Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 2
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Rat za vodu

Nakon Berlina i Pariza, i drugi veliki europski gradovi opskrbu vodom vraćaju u svoje okrilje

Foto: DPA/Pixsell
1/3
02.09.2018.
u 18:07

Vodu dostupnu svima žele i lijevi i desni, ali je kapital protiv, a Trojka šalje ‘non paper’: Ne treba biti dogmatičan...

Voda je život. I na stvarnoj i na simboličkoj razini, na kojoj se s njom povezuje i većina kulturoloških i vjerskih obreda, od krštenja do ritualnog uranjanja u Ganges. U nedostatku „bliskih susreta treće vrste“ istraživanja života u svemiru dosad su se svodila na odgovore na pitanja je li bazen na Crvenom planetu uistinu ispunjen tekućom vodom i što za nas znači oblak vodene pare u 12 milijardi svjetlosnih godina udaljenom kvazaru nazvanom APM 08279+5255.

Povijest čovječanstva obilježava borba za resurse, no povijest demokracije je borba za dostupnost onih osnovnih, bez kojih se ne može živjeti, svima. Postoji li išta nužnije za život od vode? I kako je moguće da je, na planetu čijih je 71 posto površine prekriveno vodom, ona nedostupna za gotovo 800 milijuna ljudi?

Kriza vode nije kriza ovog obnovljivog resursa, nego upravo njegove dostupnosti vezane uz politike upravljanja – jer u puno bližem susjedstvu od kvazara APM, širom Europe, vode se stvarni ratovi za vodu. Dokumentarac grčkog redatelja Yorgosa Avgeropoulosa „Up to the last drop – The secret water war in Europe“ (Do posljednje kapi – Tajni rat za vodu u Europi), prikazan u sklopu programa Zelene akademije Instituta za političku ekologiju u Komiži, problematizira sraz između onih koji vodu tretiraju kao komercijalni proizvod i svih ostalih koji upozoravaju da je ona temeljno ljudsko pravo. Grčki je redatelj tijekom četiri godine sumirao zbivanja vezana uz krize upravljanja opskrbom vodom u 13 europskih gradova. U središtu su zbivanja pokreti rekomunalizacije koji već godinama diljem Europe pokušavaju i vraćaju upravljanje opskrbom vode pod javnu upravu. Vode ih i lijevi i desni – ovo je jedno od pitanja o kojem mahom postoji konsenzus.


 

U 20 godina upravljanja privatnog koncesionara voda je u Parizu poskupjela 250 posto, nakon čega je glavni grad Francuske plaćanjem odštete tvrtkama zbog rekomunalizacije 2010., koja je provedena zbog dugogodišnjeg inzistiranja gradonačelnika Bertranda Delanoëa, već u prve dvije godine uštedio 35 milijuna eura i smanjio cijenu građanima osam posto. Spasili su se i najgoreg dijela ugovora koji je jamčio koncesionaru pravo na nadoknadu štete ako se potrošnja smanji 20 posto.

U bugarskoj Sofiji, nakon privatizacije usluge 1997., nametnute politikama štednje zbog zaduživanja u Međunarodnom monetarnom fondu, opskrbu vodom preuzela je britanska United Utilities grupa koja je osnovala tvrtku nazvanu Sofijska voda. Ugovor između grada i tvrtke nikad nije javno objavljen. Tri godine kasnije United Utilities svoje udjele prodaje francuskoj kompaniji Veolia Water koja je baš te godine izgubila upravljanje vodoopskrbom u Parizu. Trenutačni je omjer upravljačkih prava između grada Sofije i Veolije 22,9:77,1: infrastrukturu drži grad, a tvrtka ima 25-godišnju koncesiju na pružanje usluge.

