I ovaj Božić vlč. Zlatko Sudac provest će na duhovnoj obnovi, i to s obiteljima čija su djeca poginula ili nestala u Domovinskom ratu pa smo se s njime susreli prije posljednje adventske nedjelje kada se pripremao za tu posebnu duhovnu obnovu.
Zatekli smo ga kako dovršava zadnje preinake na svome portalu www.velecasnisudac.com, kojemu su ovih dana poboljšali platformu i modernizirali ga.
– Božić je obiteljski blagdan i nismo na Božić mislili održavati duhovne obnove, ali su nam se počele obraćati brojne obitelji razorene u Domovinskom ratu, kojima su blagdani poput Svih svetih, obljetnica pada Vukovara ili Božić najtužniji dani u godini.
Tada plaču, gledaju fotografije svojih nastradalih. Neke su obitelji izgubile devet do 12 članova. I onda im se blagdani pretvore u dane obiteljske tragedije, tuge i muke, ide se po grobljima – kaže vlč. Sudac, koji će i ove godine u hotelu Malin na Krku organizirati Božić za tzv. ranjene obitelji, za civilne žrtve Domovinskog rata, obitelji nestalih branitelja.
– Imat ćemo polnoćku, catering, čestitanja, božićni koncert… a sve u sklopu duhovne obnove. To bude jako lijepo, ljudima treba takvo druženje, da nisu sami na te dane. A onda su nam se pridružili i drugi.
Kao što ljudi vole doći u hotel na doček Nove godine, veseliti se i pjevati, tako smo napravili u hotelu duhovnu obnovu kroz molitvu, sakramente, polnoćku i dolaze cijele obitelji s djecom – kaže Sudac koji na takvim duhovnim obnovama ljudima govori kako je od rata prošlo 20-ak godina i kako treba nastaviti živjeti, okrenuti se živima i sebi, pronaći unutarnji mir i naći jaču sponu s Bogom.
– Sakramenti su tu najjača karika. Bez sakramenata nema jakog sjedinjenja s Isusom. Treba ljudima pomoći kako doći do oproštenja samome sebi. Mnogo je lakše drugima oprostiti ako sebi oprostiš.
Mnogi su ljudi autodestruktivni prema sebi samima, gaje prikrivenu destrukciju i mržnju prema sebi, voljeli bi da nikad nisu zgriješili, ali ako već jesu, da onda budu čisti pred Bogom.
I onda se podsvjesno kažnjavaju. Ali moramo znati da je samo Bog bez grijeha. U najsvetijoj uskrsnoj noći mi pjevamo “Sretna li Adamova grijeha koji je zavrijedio takvog i tolikog otkupitelja“ – kaže Sudac objašnjavajući kako ništa nije tako lako kao zadobiti oproštenje od Boga.
– Bog je spremniji nama oprostiti nego što je čovjek spreman samome sebi oprostiti ili prihvatiti to oproštenje od Boga. Nije problem toliko u grijehu koliko je problem u našoj teškoj vjeri u Božje milosrđe i njegovu ljubav prema čovjeku.
I nitko sam sebe ne spašava, mi smo spašeni od Boga. Nama je teško vjerovati koliko nas Bog ljubi – kaže Sudac dodajući kako ga fascinira upornost pape Franje kojom naglašava snagu Božjeg milosrđa.
– Kad se papa obraća svećenicima ili kršćanima, onda je vrlo rigorozan, jak, strog i jasan u svojim porukama. Time se potvrđuje ono Isusovo da, kome je više dano, od toga će se više i tražiti. Nama je dana velika odgovornost.
S druge strane, danas se ljudi previše preuzetno oslanjaju na Božje milosrđe, jer neće ni Bog ništa učiniti ako čovjek ne čini. Mi smo odgovorni, a ljubav je pravedna. Bog je pravedan. Kako opravdati nekoga tko zna da Boga ima, a ne živi po njegovim zapovijedima.
Jer ima i takvih. To je tzv. duhovna lijenost. Ili grijesi protiv Duha svetoga, o čemu u Svetom pismu piše da će se sve čovjeku oprostiti, ali grijeh prema Duhu svetome neće. Zato što čovjek vidi Boga na djelu, ali ništa ne poduzima.
Protiv njega ni sam Bog ne može ništa – kaže Sudac dodajući, kada se govori o oproštenju, valja reći i to kako se mnoge kršćane opterećuje time da moraju oprostiti.
– To je ispravno i mi želimo oprostiti, ali treba ljude pozivati da isprave učinjeno zlo. Kod mnogih katolika javlja se krivnja je li oprostio ili nije. Mi želimo oprostiti, ako ništa drugo onda radi sebe, da ne osjećamo krivnju i težinu na duši, da možemo prodisati, ali pozvani smo ljude opominjati da isprave učinjeno zlo.
