Jakuševac se s ovim ne može mjeriti – kažu nam benkovački prijatelji dok zajedno gazimo uskom cestom. Vruće je, iako kazaljka na satu još nije označila 9.30.
Pričinjava se da se sunce već sada spustilo na metar do tjemena. Jedva se diše.
– Koliko još? – već desetak minuta pitanjima gušimo sugovornike s kojima već kilometar pješice, jedan iza drugoga, slijedimo kolonu pregrijanih automobila gutajući ispušne plinove. Usputni pogledi prema vozačima; sjede tako u automobilima već pola sata – neki i više. Posljednji u koloni tek se nazire – dalje je i od centra Benkovca.
– Autom će za dva kilometra, zbog gužve, trebati dva sata. Brže je na noge – rekao je Slaven još za našeg dolaska u grad, pa rukom pokazao prema glavnoj cesti: – Hodajte gore prema Karinu.
Deseti je u mjesecu – uvijek isti datum kada se održava stočni sajam u gradu. Tada se u Benkovac sjate baš svi: Međimurci, Prigorci, Slavonci, Dalmatinci, Podravci, Varaždinci, Zagrepčani.
– Bježi đavle da su oni jedini – presjeći će Slaven. Slalomom, u toj masi ljudi što se jednom mjesečno nagura na gotovo šest hektara zemlje, sreću se Nijemci, Talijani, Britanci, Francuzi... Cijeli svijet, bez pretjerivanja, želi promarširati sajmom sa stogodišnjom tradicijom u gradu u kojem se štuje sv. Ante i koji sajam ima kao svoju najveću i jedinu turističku atrakciju, i to bez obzira na već uhodane trgovačke centre u svim mjestima i gradovima odakle dolaze silni namjernici. Na tom mjestu nema čega nema. Kad posljednjim atomom mašte, iz “zadnje ladice mozga” razmišljaš i smišljaš o stvari, proizvodu, životinju koju tamo zasigurno nećeš moći pronaći, a kamoli kupiti, postaješ svjestan da u toj igri, koju doduše krati pješačenje, svakako gubiš.
– Prva je nogometna lopta u Benkovac stigla prije 107 godina – govori netko iz pješačke kolone što se toga jutra uputila na sajam, a nastavak povijesne priče izgubi se u uzvicima koji, bombardirajući uho, odjekuju sa svih strana: “Prodano! Nosi kume. Novac na sunce. Prodanoooo.”
Benkovački sajam živi. Deset sati što otkucava na uri za njih nije nikakvo jutro. Prvi su trgovci, oni sa stokom, stigli noć ranije, oni s robom u rana četiri sata. U šest ujutro najbolje se trži, u deset se ruča. Zbog šušura na samom ulazu u sajam, pomišljamo kako bi nakon pješačenja bilo najpametnije ugrabiti sladoled, pa osvježeni krenuti među redove, ali pomisao te sekunde pada u vodu. Sladoledna kolica zagrađena su s nekoliko automobila s čijih vrata vise nizovi češnjaka.
Stotinu takvih nizova ponuđenih na prodaju. Jak vonj koji uz sparinu prži nosnice i kvari okus osvježenju. Negdje na putu, već na petom koraku od ulaska u sajam, dolje na šljunku agregat je na prodaju. U gužvi spotičemo se o karton s natpisom “samo 500 kuna.”
– Oš' kupit agregat ili vrati taj karton – viče za nama prodavač.
Uz agregat deset papiga u kavezima. Jedna iznad druge. Ispod njih su paprike i rajčice, a onda njih dvije, mlade prodavačice, nemaju zajedno četrdeset godina. Ponuda njihova štanda ograničena je na ručnike. Dizajnirane tako da bi ih malo tko iz ormara vadio za goste, čak i one omražene.
– Dva za 50, jedan za 30 kuna – viču uglas, za slučaj da je netko promašio njihovih pet natpisa s cijenom proizvoda.
Uz njih slike. Za 220 kuna ili 28 eura, ovisi o ulju na platnu ili autoru, kvaliteti nikako.
– Kvaliteta je drugo ime sajma – reći će koga god da zaustavite, kupac ili prodavač, svejedno. Ponuda posložena bez reda i smisla, ali s posebnom čari razumljivom tek s pristizanjem u Benkovac. Cjenkanja nema. Poštuje se ispisana cijena, ta ionako je sve više-manje na akciji. Tako barem piše na svakoj drugoj klupi ili štandu. A i recesija je, žale se trgovci, jedva da se stigne pokriti trošak trženja. Tromjesečno plaćaju 150 kuna za čuvanje mjesta i dodatnih 80 kuna za dolazak i prodaju tog jednog dana u mjesecu. Recesiju svi spominju već u trećoj rečenici.