Prema ugovoru, cijena u prve tri godine nije smjela rasti, a u prvih je pet godina koncesionar bio dužan gubitke iz derutne mreže smanjiti sa 60 na 30 posto, a nakon toga po šest posto svake godine. Događa se suprotno: već prve godine cijena za građane raste 25 posto, a u nadolazećim godinama slijede poskupljenja od 15-ak posto. Sofijske vode argumentiraju to ulaganjima u infrastrukturu, grad odobrava. Do 2011. zbog nemogućnosti plaćanja isključeno je 1000 kućanstava, protiv još 5000 vode se sudski postupci. Istodobno, gubici vode iz mreže tijekom distribucije 15 godina kasnije još uvijek iznose 60 posto. Nikakvih investicija nije bilo, saniraju se rupe samo u hitnim slučajevima, tvrtka je unatoč svemu neprofitabilna, ali prema izvješćima revizije menadžerima isplaćuje plaće veće od 25 tisuća eura mjesečno i goleme troškove za konzultantske usluge Unilities grupi. Iz ormara ispadaju i kosturi – zabave i uređenja stanova menadžera prikazivali su se kao investicije u infrastrukturu – nešto posve slično aferi vezanoj uz ugovore za zagrebački pročišćivač otpadnih voda.

Tajni ugovor, nedostupan javnosti, potpisao je i Berlin čije je javno poduzeće Berliner Wasserbetriebe (BWB) prije privatizacije imalo godišnji profit 80 milijuna eura. Iako je sve funkcioniralo njemački disciplinirano, zbog povećanih proračunskih potreba već zadužene gradske uprave, koalicija socijaldemokrata i kršćanskih demokrata 1999. udio od 49,9 posto prodaje konzorciju njemačkog RWE-a i tadašnjeg francuskog Vivendija koji danas posluje pod nazivom Veolia Water. Iako je ugovor tajan, građanska inicijativa Berliner Wassertisch, čija predstavnica svjedoči u filmu, uspijeva izboriti pravo uvida u njega, no bez mogućnosti da ga kopira, napravi bilješke ili na bilo koji drugi način dokumentira. No, u limitiranom čitanju koje joj je omogućeno, otkriva da je konzorciju zajamčen i rast profita u visini prosječne kamate na njemačke obveznice uvećane za dva postotna boda. Iako je klauzulu o ta dva postotna boda poslije poništio njemački Ustavni sud, konzorcij se i od toga zaštitio jer mu je ugovorom zajamčena i nadoknada eventualne štete pa je tu razliku platio grad Berlin. Sljedećih deset godina računi kućanstava rastu 35 posto, a investicije se konstantno odgađaju i minimaliziraju.

Građanska inicijativa ne odustaje: 2011. organizira referendum kojim uspijeva izboriti objavu ugovora, nakon čega i Berlin 2013., kao što je to već učinio Pariz, donosi odluku o rekomunalizaciji vode – otkupom udjela od RWE-a i Veolije i vraćanjem distribucije pod javnu upravu. Summa summarum, na igranju ovim javnim interesom Berlinci su izgubili gotovo dvije milijarde eura, a koncesionar je u džep stavio 1,47 milijardi.

No, jedan je od najgorih slučajeva ignoriranja volje građana, koji je Avgeropoulosu i bio motiv za film, privatizacija vodoopskrbe u grčkoj Tesaloniki, gdje se 98 posto građana izjasnilo protiv privatizacije nametnute mjerama paketa štednje. U Italiji je 95 posto glasača na referendumu odbilo privatizaciju, a građani su lani masovno izašli i na ulice Dublina – 73 posto Iraca odbilo je plaćati dodatne troškove za vodoopskrbu. Danas je Irska jedina zemlja u kojoj se vodoopskrba plaća kroz porez, ali zato ima nula posto rizika od nedostupnosti vode građanima.

Prije pet godina Europski savez sindikata javnih službi (EPSU) organizirao je peticiju s ciljem da nametne tijelima EU usvajanje zakona koji će svim građanima EU priznati pravo na vodu i odvodnju, nakon što su Ujedinjeni narodi još 2010. univerzalno pravo na čistu i dostupnu pitku vodu i odvodnju zaštitili Rezolucijom 64/292. O tome koliko je ono stvarno zaštićeno, pokretač te inicijative, glasnogovornik EPSU-a Pablo Sanchez Centellas, koji je aktivan i u Europskom pokretu za vodu, kaže: – Varira. Ono za što se borimo mnogo godina je da se ne nametnep europsko tržište vode, nego princip supsidijarnosti kod kojeg svaka zemlja donosi vlastite odluke.

– Vrlo smo kritični prema liberalizaciji električne energije koja nosi opasnost od energetskog siromaštva. Imamo primjer Bugarske gdje je 30 posto stanovništva u riziku da im isključe struju. Kritični smo prema liberalizaciji prirodnih monopola – kaže Centellas koji je na ovu temu gostovao na Zelenoj akademiji.

