Hrvatska Vlada u početku je dobro i pametno odradila posao – prije negoli je vijest procurila neformalnim kanalima ili preko MOL -a, premijer Andrej Plenković, okružen ministrima, na Badnjak je građanima objavio za Hrvatsku neugodnu činjenicu da je arbitraža između Hrvatske i MOL-a pred arbitražnim sudom Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi (UNCITRAL) izgubljena da bi je “ublažio” najavom o otkupu Ininih dionica.
Progutana je jedna gorka pilula i na tome se stalo iako je ostala još jedna jednako gorka – objava odluke. Odluka i njeno obrazloženje na nešto manje od 200 stranica detaljno analizira svjedočenja, dokaze i zaključke trojice arbitara koji su odbacili sve optužbe Hrvatske o mitu koji je tadašnji premijer Ivo Sanader navodno primio od šefa MOL-a Zsolta Hernadija, o kršenju dioničarskog ugovora te o upravljanju Inom.
Sada, pogotovo kad smo iz više izvora doznali da se velika većina troškova arbitraže od 30 milijuna dolara svaljuje na Hrvatsku, bilo bi očekivano da javnost dobije uvid u detalje arbitraže. Dogovoreno jest da postupak bude tajan, što je uobičajen princip, no nakon donošenja odluke, sve dalje ovisi o stranama u sporu.
Naravno da MOL-u ide u korist objava detalja, no i Hrvatska bi od toga profitirala.
Ne samo zato što je postupak plaćen novcem poreznih obveznika, ili zato što političari često zaboravljaju da je transparentnost minimum ispod kojeg se ne ide, a da građani imaju pravo pitati i znati, i ne samo zato da se vidi s kakvim je dokazima išla hrvatska strana, je li uopće bilo oportuno da tadašnja Vlada Zorana Milanovića krene u postupak te kako je bila predstavljana na sudu, već bi se tako stalo na kraj politikantstvu, prikupljanju političkih bodova i nagađanjima te licitiranjem o ulozi odluke Ustavnog suda da se slučaj Sanader vrati na početak.
U nedostatku činjenica javnosti i dijelu političara tako ostaju interpretacije, emotivne konstrukcije, teorije i mitovi te njihova (zlo)upotreba.
>> Nije loše ako ima plana – ali ga nema
