Prije nešto više od godinu dana pljuštala su upozorenja ekonomista kako će uvođenje obaveznog minimalca u Njemačkoj od 8,5 eura po satu uništiti tisuće radnih mjesta, neki su najavljivali čak milijun izgubljenih radnih mjesta jer poslodavci toliko neće moći plaćati. Godinu dana otkako je minimalna satnica uvedena, nikakva katastrofa nije se dogodila, dapače zaposlenost je povećana: novozaposlenih je 713 tisuća. Najviše su profitirali slabo plaćeni radnici na istoku, na području koje je do prije 25 godina činilo Istočnu Njemačku. Valja reći i da su o tom potezu poslodavci, sindikati i političke stranke u Njemačkoj pregovarali deset godina pa očito mjera nije bila brzopleta.
Podrška radikalima
Sad je minimalna satnica već povećana, no ne na očekivanih 9 eura po satu, nego na 8,80 ili možda najviše 8,85, što će biti odlučeno prije njezina stupanja na snagu iduće godine. Valja reći i da procjene govore da, ma koliko za hrvatske uši plaća od oko 1100 eura neto mjesečno (iznosi se razlikuju, ovisno o pokrajini, poreznim olakšicama itd.) zvučala odlično, u Njemačkoj to još nije iznos od kojeg se može, tvrde analitičari, pokriti normalan život. To bi se moglo tek s 9 eura po satu, a u posebno skupim gradovima, kao što je München, procjenjuje se da bi minimalac trebao biti 11,5 eura po satu. S manje od 8,5 eura po satu živjelo je prije uvođenja minimalca između 4,8 i 5,4 milijuna ljudi, što znači između 16,2 i 18 posto zaposlenih, najviše u malim biznisima, u ugostiteljstvu, poljoprivredi i trgovini na malo. Uvođenje minimalne plaće najviše je donijelo polukvalificiranim i nekvalificiranim radnicima, radnicima na istoku. Tako su, pišu istraživači s Instituta za ekonomska i socijalna istraživanja, u sklopu zaklade Hans-Böckler, Marc Amlinger, Reinhard Bispinck i Thorsten Schulten za Social Europe, najveće koristi od toga imali nekvalificirani radnici na području bivše Istočne Njemačke, njihove su plaće narasle 8,2 posto, a polukvalificirani su dobili 5,5 posto više. Kad se gleda karta Njemačke, tzv. nove pokrajine, istočne koje su 1990. nanovo ujedinjene sa zapadom, izdvajaju se na dva načina. Tamo su plaće osjetno niže, a znatno je veća podrška radikalnim političkim opcijama, što bi bilo u skladu s očekivanjima sociologa: niži standard, jači radikalizam. No tu valja imati u vidu i da su Nijemci na istoku bili u kontinuitetu podvrgnuti dvama totalitarnim sustavima veći dio 20. stoljeća. Kako su ih prvo učili da su ispred svih kao arijevci, a onda kao pripadnici radničke klase ili avangardne komunističke partije, ne čudi što su im radikalne ideje bliže nego onima na zapadu koji su prošli denacifikaciju. Ekonomist Ljubo Jurčić dodaje i kako Nijemci na istoku ipak nešto više očekuju da se za njih brine država. Kako bilo, čak i najradikalnija politička opcija, NPD (Nacionalno demokratska stranka Njemačke), na istoku ima dovoljno uporišta da osvoji nemalen broj u lokalnim skupštinama. NPD zasad nije uspio ući u savezni parlament, ali je bivši predsjednik te stranke Udo Voigt ušao u Europski parlament. Europarlamentarac Voigt mogao bi utjecati i na njemačke međunarodne odnose jer je dobar s američkim ‘bijelim nacionalistom’, odnosno velikim čarobnjakom Ku Klux Klana Davidom Dukeom, poklonikom Donalda Trumpa.