Napominje da grčki dokumentarac pokazuje da Europska komisija nikako nije neutralna u posljednjih deset godina referirajući se na ulomak iz pisma upućenog u Italiju u kojem EK navodi da privatizacija opskrbe vodom nikako ne bi smjela biti gledana „dogmatski“.
Mislim da je pismo bilo prijateljska prepiska između europskih institucija, Draghija i Tricheta. Voda nije čak ni nacionalna, nego lokalna odluka u mnogim zemljama, što ima smisla; važna je za svako društvo, milijuni poslova ovise o njoj, kućanstva, poljoprivreda, javno zdravstvo u kontekstu kvalitete... i njome se mora upravljati dobro na lokalnoj razini. Vjerujemo da je ekstremno važno pitati ljude lokalno žele li privatizirati ili ne, to je njihov resurs, ničiji drugi – smatra Centellas kritizirajući politiku Trojke (trio EK, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda).

– Idu iznad svog mandata – konstatira komentirajući da je sličnu rečenicu o privatizaciji u svoj izvještaj pokušao ubaciti i Eurostat – običan statistički ured, ali ju je nakon intervencije morao izbaciti.

– Tri od četiri čovjeka u anketiranju rekla su: mi nismo Amerikanci, ne želimo njihove horore kad dospijemo u bolnicu, želimo minimum socijalne infrastrukture, za zdravstvo, nezaposlene, imigrante. Javna politika Europske komisije nakon naše inicijative nikad više neće biti ista – uvjeren je Centellas. Kaže da se sad u španjolskom parlamentu vodi rasprava o tome da kafići moraju dati čašu vode svakome tko dođe po nju.

– To je stvar principa, civiliziranog ponašanja. U Francuskoj je ugrađeno u zakon još od Drugog svjetskog rata da gosti uz hranu u restoranu dobiju vodu – kaže. U Europi je zasigurno najgora situacija u Engleskoj, vodoopskrbu je 1981. potpuno privatizirala Margaret Thatcher, nakon što je to učinila s nizom ostalih javnih servisa. U drugim su zemljama to najčešće koncesije; u Francuskoj njihova tradicija traje još od Napoleona III, no sad su ograničene na maksimalno 25 godina.

– Veliki gradovi u Francuskoj ponovo otkupljuju i vraćaju opskrbu vodom u svoje okrilje; Pariz, Grenoble, Montpellier, Nica... ali mali za to nemaju dovoljno novca. U Španjolskoj je 40 posto opskrbe vodom privatizirano, s dosta korupcije vezane za građevinske tvrtke koje sektor vode vide kao veliku priliku za ulaganje. Kreirale su tvrtku Aqualia, koja je dio FCC-a, građevinske tvrtke, i guraju ih u privatizaciju – otvoren je Španjolac.

Voda je, kaže, javno dobro, i mora biti dostupna svima. Postoji konsenzus o tome sve više političara svih orijentacija: gradonačelnik Pariza socijalist je koji se odlučio na rekomunalizaciju, ali to su učinila i dva portugalska gradonačelnika koji su predstavnici desne opcije, konstatira Centellas, ali napominje i da postoji nešto što dokumentarac ne problematizira, a to je način na koji bi se trebalo upravljati javnom vodoopskrbom ne upadajući u zamku korupcije i neefikasnosti.

U Hrvatskoj je razina priključenosti na sustave javne vodoopskrbe 80 posto, a na sustave javne odvodnje svega 43 posto. Mreža je prastara pa se u distribuciji kroz curenja izgubi oko 40 posto. Kao uvjet članstva u EU Hrvatska do 2023. u infrastrukturne projekte mora uložiti više od 30 milijardi kuna, što je nemoguće uz aktualne cijene pa je reformom upravljanja vodnim sektorom pokrenut proces tehničkog i organizacijskog okrupnjavanja i specijalizacije davatelja vodnih usluga. Prva i druga faza završene su odvajanjem vodnih usluga iz postojećih multinacionalnih poduzeća i vodoopskrbnih područja u 20 uslužnih koja se više-manje poklapaju s administrativnim granicama županija. Ono što se čeka je okrupnjavanje oko 160 lokalnih poduzeća za vodoopskrbu i odvodnju u 20 poduzeća, u skladu s uslužnim područjima.

