Plaža je najopasnija dionica bijega u Europu. Plaža privlači strvinare. Tu se sreću pljačkaši s kopna i s mora. U ovom smo času najranjiviji. Banditi na plaži često napadaju, premlaćuju i pljačkaju. Ponekad putnike usput opljačkaju sami krijumčari, nezadovoljni provizijama. Pored toga se u svakom trenutku može pojaviti obalna straža, s mora ili s kopna, sa psima... – ulomak je to iz knjige njemačkog novinara Wolfganga Bauera “Preko mora, Sirijci bježe u Europu”, nedavno objavljene i u Hrvatskoj u izdanju Sandorfa.
On se s češkim fotografom Stanislavom Kruparom priključio sirijskim izbjeglicama u pokušaju prebacivanja iz Egipta u Italiju. Njih su dvojica povjerili svoje sudbine u ruke krijumčara koji nisu znali da su novinari. Prošli su kalvariju. Na svojoj su koži osjetili što prolaze izbjeglice i zato je Bauerova knjiga novinarski biser, svjedočanstvo svega onoga što mediji i političari prešućuju.
Od 2011. godine Bauer radi za njemački tjednik Die Zeit. Razgovarali smo netom nakon što se vratio iz Sudana gdje je istraživao je li točna priča da je središnja vlast upotrijebila kemijsko oružje u planinama Nuba koje drže pobunjenici, ekstremno siromašni crni nubijski narodi koji ne prihvaćaju državu koju dijele s bivšim arapskim gospodarima, te svjedočio tome kako se sirijska kriza širi i Afrikom.
Kako ste se odlučili na opasno putovanje sa sirijskim izbjeglicama preko Sredozemnog mora?
Bio sam mnogo puta u ratu u Siriji. Ondje sam stekao mnogo prijatelja i poznanika pa sam znao zašto dolaze u Europu. Stoga sam želio izgraditi most. Novinari su intervjuirali izbjeglice o njihovu novom životu u Njemačkoj. Ali nitko nije znao što se događa u međuvremenu, od trenutka kad izbjeglice napuštaju Siriju do trenutka kad stižu ovamo.
Što ste naučili putujući s izbjeglicama?
Da je to putovanje puno opasnije nego što smo mislili. Izbjeglice koje sam ranije intervjuirao u Njemačkoj nisu mi rekli ništa o stvarnim opasnostima svog putovanja. Tako su se štitili. Nije lijepo priznati u koje ste opasnosti doveli sebe i svoju djecu. Mnogi su ljudi umalo umrli. Psihološki je fenomen da, nakon što ste doživjeli nešto zbilja užasno, ne razmišljate o užasnom, nego o onome što ste postigli. Nisam razumio da putovanje ne počinje s čamcima. Ponekad putovanje počinje nekoliko mjeseci ranije. Sreo sam obitelji koje su se u Aleksandriji selile iz jednog stana u drugi. To je vrlo teško podnijeti. Biti na milost i nemilost krijumčarima. Oni vam dopuštaju da napustite stan, ali to nije preporučljivo jer nemate dokumente i vrlo ste ranjivi i možete biti uhićeni u bilo kojem trenutku. I zato ostajete u stanu, zapravo zatvoru. Noć za noć krijumčari vas alarmiraju, nadate se da ćete nastaviti put, a onda proboj do brodova ne uspijeva... Prije nisam mogao zamisliti kakav je osjećaj biti izbjeglica. Nemate budućnost, nemate prošlost, imate samo trenutak pred sobom. Više niste otac jer djeca možda nisu s vama, niste novinar, ili trgovac, ili vlasnik tvornice. Što god da ste bili u prošlosti. Ništa od vašeg života više se ne računa. Samo ste izbjeglica s jedinom svrhom da se domognete broda, da pobjegnete od rata i smrti i dočepate se života. Problem su i otmice. Ne samo na brodu. Mi smo u Aleksandriji četiri dana bili taoci. Oteli su cijelu našu izbjegličku grupu, zajedno s obiteljima s djecom. Otmičari se žele okoristiti golemom provizijom koju dobivaju krijumčari. U Aleksandriji ih hvataju i prijete im da će ih predati policiji.
