Najbolja vijest koja je posljednjih mjeseci stigla s Markova trga glasi da bi Europska unija mogla izdvojiti 40 milijuna eura za zapošljavanje mladih! Za EU je to kap u moru, a za domaće prilike velik dobitak jer je to više od polovice godišnjeg budžeta za zapošljavanje. Njega će domaća administracija pokušati izboriti u tijesnoj utrci sa Španjolskom i Grčkom, trima najvećim EU bolesnicima po nezaposlenosti. Nedostatak posla priskrbio je Hrvatskoj još jedan neslavan rekord – među zadnjima smo po broju umirovljenika u odnosu na broj zaposlenih – gotovo jedan na jedan, a takav omjer noćna je mora brojnih europskih država. Procjena demografskih i ekonomskih trendova na Starom kontinentu upućuje na to da će se u većini europskih zemalja omjer zaposlenih i umirovljenika lagano spustiti ispod dva tek za 50 godina, što je s obzirom na izdatke za mirovine, scenarij ravan ekonomskom samoubojstvu. Stoga mu pokušavaju doskočiti nizom mjera, od poticanja nataliteta, uvoza radne snage, produljenja radnog vijeka, motiviranja starijih da rade. Nas je ta katastrofa pogodila mnogo prije drugih (uz Mađarsku, Bugarsku i Rumunjsku), jer u najboljoj varijanti zemlja idućih godina može svoj omjer zaposlenih i umirovljenih podići na jedan prema 1,5!
Povlaštene ipak niže
Pogled unatrag otkriva da su osamdesete bile hrvatske zlatne godine, kada su četiri radnika financirala jednog umirovljenika. Da bismo se vratili na taj omjer, trebali bismo imati više zaposlenih nego stanovnika ili pak broj umirovljenika spustiti na 400 tisuća, a ni jedno ni drugo nije moguće. U manje od polovice životnog vijeka – 33 godine – u Hrvatskoj se broj umirovljenika povećao 2,7 puta, sa 450 tisuća na više od 1,2 milijuna, dok se broj zaposlenih srozao za petinu i kreće se oko 1,4 milijuna pa je veće zapošljavanje jedini način da se taj omjer popravi jer će dostignuti broj umirovljenih desetljećima biti hrvatska konstanta!
Živi se dulje, svake godine u zemlji se rodi tisuću djece manje nego prethodne, a u mirovinu tek pristižu generacije rođene pedesetih godina prošlog stoljeća, do kada je trajao hrvatski baby boom i godišnje se rađalo oko 80 tisuća djece. Za mirovine odlazi svaka treća kuna iz državnog proračuna, a njihov udjel u BDP-u kreće se oko 11 posto, što prema udjelu u BDP-u čak i nije bitno više nego u drugim zemljama jer su mirovine male. Ministar financija Slavko Linić i ovih je dana uvjeravao da mirovine neće biti prostor proračunske štednje jer 80 posto umirovljenika prima do 2000 kuna ili tek malo više od toga. Smanjenje ipak predstoji za približno 46 tisuća građana kojima se mirovina isplaćuje prema posebnim propisima, čije su mirovine veće od 5 tisuća kuna, odnosno prosječne plaće u državi.
Masovne povlaštene mirovine hrvatski su specifikum i u jednom trenutku bilo ih je čak 188 tisuća (sad se taj broj spustio na 165 tisuća) te za njihovu isplatu odlazi svaka peta mirovinska kuna. Marijana Bađun s Instituta za javne financija izračunala je da je još 2002. na mirovine po posebnim propisima godišnje odlazilo 3,5 milijardi kuna, a ove godine taj se izdatak približava iznosu od 8 milijardi kuna! Iz starog je sustava naslijeđeno 70-ak tisuća povlaštenih umirovljenika: partizana, domobrana, političkih zatvorenika, zaposlenika JNA, a stotinjak tisuća osoba posebni je status steklo nakon neovisnosti države: većinom branitelji, vojnici, policajci, pripadnici HVO-a, zastupnici, akademici i samo 500-tinjak rudara iz ugljenokopa Tupljak i radnika koji su radili s azbestom.
Uskoro dodatak i za 2. stup
Za mirovinski je sustav bila pogubna i pretvorba društvenih poduzeća jer je u osam godina povećala broj umirovljenika za tristo tisuća. Mihovil Rismondo, stručnjak iz HZMO-a, navodi da se u mirovinu uz nekad popularan dokup staža odlazilo sa 52 godine života, pa Hrvatska ima ispodprosječno mlade umirovljenike, natprosječan broj invalidskih mirovina i dramatično velik broj mirovina po povlaštenim propisima.
Analitičar Ekonomskog instituta Danijel Nestić podsjeća da su pred kraj socijalističkog razdoblja problemi u mirovinskom sustavu postali vidljiviji u Hrvatskoj. U deset godina odnos broja osiguranika i umirovljenika pao je na tri prema jedan, ali usprkos tome mirovine su nastavile rasti pa je njihov udio bio oko 75 posto plaće. Primjerice, od 1982. godine datira odredba po kojoj se mirovina određuje prema deset najboljih radnih godina, što je značajno diglo mirovinska primanja svih koji su otišli u mirovinu prema toj zakonskoj odredbi koja je bila u punoj primjeni od 1982. sve do 1999. godine. Još deset godina trajalo je prijelazno razdoblje dok se nije počeo računati cijeli staž.