Tomislav Domes, politolog i aktivist platforme Pravo na grad, koji se bavi problemima vezanima uz vodu, upozorava da okrupnjavanje može biti priprema za privatizaciju. U Hrvatskoj u osnovi nitko ne zagovara privatizaciju vode, ona nije ni u kakvoj agendi, nijednog političara ili predstavnika biznisa, vodnih usluga. Aktivisti i slijeva i zdesna jasno daju do znanja da to nije opcija. Zakon o vodnim uslugama također izričito kaže da se pružaju javno i čini se da postoji konsenzus o tome – kaže Domes, no upozorava i da se takve „agende“ obično pojave odjednom, kao što je to bilo i s idejom privatizacije autocesta.

– Jer, postoje brojni problemi i naznake da bi se to ipak moglo dogoditi: infrastruktura u koju je potrebno jako puno uložiti, veliki gubici, puno malih vodoopskrbnih poduzeća koja su neučinkovita i percepcija da postoji politička korupcija – da komunalna poduzeća služe smještanju stranačkih kadrova koji nisu stručni – upozorava Domes na interne rizike, ali podsjeća i na eksterne – pritisak EK, Trojke.

– Trojkom se guraju „non paperi“ u kojima se spominje privatizacija vodoopskrbe, a na van to maskiraju stavom da ne treba biti dogmatičan. Efikasnost je najjači argument za privatizacije, ali pošto je vodoopskrba prirodni monopol, nema konkurencije koja bi napravila pritisak na povećanje efikasnosti. Nijedan privatni provider na svijetu nije učinkovitiji od javnog; ucjenjuju, povećavaju troškove i teško ih se kontrolira te imaju svoju ekspertizu jer nakon 30 godina u privatnim rukama vlasti nemaju stručnjake na koje bi prebacili upravljanje – ističe aktivist.

Platforma Pravo na grad smatra da nijedan drugi format osim javnog upravljanja nije prihvatljiv pa o tome kroz niz akcija s kojima kreću ove jeseni namjeravaju javnost upozoriti na rizike privatizacije koja sa sobom donosi neizbježan rast cijena i redovito izostavlja ulaganja u infrastrukturu te koncesionarima jamči naknadu štete pri padu potrošnje, nužnog zbog depopulacije. Traže i objavu ugovora o gradnji pročistača otpadnih voda u Zagrebu, koji nije dostupan javnosti, a taj je dio vezan uz gospodarenje vodoopskrbom i odvodnjom jedini djelomično privatiziran koncesijom. Cijena vode u Zagrebu već je jako porasla jer su troškovi gradnje prebačeni na građane, što je priprema terena za ideje o privatizaciji.

Iako je vodoopskrba najbolji pokazatelj dostupnosti vode građanima, vodni resursi nikako nisu ograničeni samo na nju – ukupne zalihe pitke vode i koncesije nad izvorima vode za flaširanje dio su nacionalnog bogatstva i često pokazatelj geopolitičke pozicije. Hrvatska je po zalihama pitke vode, prema različitim izvorima, četvrta ili peta u Europi, ako se gledaju zalihe po stanovniku, po veličini teritorija čak smo i na prvom mjestu u Europi, treći u svijetu.

Voda u našem vodoopskrbnom sustavu je pitka, kvalitetna i relativno dostupna, s obzirom na rast cijena i sve težu mogućnost plaćanja građana, no zbog starih olovnih i bakrenih cijevi često puna teških metala. Zato oni kojima je to dostupno kupuju flaširanu – koju crpi 13 privatnih tvrtki kroz 29 koncesija na izvore za flaširanje uz prilično nisku naknadu od tri lipe po litri. Prihodi domaće industrije flaširane vode iznose oko milijardu kuna godišnje, 12. smo po potrošnji u svijetu. Pardon, piše li domaće? Hm, 70 posto proizvodnje otpada na Jamnicu, a ona je ono odnedavno u 47-postotnom ruskom vlasništvu...

Ključne riječi

Komentara 1

DU
Deleted user
18:26 02.09.2018.

Kad bi kod nas voda bila besplata,nitko ne bi zatvorio slavina,ima je neka teće :)

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije