Europska orijentacija Srbije, odricanje od velikosrpske politike 90-ih i empatija prema žrtvama takve politike posljednih su godina u susjednoj državi zaprijetili rejtingu Čedomira Jovanovića, lidera Liberalno-demokratske partije (LDP), ali ga istodobno učinili i metom ozbiljnih prijetnji smrću pa mu priskrbili i 24-satnu policijsku zaštitu. Nekoć najbliži suradnik Zorana Đinđića za Večernji list govori o predstojećim parlamentarnim izborima u Srbiji, Aleksandru Vučiću, usponu nacionalizama, odnosima s Hrvatskom, ratnim zločincima te uspomenama na prijatelja, mučki ubijenog srbijanskog premijera.
S kakvim ste osjećajima slušali izricanje presude Vojislavu Šešelju kojega je Haaški sud oslobodio po svim točkama optužnice?
Iako tužiteljstvo nije uspjelo dokazati da je Šešelj kriv prema optužnici kojom su ga teretili, ta presuda nikad ne smije biti razlog za aboliranje politike zločina i mržnje. Za mene će Šešelj uvijek ostati najbizarnija ličnost ultradesničarskog političkog taloga i klaun Miloševićeve ratne politike. Iako su razaranja svega što je ta politika dohvatila najjasniji izraz njihove krivnje, od Hrvatske, preko BiH i Kosova, pa na kraju i same Srbije, to nije jedina posljedica njihove nesposobnosti da shvate svijet i vrijeme u kojem žive i da promatraju druge ljude onako kako bi željeli da netko promatra njih. Atmosfera straha, gaženje osobnih prava i sloboda, gušenje sloboda medija i urušen državni aparat posljedice su te politike čiju prisutnost danas osjećamo u svom okruženju jače nego ikada u posljednjih petnaest godina.
Kako komentirate Šešeljeve izjave o velikoj Srbiji odmah nakon izricanja presude?
U doba krize kao što je ova koja trese svijet posljednjih godina, i u godinama naših kilavih tranzicija, društva su sklona pogubiti orijentire i lakše nego inače posegnuti za lakim i pogrešnim rješenjima koja nude lijevi i desni demagozi. Bojim se da Srbija u tome nije usamljena, da na tim ispitima dosta lako padaju i ostale zemlje u regiji, pa takve sklonosti čak ponekad pokažu i mnogo ozbiljnija društva, koja smo doživljavali kao zauvijek stabilna i slobodna. Iako je povampirenje ultranacionalističkih stranaka i neofašističkih organizacija stalni strah svakog pristojnog i razumnog čovjeka, Šešelj za sada ostaje na političkoj margini i njegov politički ekshibicionizam još uvijek više zvuči kao glasna opomena nego kao realna opasnost. Ipak, postoji mnogo pokazatelja koji govore da se pred ljudima koji nose takve ideje ni trenutka ne smijemo sklanjati ni opuštati i da se danas, jače nego ikada, moramo boriti za vrijednosti modernog, demokratskog društva. Danas i mimo Šešelja, ispod priče o europskim integracijama i modernizaciji društva, osjećamo da nacionalizam opasno tinja i da se kao u beskonačnim ogledalima, mržnje ogledaju jedna u drugoj i to je više posljedica neodlučnosti vlasti da se upusti u proces transformacije Srbije u europsko društvo nego Šešeljeva kvazipolitičkog divljanja.
Mislite li da nekažnjavanje odgovornih za ratne zločine pridonosi pogrešnoj percepciji kolektivne krivnje srpskog naroda?