Ključna mirovinska reforma dogodila se 17 godina kasnije – 1999. godine kada je podignuta granica za mirovinu za pet godina, a udareni su temelji i za stvaranje individualne mirovinske štednje i osnivanje privatnih mirovinskih fondova. Jedna je to od rijetkih reformi koju su podržale sve političke stranke, HDZ je pripremio zakonski teren, lijeva koalicija provela ga je u djelo, no broj umirovljenika nastavio se povećavati, pa je od 2000. godine premašio milijun ljudi za više od 200 tisuća. Stroža formula za izračun mirovina i povlačenje odredbe o deset najpovoljnijih godina imala je utjecaja i na politički život zemlje jer su deseci tisuća ‘novih’ umirovljenika počeli primati mirovine koje su bile bitno manje od primanja građana koji su umirovljeni prije reforme.
Na krilima tog nezadovoljstva izrasla je i Hrvatska stranka umirovljenika, koja je 2003. godine izborila tri zastupnička mjesta u parlamentu. Umirovljenička je stranka nagovorila Sanadera da krene s povratom duga starim umirovljenicima i tako poštuje staru odluku Ustavnog suda koja i dandanas opterećuje državne financije. Dug seže još u rane ‘90. kada je vlada Nikice Valentića srezala inflaciju tako što je zamrznula plaće i mirovine. No, Ustavni sud procijenio je da su time prekršena prava umirovljenika te naredio da se vrati izgubljeno. Približno pola milijuna ‘starih’ umirovljenika, ljudi čije su mirovine određene prema deset najboljih godina, a rijetko tko je među njima radio dulje od 50. godine života, dobilo je od države 13 milijardi kuna duga, koji se isplaćivao sve do lani. Kad je već popustio ‘starim’ umirovljenicima, Sanader je potkraj 2007. godine obeštetio i ‘nove’ umirovljenike sa 4-27 posto dodatka na mirovinu. Kako je ispravljanje jedne nepravde stvorilo treću, uskoro treba očekivati novi krug proširenja dodatka od 4 do 27 posto na sve osiguranike drugog mirovinskog stupa. Tek bi se s tim proširenjem mirovine iz drugog stupa obračunavale po istoj formuli kao i mirovine ‘novih’ umirovljenika iz prvog stupa.
Te važne 1999. godine uvedena je i najniža mirovina, bez obzira na prihode i imovinski cenzus, a dr. Vera Jelčić s Pravnog fakulteta Zagreb kaže da je time otvoren prostor za novu nepravdu, jer se umanjilo značenje plaćenih mirovinskih doprinosa na svotu mirovine. Institut za javne financije u jednoj svojoj studiji pokazao je da gotovo i ne postoji razlika u iznosu mirovine nastavnika u školi koji je cijeli radni vijek redovito plaćao doprinose na prosječnu plaću i radnika koji je bio na minimalcu.
Sve veće zaostajanje za plaćama
Dr. Vera Jelčić smatra da kod aktualne zakonske izmjene treba preispitati i institut minimalne mirovine te utvrditi da li ga zadržati u sustavu mirovinskog osiguranja ili socijalnu sigurnost korisnika niskih mirovina osigurati u sustavu socijalne skrbi.
– Bez obzira na odluku, treba ga obvezno uvjetovati i realno postavljenim uvjetom imovinskog cenzusa – navodi dr. Jelčić. Zakon kaže da pravo na najnižu mirovinu ima osiguranik “ako mu je prosječna plaća na temelju koje su izračunati njegovi prosječni vrijednosni bodovi bila niža od 97% od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj”.
Ekonomistica Marija Zuber još je 2010. upozorila da će vrlo brzo 90 posto umirovljenika ostvarivati pravo na najnižu mirovinu.
– I pravnom i ekonomskom laiku je jasno da postojeće rješenje ne samo da nije pravedno nego nije ni održivo – ističe dr. Vera Jelčić.
No, političari se ne vode logikom pravnika i ekonomista, već pragmatizmom po kojemu nitko tko je čak i za minimalac radio 40 godina ne može imati mirovinu ispod 2360 kuna, jer se s manje od toga teško može živjeti. To što nastavnik koji je sve to vrijeme plaćao dva ili tri puta veće mirovinske doprinose ne može dobiti više od 2400 manje je važno, a sve to ide u prilog procjena da će u budućnosti mirovine prerasti u neki oblik socijalne pomoći. Nevesele mirovinske perspektive najavljuje i Danijel Nestić s Ekonomskog instituta koji je izračunao da će mirovine današnjih 20-godišnjaka pasti na 38 posto njihove plaće, ali tijekom radnog vijeka skupe više od 40 godina staža. Sadašnja generacija ‘mladih’ umirovljenika s punim stažem može računati na mirovinu koja vrijedi 55 posto njihove posljednje plaće.
Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić tvrdi da će njegove posljednje izmjene u mirovinskom zakonu dovesti do toga da će već 2027. godine mirovine skočiti na 60 do 70 posto radnikove plaće, ali Nestić sumnja u takav rasplet situacije. – Prijedlozi zakonskih promjena koje je najavila Vlada eventualno mogu ublažiti zaostajanje mirovina za plaćama, ali ne i zaustaviti – ističe Nestić.
I da se zaposle svi nezaposleni, sustav bi i dalje bio neodrživ, s obzirom na toliki broj penzionera.