Večernji list objavio je u rujnu dva velika intervjua s ruskim diplomatima – veleposlanikom Anvarom Azimovom i ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom. Obojica su uložila dosta napora da opravdaju ono što se opravdati ne da – agresiju svoje države protiv Ukrajine.
Presudni dokaz u diplomatskim sporovima je međunarodni dokument. Ministar Lavrov tvrdi da je “sjedinjenje Krima s Rusijom u potpunom skladu s međunarodnim pravom”, pri tome se pozivajući na Deklaraciju UN-a “O načelima međunarodnog prava koja se tiču prijateljskih odnosa među državama” iz 1970.
Pročitao sam Deklaraciju, glavna je njezina ideja sljedeća: “Svaka država mora se suzdržavati od uporabe sile s ciljem kršenja postojećih međunarodnih granica druge države”. Taj imperativ ponavlja se u tekstu čak 11 puta! Iskreno govoreći, da sam neki agresor, ne bih se usudio pravdati takvim dokumentom.
Međutim, gospodin Lavrov ne apostrofira princip teritorijalnog integriteta, nego pravo na samoopredjeljenje. Pri tome u izlaganju Deklaracije dodaje i jednu svoju tezu: “država uživa punu potporu svoje teritorijalne cjelovitosti samo ako unutar te cjelovitosti osigurava pravo na samoopredjeljenje svima koji žive na tom teritoriju”. A dalje opravdava aneksiju Krima: “Ukrajinska država oduzela je krimskom narodu pravo na samoopredjeljenje”.
Kvaka je u tome što Deklaracija nijednom riječju ne potiče komadanje suverenih država. Osim toga, ona predviđa samoopredjeljenje za narode, nacije (peoples), a ne za “sve koji žive na tom teritoriju”, kako to tvrdi ruski ministar.
On spominje i “krimski narod”, ali u sasvim krivom smislu. Nazivati sebe krimskim narodom mogu samo krimski Tatari kao jedina autohtona nacija poluotoka, ali upravo oni su masovno bojkotirali takozvani referendum o odcjepljenju Krima od Ukrajine jer se protive ruskoj okupaciji.
Oni koje gospodin Lavrov naziva “narodom” nisu posebna nacija, nego cjelokupno stanovništvo Krima, prije svega ruski doseljenici. To stanovništvo nema prava na samoopredjeljenje, kao što ga nigdje u svijetu, pa ni u Rusiji, nemaju stanovnici gubernija, gradova, sela, sokaka i kuća, kao što ga nemaju ni nacionalne manjine koje žive na teritoriju druge zemlje. Kao što vidimo, pozivanje na Deklaraciju UN-a je samo govorna figura koja, blago rečeno, dezorijentira čitatelja.
Dok se ministar fokusirao na šira pitanja, ambasador Azimov u svom intervjuu ponovio je standardni set ruskih propagandističkih floskula na koje bih dao tek kratke komentare.
“Nije Rusija u ekspanziji, već se NATO približava ruskim granicama”.
Ako Rusija nije u ekspanziji, tko je onda anektirao naš Krim, okupirao Donbas i ubio deset tisuća Ukrajinaca? Osim toga, ambasador krivo određuje vektor geopolitičkih kretanja. NATO se ne približava Rusiji, nego su sve zemlje bivšeg sovjetskog bloka pobjegle od maćehe Rusije pod zaštitu NATO-a. Jer znaju da je kronično opsjednuta ludilom imperijalnog mita.
“Svemu ovome što se događa oko Ukrajine cilj je obuzdati Rusiju.”
Siguran sam da bi Zapad, da nije bilo ukrajinskog problema, našao neki razlog za obuzdavanje Rusije.
Inače je obuzdavanje agresora koji je napao susjednu državu i prekršio sve moguće međunarodne ugovore sasvim legitiman zadatak svjetske zajednice. Međutim, ambasador se namjerno pravi naivan. Za njega je napad na Ukrajinu neka nevina šala koju zao Zapad, eto, koristi kao izliku za maltretiranje jadne Rusije. Tako se agresor pretvara u žrtvu, a oružana invazija u obranu. Po mome, to je jedno od najbezočnijih izvrtanja istine u arsenalu kremaljske propagande.