Za mene su potreba suočavanja s bliskom prošlošću i kažnjavanje zločinaca bili stariji od svakog diktata međunarodnih institucija. Uvijek sam to doživljavao kao civilizacijsku obvezu svakog pristojnog čovjeka. U tome sam vidio samo prvi korak ozdravljenja moje zemlje, na dugom putu transformacije u drukčije društvo koje bi svoj smisao tražilo u suradnji i razumijevanju s okruženjem i u partnerskom odnosu s Europom. Za pogrešnu percepciju mog naroda djelomično smo odgovorni sami, a drugim dijelom mislim da su odgovorni oni koji su učvršćujući takvu percepciju opravdavali vlastiti ekstremizam. Nekad mislim da su se nacionalistički lideri, od Tuđmana i Miloševića, do Karamarka i Vučića, uvijek prilično dobro razumjeli i da su jedni drugima dosta uspješno nabacivali predizborne role, jer je ludilo koje proizvodite u vlastitoj zemlji najlakše opravdati tako što pokažete da su oni preko puta još veći luđaci. Nadam se da ćemo u budućnosti doživjeti vrijeme u kojem će i ljudi posvećeni pomirenju i razumijevanju surađivati hrabrije i beskompromisnije i da će biti uspješniji od onih koji svoj uspjeh grade na atmosferi konstantnih sukoba.
Može li takvu percepciju donekle ublažiti nedavno izrečena presuda od 40 godina zatvora Radovanu Karadžiću?
Tu percepciju će prije svega izgraditi politika koja će iskreno biti posvećena oslanjanju na ono što nas povezuje umjesto na ono što nas dijeli. Presuda Karadžiću je samo mala i nedovoljna kompenzacija obiteljima i sunarodnjacima ljudi stradalih od njegove politike. Da bismo zaslužili nečiji oprost i empatiju, da bismo skinuli sve stigme kojima su nas devedesete obilježile, moramo jednom zauvijek, kao društvo, ostaviti iza sebe i osuditi svaki nagovještaj povampirenja istog tog ludila. Distanciranje od zločina koji su počinili ljudi kojima je suđeno u Haagu i osuda politike koja je do njih dovela, jedini su način da pokažemo da zločini počinjeni tijekom ratova 90-ih nisu odgovornost cijelog naroda, nego pojedinaca koji su te zločine činili.
Prije nekoliko godina ste u Europskom domu u Zagrebu održali predavanje o mogućnostima novih odnosa u regiji nakon razdoblja nacionalizama. Mislite li još uvijek da je – s obzirom na to da su u obje države na vlasti stranke s jakim nacionalnim predznakom – vrijeme nacionalizama iza nas?
Taj problem odnosa između Srbije i Hrvatske uvijek pokazuje neka dva sasvim različita lica i nisam siguran da je i jedno od njih dominantno. S jedne strane postoji ta vječna potreba češanja starih rana, vidljivi su dokazi povampirenja starih modela razmišljanja za koje sam se nadao da smo ih jednom zauvijek ostavili iza nas. S druge strane, mislim da smo kao društva sve udaljeniji od želje da iduća desetljeća proživimo pod ratnim politikama i ikonografijama, i da je sve više ljudi voljno da se okrene politici koja će se graditi na trajnoj stabilnosti, na kompatibilnim tržištima, na suradnji u sferi sigurnosti. Nijedna od tih stvari neće se dogoditi sama od sebe i ja našu budućnost doživljavam kao bijeli papir koji čeka da po njemu ispišemo ono za što budemo sposobni. Nadam se da smo iz prošlosti izvukli dovoljno pouka da vrijeme pred nama ne ispunimo istom glupošću kao ono iza nas.
Kako ste doživjeli intenciju hrvatskog ministra vanjskih poslova Mire Kovača koji traži da Srbija ukine nadležnost za ratne zločine na cijelom bivšem jugoslavenskom području i osigura prava hrvatskoj manjini kako bi mogla zaključiti pristupne pregovore s Europskom unijom?
