Filip Merčep je Hrvat iz Hrvatske. U Amsterdamu je osnovao kvartet saksofona u kojem s njim još sviraju Nizozemka, Švicarka i Kinez iz Australije. Osvojili su već pregršt priznanja i nagrada. Među ostalim i u Hrvatskoj, u kojoj su prošle jeseni pobijedili na natjecanju Ferdo Livadić. Dio nagrade bit će im i koncert sljedeće jeseni u Samoboru i nova skladba koju za njih piše hrvatski skladatelj Davorin Kempf. Bit će to još veća nagrada i zadovoljstvo svima koji ih tamo budu slušali. Trenutačno su u finalu velikog natjecanja mladih klasičnih glazbenika u Nizozemskoj, a uskoro će i u Japan, na jedno od najprestižnijih svjetskih natjecanja komornih sastava u Osaki. Ušli su među dvanaest odabranih sastava u svojoj kategoriji, od njih dvjestotinjak prijavljenih. Arsen Dalibalayan ima tek četrnaest godina. Kada nastupa, uz njegovo su ime navedene dvije države. Armenija i Hrvatska. Silno je nadaren i marljiv pa se zbog svoje mladosti ističe gdje god nastupi. Sara Domjanić violinistica je koja živi u Lihtenštajnu, pa uz njezino ime često stoji ime te kneževine kao njezine domovine, što joj Lihtenštajn i jest, premda nema tamošnje državljanstvo, ali ima hrvatsko, po ocu, i austrijsko, po majci. Prije nekoliko godina bila je izvrsna predstavnica Hrvatske na Eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika u Kölnu. Sada studira u Berlinu, odakle svako malo putuje na nastupe, sve do Hong Konga. Chouchane Siranossian službeno je Francuskinja, ali armensko joj se podrijetlo čita u imenu i vidi na licu. Umjetnička je voditeljica i koncertna majstorica komornog orkestra Esperanza. U ansamblu sviraju mladi glazbenici od 16 do 26 godina, od briljantnih učenika, preko studenata, do već samostalnih profesionalnih mladih glazbenika, poput hrvatskog violinista Marina Marasa.
Ima u ansamblu još mladih Hrvata, kao i glazbenika iz još desetak zemalja. Sve njih, i mnoge druge, slušao sam prošlog tjedna na festivalu Next Generation u švicarskom Bad Ragazu. Tamo ih je, već sedmu godinu zaredom, okupio Dražen Domjanić, Hrvat iz Lihtenštajna, utemeljitelj i vlasnik privatne Međunarodne muzičke akademije Lihtenštajn. Osim svojega materinskog, svi oni govore još barem dva jezika, mnogi i više. Putuju, sviraju, raduju se umjetnosti i životu. No, lako je muzičarima. Moj prijatelj Imoćanin nedavno ih je ovako opisao: “Lako se njima smijati, oni sviraju od jutra do mraka, muzičari su ka dica”. To je doista dio njihove tajne i radosti koju pronose svijetom. Znaju očuvati djetinju zaigranost, vedrinu, radoznalost i otvorenost koja s lakoćom prelazi državne granice. Oni su uzor sporazumijevanja, međusobnog poštovanja i suradnje. Marc Bouchkov bio je ove godine rezidentni umjetnik festivala u Bad Ragazu. On je iz Belgije, ali je unuk ruskih emigranata s početka 20. stoljeća. Sjajan je vođa. Jedan od vrhunaca festivala bila je izvedba Brahmsova Kvinteta za klavir, dvije violine, violu i violončelo u f-molu. Uz Bouchkova, drugu je violinu svirala Sara Domjanić, violu Tajvanka Ting-Ru Lai, violončelo Nijemac Christoph Heesch. Za klavirom je bio Michael Cohen-Weissert, umjetnik uz čije ime također stoje imena dviju domovina: Izraela i Njemačke. Prvi su put svirali zajedno, a srasli su u jedno glazbeno tijelo kao da se znaju godinama. Nakon fantastične izvedbe čuo sam izraelsko-njemačkog pijanista kako tajvansku violinisticu pita: “Hej, odakle si ti ono zapravo?”. Svi oni imaju i zajedničku domovinu opisanu i zapisanu u notama. Čini li ih to apatridima i anacionalnim bićima? Nisam primijetio. Oni napuštaju svoje domovine i vraćaju se u njih, ali onu drugu, koja nadživljava sve države i sve ratove, nose u svojim notama i glazbalima. Kada pobjeđuju na natjecanjima i nastupaju na velikim svjetskim pozornicama, države čije putovnice nose budu ponosne. Ali vrlo rijetko i suzdržano. Hrvatska predsjednica, a nije u tome usamljena, više voli sport i sportaše koji nastupaju u nacionalnim dresovima i pod državnom zastavom, imitirajući ratne bitke s drugim narodima i državama. Dobro znamo iz neposrednog iskustva da sportski tereni i stadionske tribine češće podsjećaju na borilišta i ratišta nego na igrališta.
Još više nego sportaše, naša predsjednica voli vojsku i vojnike. Ni u tome nije osamljena. Tako su države ustrojene, tako funkcioniraju državni protokoli. Jedini glazbenici koji u tome mogu sudjelovati su oni u odorama, vojni orkestri koji sviraju himne i borbene koračnice. Ma koliko se o njima govorilo kao o čuvarima mira, konačna svrha i smisao svih vojski je – rat. Države dojam o svojoj veličini i snazi predstavljaju svojim vojnicima, šarenim počasnim gardama. Njihova se odličnost mjeri ritmom i usklađenošću njihova stupanja, u kojem nema mjesta različitosti. Tome uniforme i služe, da ljude uniformiraju, učine od njih jedno bojno tijelo u kojem individualnost ne znači ništa. Nećemo nikada doživjeti da predsjednik ili predsjednica bilo koje države dočeka drugog, na primjer, s najboljim gudačkim kvartetom svoje zemlje. Ne, to mora biti vojni orkestar i uz njega garda koja počast i dobrodošlicu ne izražava violinama i gudalima, nego puškama. Tako izgleda svijet država koje su stvorene ratovima, koje ratove nazivaju svojom temeljnom vrijednošću, koje na velikim bitkama, pobjedama, ali isto tako i porazima, grade svoje mitove.
I zato su gotovo svakoj politici i državi koja želi pokazati svoju ozbiljnost i snagu, a osobito našoj, kultura i umjetnost posljednja rupa na svirali. Zato je od lijepe, drage i slatke slobode u današnjoj hrvatskoj državi ostala samo sloboda odlaska iz nje. Umjesto Ode radosti o bratstvu svih slobodnih ljudi, hrvatska predsjednica i hrvatski premijer ističu slobodu da se iz vlastite države ode. Ne onako kao što to čine nadareni glazbenici, koji se vraćaju, ili barem u domovinu na svojim svjetskim putovanjima svraćaju, nego onako kao što to danas čine tisuće obeshrabrenih, slobodni da odu i nikada se više ne vrate.
> > Dajte mladima dobar posao i sigurnost ili će svi otići!
> > Čak 77 posto ispitanika spremno je preseliti se iz Hrvatske radi novog posla