– Dao bi’ ti je ja i džaba, ali već je cijena spuštena, a svinja je najkvalitetnija, niže od ovoga nema. Onda, kume, uzimaš ili ostavljaš? – kaže kupcu Marko Pavić. Na sajmu je dvije godine. Ove je srijede stigao s 39 prasaca, a dok smo se probili do njega, prodao ih je već 31. Cijena je tog posljednje prodanog 1100 kuna i Pavić neće odustati, makar, kaže, životinju morao voziti kući. Zbog 50 kuna, za koliko se s njim pogađa supruga, pratnja kupca, raspravlja se već dobrih petnaest minuta. Dovoljno da djeca što su se nalaktila na rub improvizirane staje zabavljajući se u promatranju svinja započnu s brojalicom.
– Smrdiš po pajceku – viču i guraju jedan drugog.
– Prodano. Eto tako ti je to. Dođeš, nešto prodaš, obiđe te inspekcija, pokažeš papire, obiđu te kupci i to ti je to – kaže Pavić. Inspekcija mu je i bila i jutros, ne boji se, ima sve uredne papire, kaže, životinje su mu zdrave, pa to nekako uvijek prođe bezbolno. Nije siguran da je kod svakog tako. Inspekciju ne vole, ali sigurni su – nisu ni oni toliko blesavi da naruše turistički spektakl. Bude li problema, sva ona svita ljudi spremna je, kažu, zbog bilo kakvog problema i do Strasbourga. Pajcek što ga Pavić prodaje sto je kuna skuplji od štenca šarplaninca, a u kupnji pivaca može se uštedjeti – ponuda je znatno veća pa cijene variraju od 30 za mladog pa do 70 kuna za starog. Lijevo od ulaza u stočni dio, desetljeće na istom mjestu, s istom ponudom stoji od rana jutra i 63-godišnji Dragutin Horvat iz Međimurja. Kod njega se kupuju pilići, patke, guske.
– Dolaze jedni te isti kupci. Poznajem ih sve. Zadovoljni su kvalitetom životinja koje uzgajam pa se vraćaju. Uglavnom ide, proda se sve što se doveze – kaže Horvat čija peteročlana obitelj živi od uzgoja peradi. Nema vremena za velike priče, u redu su mu kupci. Netko iz reda traži deset pilića. Stari su dva tjedna, svaki od njih košta 14 kuna – kuna po danu od rođenja. Drugi traže patke. Stare tjedan dana i nude se za 11 kuna.
– Svatko traži po svome guštu, nema pravila. Jedni bi za tov, jedni za jaja, treći za hranu. Ono što se traži, trebaš i ponuditi – kaže.
Nema ni metar od njegove peradi, dijeli ih tek ograda, pa novi stol novog prodavača – melem od gaveza na tome se štandu nudi kao posljednji kozmetički krik.
Tako klapa već 100 godina
– Za išijas – čut će svatko u prolazu, a na štandu su mu, uvjerava prodavač, i najbolje kreme za bore.
– Ravnaju se bore, ako kremu staviš navečer, već s jutrom nema ništa – mami kupce. I nije u takvom marketingu neuspješan.
– Pošto? – zaustavljaju se žene odvlačeći svoje pratnje od seta noževa, odvijača i vojnih odora.
Odmah uz njih poslagano nešto starih knjiga, alata, drvenih klupa, pa i kreveta opremljenih madracima. Jastuci za 50, uz njih muške tenisice za 80 kuna, a onda red metli, keramičkih posuda, nešto kristala, pa pribor za roštilj – a sve to petnaestak koraka od središta sajamskog prostora.
– Ovo ti je centar sajma – kaže pružajući ruku i predstavljajući se tek prezimenom.
– Nikšić. Drago mi je – kaže.
Nanizane klupe i spojeni stolovi za okrjepu i odmor – to je centar, a ugrabiti slobodno mjesto ravno je dobitku na lotu. U tome dijelu temperatura doseže svoj maksimum – istovremeno prži sunce i peče se trinaest odojaka i zadnje janje u toj turi. Uz vatru i pečeno meso, jak miris luka. Ovdje se sažvače barem 60 kilograma luka, kaže Nikšić.
– Bolje umrit od litre nego od kapi – podižu se čaše za zdravicu u društvu što se okupilo za prvim stolom – prvi red do ražnja ekskluzivno je mjesto, no kao da je u samome paklu.
– Ovo puno znači – u toj buci pokušava sajam objasniti 55-godišnji Neno koji je u Benkovac stigao iz Trogira. Često dolazi, tu se sastaju prijatelji, nešto se razgleda, pojede i zapjeva.