Jer, ako ja oprostim, a netko me i dalje udara, kao što je Isus rekao da, ako te po lijevom obrazu udare, okreni mu i desni i obrnuto, no kad ga je sluga velikog svećenika ošamario, nije mu okrenuo drugi obraz, već mu je rekao da, ako je kriv, neka mu dokaže, a ako je u pravu, zašto ga udara. Bog je dostojanstveno otišao na križ, a ne posramljen – kaže Sudac.
Na pitanje kako to objasniti ljudima koji su izgubili djecu kaže kako čovjek po svojoj naravi čezne za srećom, a kršćanin sreću ne traži pošto-poto, već je traži u potpunom povjerenju, u miru i predanju Bogu, pokušavajući izbjegavati zlo.
– Ali ako je patnju nemoguće izbjeći, onda ju je bolje prihvatiti nego potiskivati. Prihvatiti u predanju Bogu, jer svaki križ koji se s ljubavlju nosi je na pročišćenje, uzdignuće i prosvijećenje. Živjeti život po Božjemu ne znači tražiti sreću pod svaku cijenu, već tražiti ljubav ma kakva bila cijena koju za to treba platiti.
Ovo govoreći, itekako sam svjestan skretanja kojih se moramo čuvati, a to je da vrijednost nema nikakve cijene s mukom. Vrijednost se mjeri ljubavlju s kojom je neki čin učinjen, a ne s onim koliko će nas stajati.
U suprotnom, užas i karikatura kršćanskog života sastoje se od traženja patnje ili uživanja u njoj pod izlikom da je Isus trpio – kaže Sudac dodajući kako je misterij zla nemoguće spoznati do kraja.
– Volim ljudima reći za kolike smo teške trenutke u životu zahvalni Bogu što smo ih proživjeli. Teški trenuci, kad ih se istinski nosi s poniznošću, kao što su stari dani ili bolest, onda smo za njih zahvalni pred Bogom jer su nas promijenili.
Radosni trenuci čine život radosnim, a teški trenuci nas mijenjaju – kaže on, a budući da je bio niz godina u nemilosti, pitamo ga: Jesu li vas teški trenuci promijenili? – Jako, jako. Jedno su trenuci teškoće koje Bog dopusti da nas mijenja, a drugo su teški trenuci koje čovjek u svojoj ludosti sam sebi dopusti u životu.
Za ove druge je škola – ne ponovilo se. A za one Božje, uvijek će ih biti i dobrodošli su, jer nas mijenjaju kroz život – kaže Sudac koji se vratio u svoju staru “duhovnu formu“ i duhovne obnove na Krku nižu se jedna za drugom, a svega toga ne bi bilo bez dobrog razumijevanja njega i krčkog biskupa fra Ivice Petanjka.
– Biskup zna doći na duhovnu obnovu. On je veseo i jednostavan čovjek puka i naroda tako da nam je svima radost s njim dogovarati i surađivati. Jako je zadovoljan. Ljudi mu znaju prilaziti i svjedočiti i to je njemu uvijek drago čuti.
Dolaze i svećenici koji vode svoje grupe pa pomognu oko ispovjedi. Dođu u ispomoć i svećenici s Krka za ispovijed, neki su vrlo redoviti i na tome im hvala jer meni je teško i voditi seminar, duhovne razgovore, molitve za bolesnike, a nemoguće je svih 500 polaznika primiti na ispovijed – kaže Sudac.
– Znači li to da je nestalo ljubomore? Niste im više opasnost? – pitamo ga.
– Svi smo samo ljudi i svatko je dužan samo raditi na sebi i na svojim slabostima – odgovara vlč. Sudac, a kada je spomenuo ispovijed, pitamo ga o pobačaju i ispovijedi toga grijeha.
– Jako je lijepo što je papa dao mogućnosti i olakšao da se osobama pod teretom tog grijeha olakša pristup svećeniku i ispovijedi. Treba jako educirati ljude po tom pitanju jer sam se uvjerio i vidio koje je olakšanje kada čovjek istinski dođe do oproštenja i olakšanja na duši baš što se tiče abortusa. Ovo je baš milosno što je papa omogućio ljudima – kaže Sudac.
– A razvedeni i ponovno vjenčani? – pitamo ga.
– Papa je milosrdan, ali i jasan. Ako netko živi u čistoći, taj može na pričest. Nauk Crkve je jasan. Papa svjedoči ljubav, ali svjedoči i jasan crkveni stav. Ako netko živi u preljubu, ne može se pred tim zatvarati oči. Ne može sjediti na dvije stolice.
Ne može na pričest jer kako će prljavim srcem primati čistoću Božju. Treba ljudima pomoći da vrijednost braka i ljepotu, sakrament braka postane nešto što nije tako lako oprljati, razbiti, oskvrnuti, pa treba zaštiti instituciju braka od nasilja, zaštititi djecu, po raznim pitanjima svetosti braka.
Onda učiniti i po pitanju pričesti jer se mnogo zloupotrebljavaju svetinje. Brak je isto svetost – kaže Sudac dodajući kako ima ljudi koji idu na pričest i ona im je sablazan, što je, zapravo, teški grijeh.
