Tihomir Orešković imao je uvjerljivo najsažetiji program Vlade od svih mandatara, ali je zato izazvao nikad više, uglavnom negativnih reakcija. Mnogih se nije dojmio, posebice u usporedbi s nastupnim govorom Zorana Milanovića koji je uspio osvojiti i one koji nisu glasovali za njega. Znamo u kojoj su mjeri te riječi kasnije pretočene u djela. Orešković se ne čini kao čovjek od velikih riječi. Štoviše, i njegova prezentacijska minijatura, a i njegov upečatljiv komentar 14-satne rasprave o partizanima, ustašama i komunistima, govore o njegovoj usredotočenosti na djela. Tek treba vidjeti kako će taj verbalni redukcionizam funkcionirati u okruženju koje voli slušati kad im se pričaju priče. Zastupnici i analitičari ponajviše su mu zamjerili što nije bio blagoglagoljiv, što se nije dotakao vanjske politike, Hrvata u BiH, izbjegličke krize, gospodarske diplomacije, ljudskih i manjinskih prava, mladih, branitelja, radnika, umirovljenika, starih i bolesnih, socijalne politike, kulture, sporta, pravne države, jednakosti i borbe protiv organiziranog kriminala, ovrha i blokiranih... Dakle, svega onoga što Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović nisu propustili spomenuti u programima svojih vlada, prvih dvoje na više od stotinu stranica, a Milanović na 62.
Kosor prepisala Sanadera
Blogerica Jadranka Kosor s pozicije bivše premijerke putem otvorenog pisma uz sve to Oreškoviću je zamjerila i što nije spomenuo temeljne vrednote Ustava RH – unatoč tomu što je prisegnuo na poštivanje Ustava, zakona i pravnog poretka – pa je docirajući dodala: “Hrvatska nije korporacija. Hrvatska je država, neizmjerno složenija od bilo koje korporacije, u kojoj svaka vlast mora isticati poštivanje ustavnih vrednota, vladavinu prava i standarde koje smo dosegnuli kad smo sjeli za stol europskih država i naroda”. Prijeti li nam uskrata tih vrijednosti jer ih mandatar nije spomenuo te je umjesto toga rekao da moramo “učiti od boljih” i da moramo biti “uvjereniji u naš potencijal”? Mora li svaki premijer naciji pričati bajkovite priče o svijetloj budućnosti u koju će nas povesti? Kakve smo čuli od Sanadera, Kosor i Milanovića. Doduše, nije dovoljno znati, već to treba znati i upakirati i motivirati, a lideri to čine pričajući priče. Što se tiče mjere, Furio Radin za N1 rekao je kako bi on na mjestu mandatara napravio nešto malo više sadržaja “ali možda manje od prijašnjih mandatara koji su s više rečenica pokušali prekriti manjak sadržaja” te mu je bilo razumljivo što je u Oreškovićevoj prezentaciji bila predominantna ekonomija.
Usporedba programa Oreškovićeve i triju prethodnih vlada pokazuje da je Kosor, ne samo kao bivša premijerka koja bi stoga s više senzibiliteta trebala ocjenjivati premijera, posljednja koja bi trebala dijeliti lekcije. Program njezine vlade imao je 103 stranice, ali od riječi do riječi prepisan je program Sanaderove vlade, uz rijetka nužna ažuriranja.
Recimo, u Sanaderovu programu piše: “Kod moguće daljnje privatizacije Ine maksimalno će se voditi računa o zaštiti strateških interesa Hrvatske u Ini i zadržati minimalno 25%+1 dionicu u vlasništvu Hrvatske”, dok je u Kosoričinu programu izmijenjen samo početak te rečenice: “Nakon uspješno privedene druge faze privatizacije Ine...” Dakle, originalniji je i onaj dio Oreškovićeva programa koji Kosor citira: “Blagoslovljeni smo ljepotom naše domovine” i “temeljne vrijednosti su obitelj, prijateljstvo i međuljudski odnosi”, nego na 103 stranice njezina programa. Prepisane su sve Sanaderove floskule o tomu kako će Vlada djelovati na: “jačanju pozitivnog ozračja u društvu, radi ostvarenja trajnog napretka i razvitka društva i države”, “ujedinjavanju i povezivanju svih konstruktivnih snaga u društvu”, “jačanju zakonitog i etičnog postupanja i ponašanja u RH i najboljoj praksi demokratskih društava...” Vau! Kako je to lijepo sročeno. Uz program savršenih obećanja nedostajalo je samo još božićno drvce da slika bude idilično potpuna.