Meni je položaj svake manjine u Srbiji, ne samo nacionalnih manjina nego i svih drugih, mjera koja pokazuje koliko smo uspješni u stvaranju slobodnog i normalnog društva. Otkad se bavim ovim poslom, taj stav je uzidan u genom naše politike i demonstrirali smo ga kroz odnose s Bošnjacima, Albancima, Mađarima, Hrvatima, svakom drugom manjinom koja živi u Srbiji, ali i kroz beskompromisnu borbu za prava seksualnih manjina, podršku kroz sudjelovanje na Paradi ponosa i stalnu borbu za prava svakog kome je većina ili nefunkcionalna država ta prava ugrožavala. Mislim da funkcionalno rješenje položaja manjina mora doći iznutra i nisam siguran da će joj pridonijeti bombastične izjave ministara koji na tome zidaju trenutačnu popularnost.
Jeste li zabrinuti za Srbe u Hrvatskoj, mislite li da su dolaskom HDZ-a ugroženi? Ili ugroženiji nego u mandatu Zorana Milanovića?
Ono što najviše opterećuje položaj manjina u našim društvima je ista stvar koja opterećuje odnose među narodima u regiji, ne samo u Srbiji i Hrvatskoj, nego i u BiH i na Kosovu. To je najčešća nesposobnost većine da iskaže bilo kakvu empatiju prema drugim narodima, i sposobnost da se gledaju isključivo vlastite žrtve i tuđi zločini. Na političarima je odgovornost i obaveza da iskoče iz tog začaranog kruga, da povedu vlastita društva drukčijim putem od onih koji nas vode u propast, da prednjače u pomirenju i uspostavljanju razumijevanja. Administrativne mjere i zakonski okviri su u tom procesu dobra osnova, ali bez potrebe da se svijet promatra i uredi na drukčiji način, ostaju samo slova na papiru kojima možemo šminkati svoju savjest ili dokazivati sebi da smo bolji nego što jesmo.
Mislite li da europski put Srbije mogu predvoditi Vučić i Nikolić, nekoć bliski Šešeljevi suradnici?
Nažalost, mislim da su najviše prilika da izađu iz sjenke vlastite prošlosti propustili. Poslije dvije, odnosno četiri godine vlasti, pokazali su da ispod tanke fasade proeuropske politike ipak vuku previše teško nasljeđe nesposobnosti da se bitno promijene. To pokazuju time što svaki korak naprijed prema EU maskiraju sa dva koraka unazad, vraćajući Srbiju u vrijeme gušenja osobnih sloboda i slobode medija, raspirivanja nacionalizma i nerazumijevanja, nesposobnošću da zaista završe procese normalizacije odnosa s Kosovom i BiH, protjerivanjem iz politike najboljeg dijela našeg društva, katastrofalnom kadrovskom politikom. Jednostavno, nemoguće je Srbiju približiti Europskoj uniji ako njome vladate kao Sjevernom Korejom.
U tijeku je predizborna kampanja u Srbiji. Kao lider LDP-a i član koalicije “Savez za bolju Srbiju” s Borisom Tadićem, kakav uspjeh očekujete i kakvu bolju Srbiju priželjkujete?
Nikada u kampanju nismo ulazili opterećeni prvenstveno popularnošću i postocima. Ono što je bit posla koji je pred nama i o čemu najviše razgovaramo s ljudima u kampanji potreba je da se Srbija vrati u ruke pristojnih i sposobnih ljudi. Razgovaramo o drukčijoj organizaciji društva, o novom ustavu, o reformi javnog sektora, o pravednijim mjerama štednje, o novom i bržem planu približavanja Europi, o obrani demokratskih vrijednosti i ljudskih prava. Rezultat toga što radimo vidjet ćemo 24. travnja, nakon što posjetimo svaki grad u Srbiji i zatražimo podršku od svakog čovjeka do kojeg stignemo.
Koliko ima istine u tezi da su spomenuti izbori već dobiveni, i to u korist Aleksandra Vučića?