Žive li danas izbjeglice s kojima ste putovali svoj san ili je dolazak u Europu ipak bio samo bijeg od rata?
Na prvom mjestu riječ je o bijegu od rata i nesigurnosti. Oni nikamo nisu željeli ići, nisu željeli napustiti Siriju. Sirijac koji je jedini znao moj pravi identitet najprije je s obitelji izbjegao u Egipat. Nisu željeli ići u Europu jer je riječ o drukčijoj kulturi. Mislili su da bi im ekonomski i socijalno bilo bolje ostati u nekoj arapskoj zemlji. Zatim se režim u Egiptu promijenio pa su odlučili pokušati probiti se u Europu. Pitao sam ih o Njemačkoj, o očekivanjima... Nisu znali što će ondje raditi, ali su znali da nema bombi, da nema rata, da postoji zakon, ako napravite nešto krivo, da možete završiti u zatvoru, da ne morate podmićivati da izađete. Da ste odgovorni za svoje postupke. I da imaju prijatelje u Njemačkoj koji im mogu pomoći da se snađu u društvu.
U svojoj knjizi pišete o tome da je Europa imala suosjećanja za bosanske izbjeglice. Zašto Europa nema suosjećanja za sirijske izbjeglice?
Europa ima suosjećanja i za sirijske izbjeglice. Vi se referirate na moju tvrdnju da Europa treba ponuditi Sirijcima ono što je ponudila Bosancima. Sirijci mogu ulaziti u Europu dok god mogu dokazati da su iz Sirije, ali prisiljeni su potpisati da će se, kad sve završi, vratiti u svoju zemlju. Europska unija tako se ponaša jer je Bosna bliža EU nego Sirija. Nijemci, pogotovo njemački političari, nisu osobito zainteresirani za vanjsku politiku. Ne znam za Hrvatsku, ali njemačka politika od Drugog svjetskog rata okreće glavu od vanjskih poslova. Vole reći da im je stalo, ali ne žele biti uključeni u komplicirane situacije u svijetu. Ignorirali su sirijski konflikt. Mislili su da je Sirija daleko i da nema ništa s Njemačkom. Pravi potencijal sukoba shvatili su tek kad su izbjeglice u ljeto 2015. nagrnule na glavni kolodvor u Münchenu. To je jedan od razloga zašto Sirijcima nije ponuđen isti “paket” kao Bosancima. Ali, općenito gledano, u njemačkom društvu primjećujem više suosjećanja prema Sirijcima sada nego prema Bosancima u prošlosti. To ima veze s razvojem civilnog društva u Njemačkoj. U 1994. i 1995., još se dobro sjećam jer sam tada počinjao svoju novinarsku karijeru u lokalnim novinama, izbjeglice iz Bosne bili su na udaru birokracije. Bili su prepušteni socijalnim radnicima, izolirani u izbjegličkim kampovima. Volonteri su bili vrlo, vrlo rijetki. Posljednjih godina imamo oko 100.000 volontera u Njemačkoj, uključujući istok. Čak i u najmanjim selima deseci su pomagača i volontera koji pokušavaju olakšati život izbjeglicama. To je sjajno.
To je vijest u Hrvatskoj jer ovdje se stječe dojam da je odnos prema izbjeglicama u Njemačkoj sve lošiji.
Mislim da nije tako. Novine i televizije izvještavaju o napadima, o negativnim primjerima. Više ne izvještavaju o tome kako, primjerice, pedeset izbjeglica živi u selu od 2000 stanovnika. Govore o nasilnim iznimkama, ali ne više i o normalnom životu.
Kakva je atmosfera u Njemačkoj nakon nedavnog terorističkog napada u Berlinu?
Atmosfera se nije puno promijenila. Svi su znali da će se napad jednom dogoditi i u Njemačkoj nakon što se već dogodio u Francuskoj, Londonu i u mnogim drugim mjestima. Ljudi su se ipak više polarizirali otkad je počeo izbjeglički izazov. Ojačale su desne stranke, ali nisu najzastupljenije u populaciji. U posljednje tri godine mnogi su stekli pozitivna iskustva s izbjeglicama. U mom susjedstvu u malom gradu Reutlingenu na jugozapadu Njemačke četiri ili pet obitelji iz Sirije žive u stanovima oko mojeg. Žive normalan obiteljski život. Ne biste ni pomislili da su izbjeglice ako to već ne znate. Kako su prihvaćeni, ipak ovisi o regiji. Istok je drukčiji od Zapada.
