani novi izbori.
Tomislav Karamarko, međutim, morao je preduhitriti takvo, za njega nepovoljno rješenje i požurio se aktivirati Oreškovića, koji je tada radio za izraelsku Tevu u Amsterdamu. Bio se on već susretao s njime, dva puta kako kažu ljudi bliski Karamarku, no tada se razgovor vodio o tome da ovaj kanadski Hrvat pristupi Vladi kao ministar financija. Kako je predsjednica Karamarku i Petrovu dala samo 24 sata da na Pantovčak dođu s mandatarom, Orešković je u hipu “aktiviran” i postao mandatar. U HDZ-u su računali da je Orešković njihov čovjek i vjerojatno su bili radosni što je Petrov lagano izigran jer je morao prihvatiti “HDZ-ova” Oreškovića. Ubrzo se pokazalo da je Orešković sazdan od drukčijeg materijala te je, umjesto “lutka”, postao “lutkar”.
Nema preslagivanja
Od tada, Karamarko hoda po žeravici i ratuje na dvije fronte, s Petrovom i Oreškovićem. U praksi, pokazalo se da koalicijski partneri imaju i sasvim različite interese i prioritete pa je HDZ počeo pripremati udar na vlastitu Vladu. Osmišljeno je tzv. preslagivanje, dakle zamjena mostovaca nekim drugim partnerima pa bi se tako kroz sabornicu proveo “puč” te maknuli i oni i Orešković. No plan se izjalovio kada su kroz medije izneseni podaci da to HDZ kani učiniti u savezu s HNS-om Ivana Vrdoljaka. Izložen raznim pritiscima iz članstva i samog vrha stranke, Vrdoljak se, međutim, brzo povlači, uz davanje niza obećanja da “s ovakvim HDZ-om nema suradnje”. Potom je otkriven, na isti način, putem medija i drugi HDZ-ov “kvisko” – Milan Bandić. Razotkriven je plan da on oko sebe (a sada nadzire 4 zastupnika) formira političku nakupinu sastavljenu od nezadovoljnika i otpadnika iz Mosta, dijela zastupnika nacionalnih manjina, HRID-a, čak i antimilanovićevaca iz SDP-a. Ova ideja, čini se, upravo na političkom tržištu doživljava fijasko pa se zamišljeno “preslagivanje” čini sve udaljenijom opcijom. HDZ-u je, dakle, kako se sada čini, preostalo da odustane od puča na vlastitu Vladu ili da krene na sve ili ništa i izazove nove, prijevremene izbore.
Analizirajmo stoga kako bi tada mogla izgledati hrvatska politička scena. Definitivno bi nakon prijevremenih izbora izgledala drukčije, no tko bi profitirao, a tko bio gubitnik?
SDP bi se sigurno protivio preslagivanju snaga u sabornici, međutim raspuštanje Sabora i prijevremene izbore podržao bi trenutačno. Nakon što je Zoran Milanović učvrstio svoju poziciju i vlast u SDP-u, novim izborima SDP ne gubi ništa, može samo profitirati i realno računati da bi to bila lijepa i neočekivana prilika za povratak u sedlo. Kad bi bili raspisani novi izbori, i HNS Ivana Vrdoljaka tu bi vidio priliku. Vjerojatno bi ta prilika zakočila planove da se oko HNS-a oformi nekakva “trećeputaška”, centristička, nova koalicija, u kojoj bi HNS navodno rado vidio HSLS i HSS. Pobijedila bi kalkulacija da se HNS-u više isplati biti glavni partner SDP-u, kao i do sada, jer, pokazalo se, u takvoj koaliciji HNS ostvaruje i nepripadajući dio političke moći. Izgledno je da bi se uz SDP i HNS ponovno svrstao i IDS jer bi i oni procijenili da bi lijeva koalicija bila vjerojatni pobjednik. I dok bi izgledno lijeve političke snage krenule pojačane i osokoljene u nove izbore, HDZ-ova Domoljubna koalicija bila bi, naprotiv, na velikim mukama. Gotovo je sigurno da se Domoljubna koalicija više ne bi mogla održati u postojećem obujmu, nego bi bila smanjena.
Kalkulacije HSS-a i HSLS-a
Kalkulacijama o izlasku iz Domoljubne koalicije najviše bi se bavili u HSLS-u, a naročito u HSS-u koji s novim predsjednikom Krešom Beljakom namjerava ambicioznije sudjelovati u vlasti, bila ona lijeva ili desna. Može se, međutim, pretpostaviti da bi uz HDZ u koaliciji ostao HSP AS Ivana Tepeša jer on ovdje ima malo manevarskog prostora. Vjerojatno bi nove izbore rado dočekao i Milan Bandić, koji bi zasigurno na izbore išao sam, odnosno izvan koalicije s HDZ-om i prvo bi tako pokušao zakapariti “svojih” pet do deset zastupničkih mandata.
