Višanin Ranko Marinković pokopan je na groblju u Komiži na otoku Visu uz crkvu sv. Nikole. Vesna Parun, rođena Zlarinjanka, po majci Šoltanka, a po ocu Prvićanka, pokopana je u Grohotama na otoku Šolti. Splićanin koji je najveći dio djetinjstva proveo na otoku Rabu, prozaik Slobodan Novak danas će kasno popodne biti pokopan na mjesnom groblju na Rabu. Svi su oni bili klasici hrvatske književnosti. I veći su dio života i literarne karijere proveli u Zagrebu. Ali za posljednji počinak izabrali su svaki svoj otok. Marinković svoj Vis, Vesna Parun svoju Šoltu, na kojoj je često ljetovala s majkom, a Novak otok Rab koji je bio u središtu ne samo njegovog nevelika ali fascinantna opusa nego i u središtu njegova ljudskog formiranja. Naravno, Novak je fakultet završio u Zagrebu, urednički i novinarski zanat učio je na drugim mjestima, ali Rab mu je bio prostor koji ga je usmjerio i kao osobu i kao intelektualca i kao pisca. Pa mu nije ostao dužan ni u svojim romanima, novelama i zapisima, ali ni u trenutku biranja posljednjeg počivališta.
Kao što su Marinković svojim prozama, a Vesna Parun svojom poezijom, ali i slikama i putopisima te zaboravljenim reportažama o ribarima, odali počast Mediteranu kojeg su utkali u svoju osobnost, tako je i Slobodan Novak Mediteranu, ali i posebno otoku Rabu posvetio ponajbolje stranice svog opusa. Zato je i red da na slikovitom mediteranskom otoku i počiva. Hrvatski su otoci čuda svoje vrste. Obdareni prirodnom bezgraničnom ljepotom, u sebi skrivaju i brojne talentirane ljude. Naravno, mnogi od njih, da bi svoj talent razvili, moraju otići s otoka, s popudbinom ili bez nje, sa imetkom ili gologuzi, sa plemićkim ili običnim pučkim porijeklom, ali se tom svom formativnom i arkadijskom otoku u pravilu i vraćaju. Ono što su naučili na otoku i od otočana, ne bi mogli naučiti nigdje drugdje.
Otoci su hrvatski najstariji i najbolji fakulteti. To su nepresušna izvorišta talenata i osobenjaka, genijalaca i humanista spremnih i na potpuni prkos i na žilavu borbu za svoje umjetničke i općeljudske ideale. Upravo zbog svoje bodulske oštrine, vrlo često pisci, ali i umjetnici koji potječu s otoka nailaze na nerazumijevanje. Jer su ponekad tvrdoglavi onoliko koliko je tvrdoglav otok kada se stoljećima bori sa snagom valova i orkanskog juga, sa sušama i bolestima, s izoliranošću i prijezirom bogatijeg kontinenta ili priobalja.
I Marinković i Vesna Parun i Novak imali su svoja vatrena krštenja i svoje progonitelje. Iznenadili biste se koliko je između njih, na prvi pogled nespojivih osobnosti, bilo sličnosti i sudbinskih prožimanja. Zato uopće nije slučajno da su ti velikani hrvatske i europske književnosti, svojevrsni samotnjaci i eremiti suvremene literature za svoje posljednje prijevozno sredstvo izabrali baš trajekt. A za posljednji pozdrav susret s pučinom.