Mislite li da je na europskim granicama potrebna neka vrsta sigurnosne kontrole migranata zbog islamista koji stižu zajedno s izbjeglicama? Bruxelles je najavio određenu vrstu registracije svih građana EU koji kreću na put.
To ne bi bilo osobito korisno. Uzrokovalo bi podijeljenost Europe i više nesigurnosti nego sigurnost. Nije na birokraciji da štiti ljude od terorista. Njih nije baš tako lako identificirati. Naš sigurnosni aparat mora naučiti ispitivati ljude s migrantskim zaleđem. Na primjer, opet u mom malom gradu prošlo se ljeto dogodilo ubojstvo; sirijski izbjeglica ubio je svoju djevojku Poljakinju nakon kurdskog napada u Münchenu. Svi su mislili da slučaj ima terorističku pozadinu.
Policija je ispitivala sirijske izbjeglice, prijatelje tog tipa, ali bez prevoditelja. Zaboravili su potražiti arapskog govornika koji bi im pomogao da dođu do informacija od osumnjičenih i od svjedoka. Bili su tako arogantni da su pokušali s njemačkim ili engleskim, ali znamo da izbjeglice često preslabo znaju engleski da bi se tako moglo doći do istine. Ista se stvar dogodila s izbjeglicom koji je prvi osumnjičen nakon napada kamionom u Berlinu. To je bio čovjek iz Pakistana (Naveed B., op.a.). Uhitili su ga, ali nisu mu dodijelili ispravnog prevoditelja.
Taj je čovjek bio iz posebne regije u Pakistanu, on je bio Beludžistanac, a oni su imali prevoditelja Pakistanca koji je govorio drugim jezikom. Dakle, osumnjičenik nije razumio prevoditelja, ali ni prevoditelj njega. Veliki je propust njemačkih sigurnosnih snaga što ne angažiraju više arapskih govornika. Jedino nam građani muslimanskog podrijetla s migrantskim zaleđem mogu pomoći provesti sigurnosne provjere. Oni se jedini mogu infiltrirati u supkulturu, što nije moguće napraviti iz ureda ni kompjutorom, kako bi se teroristima otežao dolazak.
Rusi i Assad neće pobijediti u tom ratu, posve je pogrešna percepcija, naročito Rusije, da je to rat između režima i terorista. U korijenu je to rat šijita protiv sunita
Kakve rezultate izbora očekujete iduće godine u Njemačkoj? Smatrate li da je Alternativa za Njemačku (AfD) uistinu opasna stranka?
Neke se ljude u AfD-u može urazumiti, ali glavni dio stranke su preodjeveni fašisti. To je vrlo šarolika mješavina. Zapravo, ne znamo što je točno AfD. AfD daje prazna obećanja. Oni na primjer kažu: moramo zaustaviti izbjeglice, ali ne objašnjavaju kako. Nije moguće zaustaviti izbjeglice na putu u Europu osim ako ćemo na granicama pucati u njih. Ne mogu ih zaustaviti ni zidovi ni ograde. Njihov očaj i strah su golemi. Oni ne vide perspektivu, nikakvu dugoročnu šansu za život, ne vide alternativu izbjeglištvu. Dakle, oni će i dalje dolaziti, a ako granice napravimo nesigurnima za izbjeglice, oni će više umirati na njima, ali će i dalje dolaziti. Bojim se da će AfD pokušati pojačati mržnju protiv izbjeglica, stvoriti atmosferu da treba i pucati u njih ako ih se ne može drukčije zaustaviti. Ali izbjeglice će nastaviti dolaziti, čak i pod režimom AfD-a. No ako budu dolazili u zemlju punu mržnje i ljudi koji u izbjeglicama vide potencijalne teroriste i lopove, tada ćemo imati nasilje. Tada ćemo imati puno nesigurnije društvo nego što je sad. Ipak, ne očekujem previše promjena na sljedećim izborima. AfD će ostvariti veći uspjeh, ali neće moći uobličiti koaliciju, na primjer, s CDU-om i maknuti Angelu Merkel, kao i SPD. U osnovi, Njemačka je prilično dobro i zadivljujuće bezbolno odgovorila na izbjeglički izazov.