“Da se nismo umiješali, u Gruziji 2008. bio bi masakr. Slično je i s Ukrajinom.”
Rusija je, dakle, dva puta izvršila agresiju zbog masakara koje je isfantazirala. To znači da si je uzela za pravo zametati rat kad god joj se nešto pričini! Uostalom, priče o masakru su apsurdne bar zato što u Ukrajini žive milijuni etničkih Rusa i prekrasno se osjećaju. Štoviše, mnogi od njih na bojištu brane svoju domovinu od “moskovskih osloboditelja”.
“Donbas nije pod kontrolom Rusije. Tamo nema regularnih ruskih vojnih postrojba.”
Ukrajinski obavještajci razotkrili su identitet praktički svih oficira i generala Ruske Federacije te ustanovili sve jedinice ruske armije koji ratuju u Donbasu. Sve te podatke službenim kanalima Ukrajina je proslijedila svim zemljama NATO-a. Mnogo toga objavljeno je čak i na internetu. Inače, u prisutnost ruske vojske u Donbasu ne sumnja nitko u svijetu osim Rusije.
“Ako netko ne ispunjava dogovor iz Minska, onda je to ukrajinska strana. Niti je raspisala izbore, niti je ispunila cijeli niz dogovorenih mjera.”
Rusija nije ispunila osnovni dogovor o sigurnosti bez kojeg se ne može naprijed: nije povukla iz Donbasa svoju vojsku i svakodnevno krši prekid vatre. Unatoč tome, zahtijeva da Ukrajina održi ondje lokalne izbore. Možete li zamisliti demokratske i slobodne izbore pod kontrolom okupacijske vojske?
“Ako bi se doista sankcije uvodile zbog ukrajinskog pitanja, onda bi trebale biti uvedene Kijevu koji sve opstruira, a ne Moskvi.”
Ruski kolega vješto zamjenjuje karte tražeći da međunarodna zajednica kazni žrtvu agresije, a ne agresora. Napomenut ću da sankcije nemaju nikakve veze s dogovorom iz Minska i nisu “bombon” ili “šiba” za njihovo ispunjavanje. Sankcije su uvedene protiv Moskve zbog okupacije Krima i Donbasa i mogu biti ukinute samo nakon što Rusija potpuno napusti ta područja.
“Rusija nije prijetnja, Rusija je partner EU.”
Rusija je ogromna prijetnja Europi jer vodi protiv nje skriveni, “hibridni” rat. Cilj je tog rata razbiti jedinstvo između zemalja EU i NATO-a. Migracijska kriza, intenziviranje terorizma, jačanje marginalnih desničara i euroskeptičara, gubitak tipičnog europskog osjećaja komfora i sigurnosti – to su njegovi već vidljivi rezultati.
“Uostalom, Rusija podupire teritorijalni integritet Ukrajine.”
Tu tvrdnju nema smisla ni komentirati. Ali ona najbolje pokazuje koliko vrijedi sva ruska propaganda.
>> Veleposlanik Ukrajine u RH: Tko će zaustaviti agresivni neoimperijalizam?
Papir trpi svašta, a Vecernji pusta svakakve "komentatore". Dirigirani državni udar u kaotičnoj post sovjetskoj republici dao je prostora marginalnim političkim snagama, čineći ukrajinu taocem ekstremizma. Jedina stabilna politička opcija koliko god se trenutnom ukrajinskom režimu to sviđalo ili nene je Rusija. Zapad sa njima igra ping pong, davajući im samo toliko da se država kao takva ne raspadne. Sa vremenskim odmakom jasno je da sve ono što se događa u Ukrajini predstavlja nadmetanje dvije super sile . Ukrajinci u tom sukobu nažalost nisu nikakav faktor. Mogu biti zadovoljni ukoliko u svem tom previranju ne izgube i ono malo državnosti koju imaju.