Jedan događaj iz ovog tjedna nije izazvao zasluženu pozornost – raspad Narodne koalicije. Milanka Opačić reče da se to dogodilo zbog Kreše Beljaka, koji je izjavio da će HSS sa pet potpisa dati potporu mandataru Plenkoviću, a Ivan Vrdoljak logično zaključuje kako u oporbi nema koalicije, pa će HNS sam imati svoj klub zastupnika u Saboru. No ima jedan dublji razlog zbog kojeg Narodna koalicija nije imala uspjeha ni na izborima ni poslije njih. A taj je razlog što nije bila narodna. Taj naziv, popraćen i nekim narodnjačkim potezima, u prvom redu Milanovićevim, zacijelo lijevim biračima nije “sjeo”. Ljevičarski jezik i svjetonazor jedva poznaje riječi “narod” i “narodni”, što ga samo po sebi ne čini ni dobrim ni lošim nego jednostavno takvim kakav jest.
Uostalom, kako vrijeme odmiče, riječi “narod” i “narodni” sve se rjeđe rabe i među konzervativnim pukom, na primjer, mnogo rjeđe nego devedesetih godina prošloga stoljeća. No premda su riječi “građani”, “građanski” sve češće i u rječniku desnih stranaka, HDZ bi ispao smiješan da osnuje građansku koaliciju. Ne baš toliko smiješan kao Milanović kad je osnovao Narodnu koaliciju, ali vrlo slično. Bilo bi mnogo prirodnije da je osnovao građanski savez, što bi oduševilo Vesnu Pusić koja u svakoj prigodi govori o “građanskoj Hrvatskoj”.
Premda su riječi “narod” i “narodni” uvelike rabljene i u komunizmu, među običnim svijetom one su bile nešto suprotno drugovima, komunističkoj vlasti, Udbi i svekolikoj jugoslavenskoj političkoj mitologiji. Ta opreka je u svojoj ekstremnijoj inačici, koju je stvarnost nerijetko potvrđivala, mogla biti i opreka između zločinaca i žrtve. Nevjerojatno je da je političar koji je zakonom nazvanim lex Perković htio zaštititi nešto što je narodu bilo i ostalo najviše suprotstavljeno, Udbu i udbaše, posegnuo za imenom Narodna koalicija. Istina, on je kojekakve akrobacije izvodio ne bi li se umilio narodu, pa se tako jako puno isticalo kako je lani prvi put spomenuo djeda ustašu, ali je bezbroj puta spomenuo svoje djedove partizane i njima se dičio, što mnogo više priliči njemu i njegovoj politici.
Milanović je po svemu drug, vrstan drug, sklon verbalnom, a neki tvrde i fizičkom nasilju, pa je riječima Narodna koalicija nasilno nastojao pridobiti i “narodne” birače mnogo više nego što ih je SDP prije imao, pogotovu u Međimurju, Podravini, Hrvatskom zagorju, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju, Istri... U tom nasilničkom sljepilu on je uistinu vjerovao da bi se i kao premijer koji je donio lex Perković, zakon koji je štitio u narodu neusporedivo najomraženiju službu, dodvoravanjem Tuđmanu, ustaškim nostalgičarima, hrvatskom grbu i zastavi, namamljivanjem HSS-a u koaliciju... mogao svidjeti mnogo većem broju Slavonaca, Ličana, Dalmatinaca..., što je nerealno do apsurda. Nije im se svidio, nego je izgubio mnogo negdašnjih glasova, izgubio je mnoge Srbe i najviše onu ljevicu koja nikad nije ni poželjela biti nešto drugo. Sjetimo se, Milanovića je nakon popriličnog uspjeha SDP-a u izbornoj noći 2007. godine stranačka mladež dočekala pjesmama “Od Vardara pa do Triglava” i “Po šumama i gorama”, a takvo što u ovogodišnjoj izbornoj noći bilo je nezamislivo. Milanović je znao reći – ja sam se s određenim idejama ponudio SDP-u koji me ničim nije obvezivao, on je mnogo više izabrao mene nego ja njega, čime je zapravo priznao da je neka vrsta uljeza u toj stranci, u koju je ušao nakon što je godinama bio HDZ-ov diplomat, i to kasno, u 29. godini, kada ljudi mnogo više kalkuliraju nego što su idealisti.
Treba također reći da je podrijetlo naziva Narodna koalicija dijelom i izraz manjinske kivnosti ljevice na desnicu, jer se svi slažu, pa i mnogi lijevi autoriteti, da je većina stanovništva u Hrvatskoj konzervativna, da je u normalnim okolnostima desnica u prednosti te da tu prednost može izgubiti samo uz loša stranačka vodstva i lošu politiku desne vlasti. Iz te kivnosti i straha ljevice da nikad neće doći na vlast, od samoga početka demokracije u Hrvatskoj HDZ je sotoniziran, čime se uvelike, uz dodvoravanje “narodnim” biračima, koristio i Milanović. Ali, eto, “narod” ga nije htio.
No nešto mu svakako valja priznati – on je iz ljevičarskih predodžbi o Tuđmanu izbrisao crnilo, pa ako je Budiša najzaslužniji za nacionalno legitimiranje Račana, i on je najzaslužniji za lijevo legitimiranje prvog hrvatskog predsjednika.
>> Narodna koalicija više ne postoji: 'Postojala bi da smo osvojili vlast, ali koalicije u oporbi nema'