Oreškoviću su prigovorili što je o važnoj temi izrekao samo natuknicu “učinkovito pravosuđe”. Naravno, jer su se prethodne vlade o tomu raspisale pa se kod Sanadera i Kosor sve napisano svodi na “potpuno funkcioniranje pravne države”, a kod Milanovića na “konačnu uspostavu djelotvornoga i pravednoga pravosuđa”. Koliko lijepih obećanja, a danas upravo Oreškovićevi prethodnici nemaju nimalo lijepih riječi za pravosuđe.
Izbrisan porast od 7 posto
Sanader je u programu obećavao stopu rasta gospodarstva od sedam posto (Milanović pet posto), a i toliko smanjivanje anketne stope nezaposlenosti. Kako se to već nakon dvije godine pokazalo nerealnim, u programu Kosoričine vlade taj je dio lukavo ispušten. Dok je u dijelu gdje se navodi da Vlada želi dovršiti izgradnju Hrvatske kao sigurne, stabilne europske države, na ponos našoj tradiciji, kulturnoj baštini, povijesnom naslijeđu, europskim vrijednostima, u rijetkom izljevu originalnosti, u programu J. Kosor u nastavku dodano: “i vrijednostima Ustava RH, uključujući njenu antifašističku tradiciju te očuvanje dostojanstva sudionika antifašističke borbe.” U programu Sanadera i Kosor piše i da je Vlada “odlučna odgovoriti na želju našeg naroda te građanima staviti u službu odgovornu i zrelu politiku...”, da će programom “ostvarivati težnje naših građana” koji žele “da Hrvatska mijenja svoje lice”. I zaključno, “utoliko ovaj Program nije popis obećanja, jer Hrvatska ima potencijale koje želimo dalje razvijati“. O potencijalima je progovorio i Orešković, što samo po sebi govori koliko su ih prethodne vlade iskoristile, ali njemu to Kosor spočitava ne mareći za vlastite dvostruke kriterije. U programu njezine vlade našli smo i edukativni dio u kojem se navodi kako je RH “obdarena velikom raznolikošću staništa, razlikujemo više od 60 šumskih zajednica te oko 4500 biljnih vrsta i podvrsta”.
Iščitavajući s povijesnim odmakom epske programe prethodnih triju vlada, koji su s vremenom dijelom postali karikaturalni, nameće se zaključak o društvenoj irelevantnosti toga epskog političkog štiva.
Kad se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nedavno družila s državnicima iz Višegradske skupine, Milanović je među ostalim rekao da je “V4 (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska op. a.) društveni klub u kojem Hrvatska neće biti”. A prije samo četiri godine u programu njegove vlade pisalo je: “Vlada će jačati suradnju i strateško partnerstvo sa susjednim i zemljopisno bliskim zemljama članicama Europske unije na srednjoeuropskom, alpskom i jadranskom području, prije svega s Austrijom, Italijom, Slovenijom, Slovačkom, Češkom, Mađarskom i Poljskom”. Ups! Kakvo vizionarstvo! To se zove političko ulaganje u promašenu investiciju.
Bivša je vlada pokušala raditi i što nije obećavala, odnosno za što nije imala izborni mandat kao recimo monetizaciju autocesta ili bušenje Jadrana pa se svim silama trudila i kako bi spriječila izjašnjavanje naroda o tomu na referendumu. Na tragu toga bile su i ideje ove vlasti o zamrzavanju drugog mirovinskog stupa.
Iako je i Milanovićeva vlada govorila o odgovornom upravljanju javnim poduzećima i državnom imovinom, poreznom rasterećenju, decentralizaciji financijskih prihoda i povećanju ovlasti lokalne i regionalne samouprave te uravnoteženju regionalnog razvitka, Most je na tim temama postao politička senzacija. Milanovićevoj vladi na tomu trebaju zahvaliti. Da je malo zavirio u program prethodne vlade, Orešković je mogao naći neka opća mjesta koja narod uvijek rado voli čuti pa bi zastupnicima SDP-a, HNS-a, Laburista i drugih izbio argumente: “zaštita radničkih prava i prava na poštenu plaću za pošten rad”, ili o “pomicanju poreznog tereta od rada prema kapitalu”. Konkurentnost i izvoz važni su Oreškovićevi fokusi, iako je Milanovićeva vlada jamčila da ćemo u europskoj obitelji Hrvatsku učiniti pripremljenom za konkurenciju, a Sanader i Kosor obećavali su da će Vlada raditi na “daljnjem jačanju konkurentnosti i izvozne snage hrvatskog gospodarstva”. Dakako, svi su obećavali manje nezaposlenih i više zapošljavanja, razvoj suvremenih industrijskih sektora... Programi naših vlada svode se na famoznu 11. tezu o tomu da su filozofi (hrvatski premijeri) svijet različito tumačili, a smisao je u tomu da se on mijenja.
>> Po prvi put se neformalno susreli premijeri Orešković i Cerar
>> Nema žrtve za one koji postanu premijeri jer nas na to nitko nije tjerao