Što mislite o politici Europe i SAD-a prema Siriji i Bliskom istoku?
To je katastrofa jer su Europa i pogotovo Njemačka ignorirale sirijski sukob. Meni je bilo jasno već u ranoj fazi konflikta da treba uvesti područje zabrane leta. Da je uvedeno, moja knjiga nikad ne bi bila napisana. Mnogi izbjeglice, većina njih, ne bi bili ovdje. Također mnogi ne bi postali teroristi, ISIL se ne bi toliko razvio. Ljudi nisu bježali od rata, bježali su od bombardiranja. Alep je razoren kao Dresden ili Rotterdam u Drugom svjetskom ratu. Viđao sam djecu kako igraju nogomet samo 500 metara od linije fronte. Ljudi nauče živjeti s ratom. Ne žele odlaziti iz svojih zemalja. Teško je živjeti kao izbjeglica. Želite ostati. I ne bojite se toliko fronte. Bojite se aviona, bojite se “bojler-bombi” (bačve natrpana eksplozivom, op.a.), bojite se masivnog bombardiranja. Jer ništa vas ne štiti od bombi. Rekao bih da je 95 posto izbjeglica koje poznajem stiglo u Njemačku zbog bombardiranja koje je moglo biti spriječeno. Otišlo je jako puno ljudi, iz sela i manjih gradova otišli su svi koji su imali novca i svi koji su mogli pomoći onima koji su ostali, više nije imao tko raditi ni za međunarodne nevladine udruge (NGO) pa su i one otišle.
Još jedan promašaj Zapada. Ako gledate Afriku ili Afganistan, puni su NGO-a, ali najveća humanitarna kriza u aktualnom desetljeću nije tamo. NGO-a ima u Turskoj, Jordanu i Libanonu, ali nijedan na područjima u Siriji koje su držali pobunjenici. Jedina stranka koja je nudila pomoć stanovništvu bio je ISIL. ISIL-ovci svoje djelovanje nisu počeli kao teroristička organizacija, počeli su ga dobrotvornim radom. Dobavljali su hranu i omogućavali obrazovanje običnim ljudima. Upravo je reputacija razlog njihova naglog uspona. U tim je područjima nastao vakuum. Svi su bili otišli u Europu ili u izbjegličke kampove, a vakuum je eksplodirao u Islamsku državu.
Znate li pouzdano da je ISIL djelovao kao humanitarna organizacija?
Rekao sam da su počeli svoje djelovanje kao humanitarna organizacija. Ne vidim ih kao humanitarnu organizaciju. ISIL nikad nije bio humanitarna organizacija. Moram biti precizan, ISIL nije počeo s borbama, nego kao da je humanitarna organizacija.
Putin je najavio prekid vatre u Siriji. Nagađa se da bi Bashar al-Assad zajedno s ruskim vojnim snagama mogao dobiti rat u Siriji...
Ne slažem se. Rusi i Assad neće pobijediti u tom ratu, posve je pogrešna percepcija, naročito Rusije, da je to rat između režima i terorista. U korijenu je to rat šijita protiv sunita. Ali nemoguće je potisnuti većinu, što su u ovom slučaju suniti, na dugi rok. Možda možete nakratko, ali ne i dugoročno. Mislim da je moguće da pobijedi jedna, ali i druga strana u tom ratu.
Kako će i kad završiti rat u Siriji?
