Što znači zahtjev udruge “U ime obitelji” za rehabilitaciju Filipa Lukasa? Bio je dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske i tu kultnu ustanovu uspio je sačuvati u NDH, ali je u komunizmu nitko nije mogao sačuvati pa je brutalno ukinuta 1972. Bio je sveučilišni profesor, pisac i vrhunski intelektualac, a djelovao je i u NDH te je potkraj 1945. osuđen na smrt u odsutnosti. Miroslav Krleža podupirao je komunistički režim bivše Jugoslavije i pisao hvalospjeve zločincu Titu. Bi li, da je dočekao samostalnu demokratsku Hrvatsku, zbog toga zaslužio suđenje i tešku presudu? Nikome to ne bi ni palo na pamet, a Krleža je danas gotovo podjednako slavljen i neupitan kao u vrijeme svoje najveće moći.
I podosta drugih pisaca poput njega bilo je odano režimu i Titu. Ali ne trebamo se baviti samo piscima. Poznati Titovi podanici, izrasli iz njegova zla, koji su dočekali samostalnu Hrvatsku, a uvelike su progonili hrvatske domoljube te u ovolikoj ili onolikoj mjeri diktirali njihova uhićenja, presude i bestijalne zatvore – političari Jure Bilić, Josip Vrhovec, Dušan Dragosavac, Stipe Šuvar... – ostali su netaknuti i nitko nikad nije ni spomenuo mogućnost da im bude suđeno. Na sve se strane priča o potrebi suočenja s prošlošću, o otvaranju arhiva, sam premijer Plenković “zakleo” se da će ukloniti podjele koje se stvaraju u odnosu na nekadašnje totalitarne režime, komunistički i ustaški. To uklanjanje podjela trebalo bi značiti podjednak odnos prema zločinačkoj komunističkoj Jugoslaviji i zločinačkoj NDH, dakle prema dvama totalitarizmima, i podjednak odnos prema grešnim i manje grešnim sudionicima i činiteljima tih režima i vremena. Trebalo bi značiti, na primjer, i podjednak odnos prema slavitelju Tita i komunističke Jugoslavije Krleži i slavitelju Pavelića i NDH Lukasu. I podjednak odnos prema Titovim “doglavnicima” Vladimiru Bakariću, Josipu Vrhovcu, Juri Biliću, Dušanu Dragosavcu, Milutinu Baltiću i Stipi Šuvaru i Pavelićevim doglavnicima Mili Budaku, Ademagi Mešiću, Jozi Sunariću, Marku Došenu, Luki Lešiću i Andriji Betlehemu. Niti ustaške dužnosnike iskupljuje što smo napokon bili dobili hrvatsku državu niti komuniste takozvani antifašizam. Nije hrvatska ona država koja je imala rasne zakone, progonila i ubijala Srbe, Židove, Cigane, političke protivnike, koja se u svemu sluganski podredila nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, koja se odrekla velikoga dijela svoga teritorija... Kao što nije antifašistička ona država koja je poubijala desetke tisuća razoružanih hrvatskih vojnika i civila, koja je imala politički režim koji se od fašističkog nije razlikovao – s jednom partijom, jednim vođom, logorima i zatvorima za nepoćudnike, s ubojstvima političkih emigranata...
I u Pavelićevoj NDH i u Titovoj Jugoslaviji postojali su književnici, umjetnici, intelektualci, koji su se, poput mnoštva drugih ljudi, prilagođavali političkom režimu u kojem su živjeli, neki mu bili manje ili više bliski, ali nisu činili zločine, nego su ostali u svom poslanju za koje su ih Bog i priroda stvorili, koji su i u uvjetima totalitarne države pridonosili kulturi, znanosti, svome narodu. Podjednak odnos trebalo bi imati prema tim zaslužnicima i u ustaškoj i u komunističkoj državi, kao i prema svekolikom narodu koji se na sličan način snalazio i preživljavao u različitim ulogama – u obitelji, u državnim službama, u vojsci, u obrazovanju, u sportu i drugdje. U povodu spomenutog zahtjeva za rehabilitaciju Filipa Lukasa bivši SDP-ov ministar pravosuđa Orsat Miljenić kaže kako “zakon to dopušta”, ali “iza takvih zahtjeva često stoje neprihvatljivi pokušaji rehabilitacije NDH.” Što bi Miljenić rekao kad bi ga se optužilo kako on i drugi esdepeovci ustrajno rehabilitiraju zločinačku Titovu Jugoslaviju? Svi ljudi, kako god bili rangirani u jednoj ili drugoj državi, a nisu činili zločine, nego su jednostavno bili u službi vlastitog opstanka, opstanka svojih obitelji, naroda, društva i zemlje već samim time su rehabilitirani. U toj spoznaji i toj istini trebale bi se utopiti i nestati sve podjele oko ratne i političke prošlosti hrvatskog naroda. Kao što bi ih, na primjer, trebale nadvisiti priče koje su neki slušali u vlastitim tragično podijeljenim obiteljima, priče o poštenju i herojstvu i partizanskog i ustaškog borca. I one su ljudske i uvjerljive kakve god da su se politike tim herojstvima hranile jer su ta junaštva bila suprotnost i zloćudnosti “napokon dobivene države” i zloćudnosti “antifašizma”.
>> "U ime obitelji" od suda zahtijeva reviziju komunističke presude Filipu Lukasu
