Tihomir Orešković na papicu u Vili Kostobolja navodno je uspio potrošiti više od 100 tisuća kuna – gotovo isto toliko koliko je u pet mjeseci mandata mogao zaraditi kao hrvatski premijer. Koliko je to prosječnih plaća? Previše je populistički to preračunavati, jer čovjek bi imao pravo potrošiti koliko god hoće, naravno, samo kad bi to bilo iz njegova, a ne iz naših džepova.
No, nije to jedini podatak koji diže tlak prosječnim hrvatskim “građevinama”, koji i ne vidjevši morske rivijere na hranu i komunalije u prosjeku također spiskaju cijelu plaću – ili još malo više. Što reći na podatak da se Orešković na ime ta klimava 174 dana premijerskog mandata u državnoj vili odmarao čak 32 dana? Statistika koja sasvim odgovara ukupnom radnom učinku.
Da MUP-om trenutačno ne upravlja Mostov ministar, vjerojatno nam nikad ne bi bio serviran info da Orešković još nije stigao nadmašiti svojeg prethodnika. Zoran Milanović godinu prije u Vili Kostobolja, opet navodno, ostavio je račun od 295 tisuća kuna. A gdje su tek druge vile! Doduše, Orepićeve službe nisu se potrudile raščlaniti nam tu statistiku, tako da još uvijek ne znamo koliko je tu zapravo dana plandovanja u pitanju ni koga je Milanović tu sve ugošćivao. Kao ni je li u pitanju (samo) Milanović ili je bilo drugih domaćina široke ruke. No, sve je to dimna zavjesa. Ukupan račun koji je Milanović ostavio na svojim privatno-službenim putovanjima i izletima, od dnevnih delicija u Taču do upoznavanja dalekih kontinenata, zasigurno nije onaj krunski argument koji bismo izvukli kako bismo dokazali da on ne bi smio dobiti novu priliku. Pravo na krčmu nešto je što ide s foteljom. Kao što sam Milanović reče na pitanje o putu u Brazil: A tko će drugi to platiti – ako ne porezni obveznici?
Ne, prvi na popisu smrtnih grijeha zbog kojih Milanović ne bi ponovno smio postati premijer prije svega su lijenost i nerad. Više je od tri godine proveo kao tigar u hladovini, sve dok su mu donosili probrane komade divljači, zarikavši tu i tamo da bi dao do znanja da je još uvijek gazda u džungli, a pokrenuo se i pokazao koliko zna gristi tek kad je shvatio da je njegova vlastita guzica ugrožena i na popisu za odstrel.
No, i taj bi mu dojam bio oprošten da su se odnekud ranije pojavili rezultati. Nije zapravo problematičan njegov račun kod proračunskog krčmara, onaj koji govori koliko je probrane papice Milanović degustirao. To je zapravo kikiriki. Iza njega se krije onaj pravi račun bez krčmara koji otkriva koliku su gospodarstvo i društvo u cjelini platili cijenu njegova mandata. Dakle, drugi ključan razlog zašto Milanović ne bi smio biti premijer je taj što je pustio da se recesija nastavi tri godine nakon što ju je ostatak EU uglavnom ostavio iza sebe. Račun se čita u nepotrebnom gubitku radnih mjesta, u životarenju stotina tisuća s blokiranim računima za koje nitko nije ni prstom mrdnuo, u bijegu bez povratka iz domovine, u eksponencijalnom uzletu javnog duga. A mjeri se u milijardama. Eura.
Treći ključni razlog je u svjesnom poticanju starih podjela u hrvatskom društvu. Naravno, ne može se poreći da se i opozicija služila sličnim polarizacijama, no, bitna je razlika u razini odgovornosti – Milanović je bio na vlasti i kao takav prvi je čelnik izvršne vlasti koji je svjesno krenuo u definitivno rušenje Tuđmanova projekta pomirbe djece ustaša i partizana. “Mi ili oni” Milanovićev je autorski projekt.
Četvrti razlog, sam po sebi dovoljan, jest lex Perković. Ako presuda na suđenju u Münchenu na koncu pokaže da je Milanović štitio Udbine ubojice, tad bi on trebao biti zauvijek lustriran sa svih ključnih funkcija u hrvatskoj vlasti. Za to nije potreban nikakav poseban zakon. Nemamo valjda pamćenje zlatne ribice pa da se ne sjećamo da ga je sve navedeno već stajalo novog mandata te da je od toga prošlo samo nekoliko mjeseci.
Peti je razlog taj što mnogi vjeruju da bi se lako moglo pokazati da će Milanović postati prepreka za održivu pobjedu vlastite političke opcije. Dok je svoje političke protivnike optuživao da žele orbanizirati Hrvatsku, blaži oblik orbanizacije stalno je pokušavao provesti on sam, počevši od relativizacije sudskih presuda i funkcije Ustavnog suda do pokušaja kontrole medija, koji nikad nisu ozbiljno propitali navode koji su upućivali na materijalne probitke njega i njemu bliskih osoba. O čistkama u vlastitoj stranci da i ne govorimo. To što su sad neki od tih navoda konačno dotaknuli naslovnice, prije svega upućuje na to da i u njegovoj političkoj opciji ima onih koji smatraju da je prikladan trenutak da i on za Karamarkom siđe s političke pozornice.
>> Šest ključnih pitanja u slučaju Milanović
Samo bi blesavim ljudima trebalo pet razloga. za ovog tipa je dovoljan samo jedan razlog i to onaj što je postavljao na upravna radna mjesta samo ne hrvate i plačao usuge onima koji su pisali protiv hrvata i hrvatske. pozdrav dobrim ljudima