To je pitanje svih pitanja. Već smo imali sličan sukob u Europi i nadam se da nećemo morati ponovno i u budućnosti to prolaziti. Prije 400 godina protestanti su se borili protiv katolika punih trideset godina. Četvrtina populacije središnje Europe umrla je zbog toga rata koji je počeo kao lokalni rat, a onda se proširio u međunarodni sukob. Ne radi se samo o Siriji, radi se o općem raskolu, općem sukobu između šijita i sunita. U bliskoistočnoj regiji on se proširio iz Iraka u Siriju, Jemen, zemlje kao što je Libanon. To je glavni problem. Mislim da je jedino rješenje dopustiti sunitima da proglase državu. Pogledajmo Irak. Suniti su u prošlosti bili na vlasti, Saddam Hussein bio je sunit. Kad je Saddam Hussein pao, zamijenjen je šijitom kojeg su podržali Amerikanci. Sada je Bagdad, koji je nekad pripadao sunitima, šijitski grad. U središtu Bagdada veliki je poster Homeinija umjesto spomenika Saddamu Husseinu. Uz vladu kojom dominiraju šijiti, suniti su ranjivi, osjećaju strah, osjećaju da su nezaštićeni. Nema nikoga tko im jamči njihove interese i sigurnost. A kad imate nekoga kome nije zagarantirana sigurnost, on će uzrokovati nevolje. Mislim da će se Sirija i Irak raspasti jer oni ne vjeruju jedni drugima. Suniti nikad neće dopustiti da njima vladaju šijiti. Šijiti nikad neće dopustiti sunitskim vođama da odlučuju o politici u zemlji.
Je li moguće političko rješenje između sunita i šijita u Iraku?
Moguće je. Ja stalno zagovaram federalnu ideju. Sirija je već podijeljena u tri države: šijitsku, sunitsku i kurdsku. Jedino je rješenje, kako ga ja vidim, da međunarodna politika prihvati realnost na tlu i redefinira granice tih zemalja. To se ionako već događa, ali uz prolivenu krv i mnogo patnje.
Napisali ste vrlo potresne reportaže, primjerice o gladi u Somaliji, o roditeljima koji ubijaju svoju djecu u Nigeriji. Koja vam je od priča osobno bila najpotresnija?
Teško mi je reći. Obično je tako s pričom koju sam posljednju doživio. Ali sigurno je da je vidjeti djecu koja umiru vrlo, vrlo teško, vrlo bolno, nije se lako nositi s time. Teško je vidjeti ozlijeđenu djecu. Teško je osjetiti očekivanja ljudi da ćete ih spasiti bijede, da ćete im pomoći, da ćete promijeniti politički okvir, to je ponekad vrlo teško podnijeti. Bilo je priča koje su me proganjale dugo vrijeme, a putovanje sa Sirijcima jedna je od takvih, pročitali ste knjigu, znate da sam se u njoj i osobno angažirao.
Pisali ste o brojnim tabu-temama, o nacistima u istočnoj Njemačkoj i djeci prostitutkama na Filipinima. Mislite li da danas mediji ne pišu i ne govore o mnogim važnim temama?
Da, živimo u medijskoj eri prepunoj informacija, ali ako bolje pogledate, vidjet ćete da se 95 posto onoga što čitate i onoga što vidite ponavlja. Ako pratite trag informacija, otkrit ćete da dolaze iz samo nekoliko izvora. Imamo mnogo velikih tema i pitanja o kojima se izvještava premalo ili se uopće ne izvještava. Mediji su u krizi. Pretpostavljam i u Hrvatskoj. Urednici misle da se sve može istražiti uz pomoć interneta, da ne treba ići među obične ljude. Moje je iskustvo, pa i privilegij kao reportera, da znam kako jednom kad ste na terenu sve izgleda drukčije nego što ste očekivali. Za Sudan ili Siriju možemo misliti da su daleko, da mi u Zagrebu, Berlinu ili Stuttgartu imamo dovoljno svojih problema. Zašto bismo brinuli tuđe brige? Ali to više nisu brige drugih ljudi. Ne postoje više domaća i međunarodna politika. Svijet se stisnuo. Sve je gusto povezano. Naša je briga ono što se događa čak i u Sudanu. I ono što se događa u Eritreji jer – oni dolaze. Ako te zemlje eksplodiraju, ako nešto pođe po zlu u tim zemljama, to ćemo brzo osjetiti. Zato novinari ne mogu raditi za kompjutorom. Moramo ići na teren. Nije luksuz znati što se događa u Burundiju ili Afganistanu. To je ključno, utječe naš svakodnevni život više nego ikad prije.