Vučićeva dominacija u ovoj kampanji nije sporna, ali naša skorija prošlost prepuna je onih koji su se slupali misleći da idu na već dobivene izbore. Srbija na ovim izborima ima šansu da dobije ozbiljnu proeuropsku alternativu Vučiću i nadam se da ćemo tu šansu uspjeti iskoristiti.
Kakav je vaš stav o neovisnosti Kosova?
Ignoriranje današnjeg položaja Kosova je povlastica neodgovornih političara. Srbija je potpisivanjem Bruxelleskog sporazuma preuzela određene obveze koje se prije svega odnose na članstvo Kosova u međunarodnim institucijama i na prvom koraku vratila se na staru politiku koja smisao traži u sapletanju Kosova u svakom pokušaju da postane normalno društvo, sprečavajući njegov ulazak u UNESCO. Ideja da ćemo profitirati zadržavanjem statusa quo je jednako pogrešna kao i pokušaj zaustavljanja vremena držeći kazaljku na satu. Naš zajednički interes je što brža normalizacija odnosa koja će voditi do bržeg članstva u Europskoj uniji, što je trenutačno jedini način da se obesmisle tvrde granice, da se poboljša položaj srpske zajednice na Kosovu, ali i da se stvore uvjeti za zajednički ekonomski oporavak.
Bili ste bliski suradnik tragično stradalog Zorana Đinđića. Kako bi danas izgledala Srbija da je ostao živ?
Nažalost, Srbija je Đinđića shvatila tek kad ga je izgubila. Njega, kao i politiku za koju se zalagao, paradoksalno, smrt je stavila izvan domašaja svakog racionalnog napada, ostavljajući samo teoretičarima zavjere iz istog obavještajnog podzemlja koje ga je i ubilo i protagonistima desničarskog bezumlja da ga pokušavaju osporiti. Danas i njegovi najveći protivnici, bar deklarativno, prihvaćaju ideju Srbije u Europi i sklanjaju pogled na svako podsjećanje da su ga baš u tom poslu sprečavali sve vrijeme njegova bavljenja politikom. Da su ga tako razumjeli za života, Srbija bi imala priliku ući u EU zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, ili s Hrvatskom, svakako mnogo prije nego što danas dopuštaju najoptimističnije prognoze.
Što ste vi naučili od Đinđića i koje njegove ideje i vizije i danas žive kroz vaše istupe i govore, kroz vašu politiku?
Isti posao koji smo radili zajedno do 2003., u drugim okolnostima, i sa sličnim otporom, pokušavam raditi i sada.
Potpuno mi je svejedno tko je na vlasti u Srbiji i što u toj zemlji rade. Ostavli smo i Jugoslaviju i Srbiju iza sebe prije sada već dosta godina, a jedini koji nam uporno svima nameću teme iz te zemlje su novinari. Jedino što mene osobno, a i većinu drugih građana Hrvatske zanima, jest kažnjavanje ratnih zločinaca i povrat arhiva koji su dio povijesti i nasljeđa Hrvatske. Što se tiče izjave iz naslova, kod nas naši "antifašisti" i naši "domoljubi" djeluju tako što svaka od tih skupina vlastitu tešku retoriku opravdava teškom retorikom iz "suprotnog" tabora, a istovremeno i jedni i drugi tom retorikom prikrivaju vlastiti nerad, nesposobnost i laži tijekom predizbornih skupova te nesporemnost da išta zaista promjene na bolje. Za to vrijeme, dok se oni tako prepucavaju a "novinari" tipa Rašović, Maretić Žonja, Pofuk, Puljić-Šego i drugi im u tome drže svijeću i još dolijevaju ulja na vatru te nas uredno izvješćuju o zbivanjima u Srbiji koja nikoga zaista ne zanimaju, zemlja nam tone i tone, i gospodarski i moralno i demografski... Hvala vam i na tome svima zajedno, i vama političarima i vama "novinarima", svaka vam čast na poslu koji odrađujete...