Nakon što smo odgledali gotovo cijelo Europsko nogometno prvenstvo, možemo jedino biti razočarani, rezignirani i žalosni. Usprkos tome što su igrali najljepši nogomet na Prvenstvu, naši su nogometaši ipak morali kući. Da je selektor Ante Čačić imao više odlučnosti i sklonosti riziku, naša je reprezentacija možda opet mogla igrati protiv Njemačke, kao što je i prije osamnaest godina na Svjetskome prvenstvu. No, ovoga puta nismo na klupi imali nekoga poput Ćire Blaževića u tadašnje vrijeme.
Opet se pokazalo da nama zapravo ne treba samo nogometni izbornik nego i nacionalni animator. Nakon ispadanja reprezentacije i nestanka nacionalne euforije Hrvatska je ponovo postala prostorom letargije, nevažnom zemljom na rubu Balkana. Nestankom nogometne vrućice u Hrvatskoj se opet pojavila epidemija ustrajne i dosadne politike. Nogometno je veselje samo kratkotrajno zamijenilo našu opću dešperaciju. Da je Čačić imao neke Ćirine osobine i on bi danas bio slavljen kao nacionalni mag. Tako je Hrvatska ostala uskraćena za novo slavlje, a Ćiro i dalje ostao stara legenda.
Kada je 1982. godine Ćiro Blažević s Dinamom postao prvak bivše države, to je nalikovalo na ostvarenje fantazije. Kada bi se tome ostvarenju tražio pandan u hrvatskoj političkoj prošlosti, onda bi se Ćiru Blaževića moglo usporediti s Vladkom Mačekom. Ako se za Mačeka govorilo da je Banovinu Hrvatsku iščupao ispod “kandži Karađorđevića”, onda bi se za Ćirin naslov moglo kazati da je tu titulu iščupao iz šaka beogradskih filadelfija i srpske čaršije. Ćiro ih je nadmudrio i “nadgornjao”, jer je bio lukavac rođen u travničkome Docu. Ne kaže se tek slučajno: “Čuvaj se Latina iz Doca, Turčina iz Stoca i Vlaha sa Sokoca”. U to vrijeme u Hrvatskoj je najviša razina dopuštenoga hrvatstva bilo jugoslavenstvo Ante Markovića.! Na Dinamovom se stadionu, u poluvremenu, s razglasa, kao najdopušteniji izraz navijačkoga i nacionalnoga zanosa, moglo čuti samo pjesma – Košulja plava. Tek je treće mjesto u svijetu širom otvorilo vrata nacionalnome zanosu. Poslije nedavnih pobjeda nad Turskom i Španjolskom ponovno je potaknut i obnovljen sličan nacionalni zanos.
Kod nas uvijek ima nacionalnih i anacionalnih puritanaca koji bi i u nogomet uveli neku svoju političku dezinfekciju. Jer, da je tako “u civiliziranome svijetu”! Kao da Francuzi ili Nijemci ne slave uspjeh svojih nogometaša! Kao da i velikim nacijama nisu važni uspjesi njihovih sportaša. Tko neku naciju bolje i uspješnije promovira od njezinih sportaša? Naši su nogometaši opet u Francuskoj mogli promovirati Hrvatsku. Poslije Francuske ćemo, na žalost, ostati upamćeniji po divljanju naših huligana nego po nogometnom uspjehu. Da smo pobijedili Portugal, možda bi taj zanos bio poticaj za novi polet, novo zajedništvo i uspješniju Hrvatsku.
>> Čačić ga je otpisao, a Lovren će biti prvi Hrvat kapetan nekoga giganta!