Dogodi li se da u nove izbore HDZ krene sa skraćenom Domoljubnom koalicijom, logično je da bi već time bio ostvaren lošiji rezultat nego na prošlim izborima, kada je Domoljubna koalicija, računajući i tri predstavnika iz BiH, ostvarila nedovoljno dobar rezultat i dobila 59 zastupnika. Ovdje je važno i pitanje koga bi birači krivili za propast aktualne Vlade i održavanje neplaniranih izbora. Logično je da bi dio birača Domoljubne koalicije krivio upravo HDZ, što bi značilo da bi svoj glas na novim izborima dali nekom drugom. Ili bi bojkotirali izbore. Može se pretpostaviti, dakle, da bi u toj situaciji HDZ ostvario slabiji rezultat i mogao bi izgubiti i desetak mandata koje sada ima.
Premda sve ankete trenutačno pokazuju da, nakon neviđene ekspanzije, upravo Most gubi najviše potpore građana te da nikad više neće moći osvojiti 19 “prosvjednih” mandata, mnogi bi se okladili da Most ne bi nestao sa scene poput ORaH-a ili Laburista. Pomalo apsurdno, no upravo na sve žešćem suprotstavljanju unutar Vlade Karamarkovu HDZ-u, pogotovo kada je u pitanju situacija oko Ine i MOL-a, mogla bi se oporaviti Mostova vjerodostojnost kod birača koji su njima dali glas u studenom 2015.
Jednostavnije rečeno, moglo bi ih spasiti upravo suprotstavljanje sumnjivim potezima HDZ-a, gdje Most fingira kao snaga koja se protivi potezima na štetu RH. Mostovci bi mogli profitirati kod onih birača koji bi procijenili da je ipak hrabrost HDZ-u viknuti: “Car je gol”. No i u takvoj kalkulaciji Most ne bi mogao, naravno, ponoviti svoj uspjeh, nego bi bilo dobro da dobije i pola prethodnih mandata. Ovdje, međutim, kalkulaciju oko Mosta može uvelike promijeniti ponašanje Tihomira Oreškovića. Nemojmo zanemariti da je HDZ “naciljao” ne samo Most nego i Oreškovića.
Promjene i za predsjednicu
U kalkulacijama o novim izborima HDZ se vjerojatno vodi mišlju da bi raspuštanjem Vlade Orešković bio posve izbačen iz političke igre i da bi mu preostalo samo da se podvijena repa vrati u svoju farmaceutsku kompaniju. Možda, no neki analitičari ovdje bi se rado pozabavili tezom kako Orešković ne bi odustao, nego bi, naprotiv, prihvatio izazov i krenuo u politički boj.
S obzirom na to da se pokazalo kako Orešković dijeli brojne Mostove ideje, svjetonazorske, političke i one vezane uz restrikcije i ekonomske reforme, nije teško zamisliti da bi upravo s Mostom Orešković pronašao i svoju početnu izbornu bazu na eventualnim prijevremenim izborima. Ima optimista koji smatraju da bi takav Orešković i Most mogli zadobiti i više zastupničkih mjesta no što je to uspjelo Mostu samome.
Novi izbori promijenili bi situaciju još jednog jakog političkog čimbenika u Hrvatskoj, a to je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović. Svjetonazorski, na papiru, državna je vlast u ovom trenutku ujedinjena i moglo bi se reći da ista politička opcija drži oba politička brda u Hrvatskoj, Pantovčak i Banske dvore. Predsjednica je godinu dana čekala da dođe do tih promjena na političkoj sceni u RH. U međuvremenu je pronašla način da ostvari dogovor i s premijerom Oreškovićem pa je primjetna njezina dominacija u vanjskopolitičkom predstavljanju države. Prijevremeni izbori bi, pobijedi li Milanović, za nju značili vjerojatni povratak na političke margine i četiri godine sukobljavanja s premijerom koji bi se vjerojatno nastavio ponašati jednako prema njoj, dakle neprijateljski.
Krene li se, dakle, kriza u RH rješavati prijevremenim izborima, izgledno je da bi se prazan hod u upravljanju nastavio još pola godine, a da bi Karamarkov HDZ opet završio u oporbi. Čini se da su tako Karamarko, Petrov, a i Orešković, realno, ipak osuđeni jedni na druge.
>> Karamarko i Milanović kao spojene su posude, a Most se potpuno osramotio