– Njima na svjedočanstvo, jer ako nije ispovjeđen i u milosti, ako se stvarno ne živi u čistoći, ide se na svoju savjest. Mnogi idu jer nisu poučeni, što je naša krivica, jer im nije rečeno ili smo stavili čovjeka ispred Boga, misleći kako je Bog milosrdan i sve će oprostiti.
To znači preuzetno ufati se u milosrđe Božje. Da, Bog je milosrdan i sve će oprostiti u konačnici, ali ostaje i naša odgovornost kako se obnašamo s Božjim svetinjama – kaže Sudac dodajući da postoji i duhovna pričest za one koji ne mogu primiti svetu hostiju.
– Vidio sam mnoge poštene i iskrene ljude koji se duhovno pričešćuju. Ne dam im pričest, ali ih blagoslovim jer prekriže ruke. Iz razgovora s njima vidim koliko moralno žive i uvjeren sam da su primili Boga u srcu, tzv. duhovnu pričest. Oni čeznu za Isusom i takvima se Bog sigurno daje – kaže Sudac.
Budući da mnogo radi s braniteljima, pitamo ga o njima i kaže da ga najviše boli što su razjedinjeni.
– Nemaju ono što sv. Pavao kaže: “Budite svi jednodušni, svi istog mišljenja, jednog srca, zajedno“, to im nedostaje. Boli me što se oko svađaju banalnosti. Branitelji njeguju fundamentalne vrijednosti i treba ih poštedjeti politikantstva i trivijalnosti koje se događaju u društvu, treba ih zaštititi od toga, dati im mogućnost da budu dio društva, da rade, da imaju dostojanstvo čovjeka i da njihove obitelji imaju ono osnovno za život.
Oni su u velikoj većini prepušteni sami sebi. I apsolutno se ništa nije postiglo tim Registrom branitelja, nego se napravila pomutnja i zla krv. Institucije koje se o njima trebaju brinuti čine malo ili gotovo ništa po tom pitanju. I u Crkvi se gotovo ništa sustavno u duhovnom smislu ne radi za branitelje.
Rečeno je da bi svaka biskupija trebala voditi brigu o braniteljima i nadam se da se to radi – kaže Sudac dodajući da bi se Crkva trebala sustavnije baviti njihovim dušobrižništvom.
Na pitanje što bi poručio pred Božić ove zadnje adventske nedjelje kaže kako je lijepo što je sve okićeno, da se svi vesele i druže, ali da se ne smije izgubiti bit.
– Ne izgubiti malog Isusa iz svoga srca, obiteljsku idilu ili da podlegnemo brigama i stresu da je sve pripravljeno do savršenstva, a na kraju se umoriti i iscrpiti da ne doživimo Božić i rođenje Isusa u duši. Tako da se iscrpimo i doživimo stres, a ne mir.
Svi smo na kraju umorni, presiti, tromi, prejedeni i sve nas to umori i iscrpi, a ne nahrani i okrijepi. Izgubimo tako i tihu noć i mir i ljepotu i Boga iz duše od silnog kiča i brige za materijalno i izvanjsko izgubimo dušu i unutarnju ljepotu Božića i rođenja.
To nam se lako svima može dogoditi. Preporučio bih da se igraju sa svojom djecom, da ne budu Marte, nego Marije, barem ovaj zadnji tjedan, onih nekoliko dana pred sam Božić. I da budu sa svojima koliko god mogu, da se povuku u odaje svoje duše – kaže Sudac dodajući kako Isus kaže da se pravi klanjatelji klanjaju u srcu i istini i duhu, i Otac koji je na nebesima odgovorit će im.
– Na duhovnim obnovama volim reći sinovima i kćerima, kada dođu kući nakon duhovne obnove, neka pomirišu kosu svoje majke jer tako miriše kosa samo njihove mame. Neka poljube ruke svoga oca i dobro ih pogledaju jer, kad jednog dana tata ode u grob, te slike, kao i miris kruha, miris plahti koje je majka oprala, kad bude najteže, to će ostati u sjećanju.
Život ne čine velike stvari, nego male. Tvoj bližnji nije samo čovjek do tebe, već je tvoj bližnji i rosa, zraka sunca, kamen, maslina, kućni ljubimac i apsolutno sve što te okružuje. Trebamo živjeti danas, živjeti odgovorno i tada živjeti radosno nije teško.
Oči se polako otvaraju. Sutra će se pobrinuti samo za sebe ako danas učinimo sve da to sutra, kada dođe, bude u redu. Onda ću to pustiti na miru i živjeti samo danas i sada jer sve što imam da sada živimo imam sada, a ne prije negoli dođe. Neka vam je svima sretan Božić! – poručio je vlč. Zlatko Sudac.
>> Zlatko Sudac brani Ninu Badrić, sestre Husar, Hržicu, Shortyja...