– To je običaj. Tako to klapa već sto godina. Nema tu neke velike filozofije. Ovo je ono što je iskreno ostalo i što se prenosi onako kako je to bilo oduvijek. Na jednom mjestu, tradicionalnim načinom na ponudi od igle do lokomotive. Pa ti biraj. Neš puno za znat. Ono para što imaš potrošiš ovdje i tako do novog desetog u mjesecu – filozofiramo za stolom.
Posebne sentimentalnosti prema sajmu, njegovoj povijesti, nasuprot Neni, neće imati jedini tamo odškolovani klesar Mihovil, koji svoj alat ne ispušta za trajanja sajma. Puni 19. godinu, a već godinu dana zarađuje svojim kamenim rukotvorinama. Za njegove ruke sajamski susjedi kažu da su zlatne – nema onoga što iz kamena ne zna oblikovati. Ipak, priznaje, u svojoj je kratkoj karijeri odbio već jednu narudžbu.
– Tražili su me da u kamenu napravim lik Ante Pavelića. Nisam to mogao napraviti – kaže mladi Mihovil, ne skrivajući da u Benkovcu ima posla i da se može zaraditi. Uostalom, da je ikako drukčije, ne bi dolazio na sajam.
– Da ću biti klesar odlučio sam još u osnovnoj školi, otišao na Brač i tamo učio zanat – kaže ovaj mladić iz Posedarja. Na sajmu njegov trud svi kupci hvale, a iako u ponudi ima i kamene posude za nakit, satove i brojne druge umjetnine, najviše su traženi kućni brojevi i kameni grbovi. To je ono što mu nosi zaradu. Jedan tako izrađeni kućni broj košta 120 kuna. Kome je na sajmu najteže? – vraćamo priču na njezin početak, pa nastavljamo raspravu s Ličanima iz prvog reda do ražnja.
– Mesarima – odgovara Nikšić. Razgovor se odužio, ne može istovremeno razgovarati, žvakati janjca i oblizivati prst po prst. Svaki uz jak cvokot ustima, nakon čega mu se niz prste slijeva još podosta sline. Nimalo lak prizor za prijepodnevnih 11 sati i prazan želudac.
Ode 500 kg pečenja
– 'Oš? – nudi komad iz svog tanjura.
– Kao da jesmo – odgovaramo.
Ako nigdje, onda na benkovačkom sajmu 500 kilograma pečenja, bez uračunatih ćevapa, ode do 14 sati kada sajmu otkucava zadnji sat dugog dana. Tako kalkuliraju naši sugovornici, s Nikšićem na čelu. Brani nam da ga slikamo – što ako ga tkogod na televiziji prepozna.
– Novine su, nije televizija.
– Isto ti to.
– Možda i više tog mesa ode. Samo sam ja pojeo barem kilu – nastavlja razgovor.
Da u sezoni za jednog dana samo na jednom mjestu gdje se peče meso, a takvih je mjesta na sajmu više, izvrti trideset komada što odojaka, što janjaca, svjedoči i majstor Stipe. Njegovi prijatelji, pomoćnici u pečenju, neće u razgovor. Imaju negdje drugdje posao, kažu, ovdje tek pomažu pa im nije zgodno.
– Sramni smo ti mi momci – dobacuje iz prikrajka Nikšić, pravdajući zašto ni oni neće pred kamere.
– Više idu odojci nego janjci – otkriva Stipe koji satima tako stoji uz nesnosnu vrućinu, eto tu mu je kruh, tako zarađuje.
– Vjera u ovim krajevima ima dugu i čvrstu tradiciju – kaže Ante Narančić koji na sajmu prodaje od 2000. godine, nakon što je radeći na stolariji u jednoj tvrtki dobio otkaz.
– Sad radim križeve, da preživim – ističe.
Je li sve to život ili preživljavanje, raspravljamo dok odbijamo već stotog prolaznika koji od nas zbog fotografiranja benkovačkog šušura traži novac pa viče kako ništa, pa ni slike, nema za džabe.
– Dok si na sajmu, to je život. Svaki drugi dan to je preživljavanje – kaže Nikšić.
– ‘Oćete sada mesa? – ponavlja pitanje.
– Kao da jesmo.
Brzopotezni cjenik
Paprika 3 kn
Čarape 20 kn
Drvena stolica 250 kn
Drveni stol i 2 klupe 3500 kn
Domaći pilići 10 kn
Štene mješanca 50 kn
Nesilice 25 kn
Sunčane naočale 20 kn
Tenisice 80 kn
Igračke od 5 kn
