Nedavno sam pročitao u Dnevnom avazu tekst kako je posljednji ZOO vrt s ljudskim izlošcima ukinut 1958. Riječ je o konceptu zoološkog parka koji je tijekom 19. i 20. stoljeća bio pravi hit u europskim prijestolnicama, a u kojem su roditelji svoje razdragane europske mališane vodili gledati svoje vršnjake različitih boja kože. Navodno je takav oblik razvoja kozmopolitizma kroz kavezni uvid u raznovrsnost ljudskih jedinki otpočeo u 16. stoljeću. U Vatikanu.
A da, znate li u kojem je gradu zatvoren onaj već spomenuti zadnji? U Bruxellesu. Logično. U okviru tih koordinata, između Vatikana i Bruxellesa, taljiga se cijela europska moralna nakaznost, licemjerje u kojem se djecu izvodi u obiteljsku šetnju da bi bananama darivala afričke ili amazonske vršnjake, a u stvari privikavala i hranila svoju navodno predestiniranu superiornost i bogom i rodom dato pravo na potpuno gospodarenje tuđim životima čim i jedni i drugi odrastu. Licemjerje je isključiva i jedina superiornost kojom se europsko političko biće može kao originalnom snagom pohvaliti u posljednjih, ha, 2000 godina.
U stupnjevanju njegove radikalizacije fašizam je svakako onaj politički trenutak u kojem je dosegnuta točka gdje licemjerje ostvaruje svoje najsvjetlije vrhunce. Robert Paxton u knjizi “Anatomija fašizma”, između ostalog, uočava kako su prije no što bi se dokopali vlasti fašisti redovito obećavali radikalne zahvate u korist domoljubnih, malih obrtnika i poljoprivrednika, ali nakon osvajanja pozicija “zabranili su štrajkove, raspustili nezavisne sindikalne pokrete i udruženja, smanjili kupovnu moć radnika i, uz ogromno oduševljenje poslodavcem, osigurali golema sredstva za vojnu industriju”.
Paxton lucidno podsjeća i na činjenicu da je fašizam “preoblikovao odnos pojedinca i zajednice, stoga pojedinac nema prava izvan zajedničkog interesa”. Fašizam je slavio tehnologiju, brzinu (bliskost s futurizmom), svoje je poruke širio “najsuvremenijim začuđujućim propagandnim i scenskim tehnikama...
Fašisti ne bi stekli snagu bez pristanka ili čak aktivne suglasnosti tradicionalnih elita... a njihovi ekscesi zahtijevaju široko sudioništvo sudaca, policijskih službenika, vojnih časnika i poslovnih ljudi”. Paxton zaključuje i kako fašistički vođe nisu skrivali činjenicu da nemaju programe pa citira Mussolinija nekoliko mjeseci prije no što je postao talijanski premijer: “Demokrati iz Il Monda žele znati što je naš program? Planirali smo polomiti kosti demokratima iz Il Monda. Što prije, to bolje”, poručio je divljački i time potvrdio stariju fašističku krilaticu kako je “pesnica sinteza naše teorije”.
U tako stvorenoj atmosferi za radikalnu instrumentalizaciju istine sve je postalo moguće, sve je moglo zvučati kao prijetnja i kao osuda. Naveo sam, najkraće moguće, tek fragmente u analitičkom prikazu fašizma da vas potaknem na razmišljanje koliko od tih odlika prepoznajete danas na europskoj pa time i na hrvatskoj političkoj sceni. Koliko danih pa zaboravljenih obećanja, koliko nasilja, koliko pokušaja obezvređivanja pojedinca izvan zajednice, koliko gušenja neovisnih institucija, koliko stupnjevanja militarizacije, koliko voljnih elita i koliko podaničkog establišmenta da od fašističkih tendencija naprave društveno uređenje.
I ne, nije ovdje riječ o revitalizaciji ustaštva, jer ono nije čak uspjelo doseći ni fašistički politički minimalizam, ostavši na stupnju isključivo najprimitivnijeg stadija krvne osvete, masakra i ordinarnog razbojništva, praćenih darivanjem nacionalnih organa legitimnom fašizmu. Ne, ovdje je riječ o puno složenijem procesu izobličavanja vrijednosti u svrhu manipuliranja stvarnošću. Da ne bismo razmišljali o onome što nam uzimaju, moramo razmišljati o onome što nikada nećemo imati.
Proces u kojem na vrhu prioriteta, za potrebe manipulacije i stvaranja konflikta među ljudima, političke elite i vjerske vođe otimaju naciju i vjeru proziran je i očekivan, ali i efikasan pa, umjesto da iskreni, ne i nasilni nacionalisti i vjernici dokinu legalitet spomenutoj otmici, oni se priklanjaju i puštaju da dvije iracionalne, beznačajne kategorije bivaju sjemenom i istovremeno i središtem potencijalnog civilizacijskog sraza. Nije ateizam opasan po vjeru, jer ne može ne vjerovanje ugroziti boga.
Ali krivovjerje i zloupotreba, e to je već sasvim druga priča, bliska zoološkom vrtu s ljudima u Bruxellesu 1958. Sebi svojstven i slikovit doprinos cjelokupnom licemjerju današnjice nedavno je dala i hrvatska predsjednica kad je u iznenadnom nastupu socijalne osjetljivosti nasrnula na činjenicu Todorićeva života u dvorcu koji je nedopustiv ako on ne plaća svoje radnice. Kazala je da ona to nikada ne bi mogla. Je l’? Ja, recimo, nikada ne bih mogao biti predsjednik koji stoluje u raskošnoj rezidenciji, u državi u kojoj mi 40 tisuća djece gladuje.
Ne sjećam se da je tijekom kampanje predsjednica spominjala Todorićev dvorac, onda kada se još nije smjelo znati da je Agrokor fatamorgana, ali se sjećam da se tada rukama i nogama odricala od ovog svog dvorca čijim hodnicima još uvijek lutaju duhovi KOS-a, Udbe i prvog hrvatskog predsjednika.