Zaboravljeni krajevi, sa standardom znatno nižim nego u ostatku zemlje, i u nas daju veću podršku radikalnijim političkim idejama. Jurčić kaže kako bi u Hrvatskoj trebalo uvesti minimalnu neto plaću od 4 tisuće kuna.
– Za dvije tisuće kuna rade robovi, za tri tisuće kmetovi, tek 4 tisuće prag je za iole pristojan život – kaže Jurčić. Taj prag neke grane industrije, metalna primjerice, ne bi mogle podnijeti, barem ne odmah, no njima bi Jurčić dao rok od 5 godina za prilagodbu.
– Tko ne uspije dostići taj prag, ne mora ni poslovati. To je zapravo poruka minimalne plaće: ako radnici od plaće ne mogu normalno živjeti, takva se industrija treba gasiti ili seliti – kaže. Uvođenje takvog minimalca podiglo bi standard za čak oko 34 posto od ukupno obuhvaćenih 985 tisuća zaposlenih u Hrvatskoj (bez obrta). Toliko ih je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz ožujka 2014., zarađivalo do 4 tisuće kuna. To bi zacijelo utjecalo i na porast potrošnje i BDP-a, kao što je porezno rasterećenje plaća dalo doprinos u dizanju BDP-a. No zasad se u nas malo računa vodi o onima koji imaju najmanje. U Njemačkoj je kolektivno pregovaranje posustalo pa je, pišu spomenuti istraživači, samo 58 posto zaposlenika bilo obuhvaćeno kolektivnim ugovorima i to bio glavni razlog uvođenja minimalca.
Ceste iz Drugog rata
Unatoč protivljenju brojnih poslodavaca i njihovih udruženja, kao i nemalog broja ekonomista, minimalac je uveden i očito je dao dobre rezultate. No za sindikate je to što je država propisala minimalac bilo ‘povijesna reforma’, za poslodavce to je narušilo slobodu kolektivnog pregovaranja.
– I to je dio njemačke kulture, kaže Jurčić, dio tzv. Ordnung-liberalizma, u kojem je sloboda tržišta podvrgnuta državi, u kom se svi drže onoga što se dogovori, što odluče država i kancelar. U krizi su bili oprezni pa se nisu dizale plaće jer zemlja živi od izvoza. Nisu htjeli ni tiskati novac kad je izbila kriza jer ih to podsjeća na inflaciju koja je dovela do Hitlerova uspona, pa im se čini da bi u tom potezu s jedne strane ulazio novac, a s druge izlazio Hitler – kaže Jurčić. Nijemci se ni ne razbacuju obnavljajući ceste i željeznice, neke su još iz 2. svjetskog rata, no Nijemcima su dobre jer služe svrsi. Njemačka štedljivost jača kako stanovništvo stari, ni plaće ne dižu kako bi mogli, pa ih iz Bruxellesa stalno pozivaju da dignu plaće i povećaju potrošnju. Zapravo bi, kako bi se spriječilo relativno siromaštvo, minimalna plaća trebala iznositi 60% medijana, plaće po sredini distribucije plaća, što bi u Njemačkoj iznosilo puno više od 10 eura. No minimalac bi trebao biti veći i zbog mirovine jer tek 45 godina staža s 11,50 eura po satu i 38,5 sati tjedno donijelo bi mirovinu koja osigurava nešto više od egzistencijalnog minimuma.
>> Svaki četvrti radnik stariji od 50 godina, tvrtke ih cijene, ali nerado zapošljavaju
>> Turistički lanci zapošljavaju i više od 2000 sezonskih radnika
Potpisujem riječi gospodina Jurčića. U Hrvatskoj o radnicima i njihovim pravima nitko ne vodi brigu pa bi država trebala nešto poduzeti. Sindikati djeluju samo među onima koji rade u državnoj službi a svi drugi su prepušteni slučaju i dobroj ili lošoj volji poslodavca. Bivše "radničke" partije brinu o homoseksualnim i "građanskim" pravima zaboravivši one u koje su se zaklinjali. Farsa je završena!