Da je Blanka Vlašić Amerikanka, o njoj bi već snimili film, da je Talijanka, bila bi joj posvećena epizoda TV serije sportskih izazova Sfide, što je na državnom RAI-ju vodi Alessandro Alex Zanardi, bivši automobilistički pilot formule 1 i relija, koji je izgubio obje noge u nesreći, a sad je i u 50. godini u Rio De Janeiru, kao i u Londonu, osvojio medalje na Paraolimpijskim igrama. U emisiji Sfide Zanardi predstavlja izazove koje su morali prevladati neki sportaši, a u tu kategoriju zasigurno ulazi i Blanka Vlašić, koja je zbog ozljeda morala odustati od Olimpijskih igara u Londonu, a onda je uz bolove osvojila brončanu medalju u Riju.
No, Blanka Vlašić je Hrvatica i usudila se kazati ono što, na primjer, piše na dolaru i što je moto SAD-a: “In God We Trust“, odnosno da u se uzda u Boga, da vjeruje u Boga. Blanka je, nakon što je osvojila brončanu medalju rekla kako je ova bila jedna od najtežih i najbolnijih godina u njezinu životu i kako nije, prema fizičkoj snazi, treninzima, odnosno realnim mogućnostima, mogla preskočiti 197 cm do trećeg mjesta na Olimpijskim igrama. Za nju je taj skok, kako je kazala, Božje čudo.
“Znam da sam to rekla i nakon kvalifikacija, ali osvojiti medalju u ovakvim okolnostima ne mogu i ne smijem pripisati samo sebi. Gospodin me doveo tu gdje sam sad. Nisam se mogla ni zatrčati, jedva sam tenisice mogla navući... Taj skok nisam nikad vježbala, ali drugog izbora nije bilo. Desna me noga toliko boljela da je to bio jedini način. Znate kakva je to bol, kao da vas dolje netko reže nožem. Nisam se imala vremena oporaviti kako treba nakon operacije, užasno je to teško. Trebalo je vremena, a njega nisam imala. Ovo što sam napravila golem je motiv za mene i motiv za dalje“, govorila je Blanka Vlašić nakon osvojene bronce u Riju te ispričala da su mnogi molili za njezin oporavak, skok... Skočila je, kako je rekla, praktički bez jedne noge zato što joj je Bog pomogao.
Zbog te njezine izjave pokrenute su brojne polemike. Ima i onih koji kažu kako, da je Bog htio dobiti medalju u skoku u vis, onda bi ciljao na zlato. Znači da ili voli više neku drugu skakačicu ili nije pomogao Blanki Vlašić ili nije uopće sudjelovao u skokovima ili nije svemoćan jer nije bio u stanju hrvatskoj atletičarki zajamčiti zlato...
Starogrčki skeptici govorili su kako oni koji kažu da bog postoji misle ili da se brine za stvari u svijetu ili da se ne brine. Ako se brine, onda se brine za sve ili za neke. Da se brine za sve, tada ne bi bilo ni zla ni zloće u svijetu. S obzirom na to da je sve puno zloće, može se kazati da se ne brine za sve. Ako se pak može brinuti za sve, a neće, onda bi se moglo kazati da je zavidan, a ako neće, tada je možebitno i zavidan i slab, a to bi o bogu mogli govoriti samo bezbožnici. Neke su to i od postavki starogrčkog filozofa Pirona, osnivača skepticizma iz III. stoljeća prije Krista.
Sasvim je legitimno pomišljati da Bog nije pomogao Blanki Vlašić na Olimpijskim igrama jednako kao što je i njezino pravo vjerovati da jest. Je li pogriješila što je to javno izjavila? Pa javno izjavljuju svoju vjeru i svi nogometaši koji se prekriže prije ulaska na teren ili drugi sportaši koji nakon uspjeha zahvaljuju nekome na nebu. I oni od svoje vjere čine javnu manifestaciju, ali im se to ne spočitava. Nitko ne kaže da se nekoga, kao javnu osobu, ne smije kritizirati zbog neke njegove manifestacije, ali nije jasno zašto se slilo toliko žuči na Blanku Vlašić? Možda zato što je s medaljom bila i u marijanskom svetištu u Mariji Bistrici s kardinalom Josipom Bozanićem? Ali, ako se nekima ne sviđa ponašanje hrvatskih biskupa, zašto onda u tu priču upleću Blanku Vlašić? Je li lakše drvlje i kamenje bacati na vjersko očitovanje Blanke Vlašić nego na govore hrvatskih biskupa?
I onda u svu tu raspru uključivati dvijetisućljetno kršćansko nametanje vjere, klanja, progone, stare Rimljane... Kakve veze ima Blanka Vlašić, pa i cijela današnja generacija kršćana, posebno nakon što su pape, počevši od Ivana XXIII., preko Ivana Pavla II. do Franje, tražile oprost za počinjene grijehe, s križarskim ratovima, prisilnim pokrštavanjima, vjerskim ratovima. Usput se ne spominju zlodjela Turaka, Saracena... do ateista. Jesu li više ljudi poklali ateisti ili kršćani ili muslimani ili... Bilo je i ratova među kršćanima. Ratove nisu vodile vjere, bogovi, već ljudi kojima, očito, nisu upravljali bogovi. Svako stoljeće ima svoje ljude. Bez ulaženja u brojke, koje se uvijek prilagođavaju potrebi, koliko je tijekom povijesti netko ubio nekoga, sama činjenica da je i samo jedan čovjek ubio drugoga “u ime Boga“ je za osudu.
Svaku izjavu Blanke Vlašić, kao javne osobe, može se komentirati i kritizirati, ali zbog iznošenja njezina vjerskog uvjerenja izvlačiti iz povijesti ljude i njihova ponašanja pa to svaliti na njezina leđa čini se pretjeranim. Jedno od osnovnih ljudskih prava jest i pravo na vjeroispovijest. Među ta prava, dakako, ulazi i izražavanje ateističke vjere ili jednostavno nevjere. Blanka Vlašić nije nikoga uvrijedila time što je javno govorila o svojoj vjeri. To joj spočitavati nalikuje na prisilno depokrštavanje ili nametanje nevjerstva, dakle na ponašanje, ali suprotnog predznaka, kakvo se spočitava pokrštavateljima.
>> Blanka Vlašić brončanu medalju iz Rija darovala Svetištu
Svaka čast Blanki na svim dosadašnjim sportskim rezultatima, ali sad ga je naprosto pretjerala i postala naporna, neovisno o našoj vjeroispovjedi ili ateizmu. Oduvijek je bila sebi orijentirana, nikada živjela u Olimpijskom selu s ostalim sportašima/cama, nikada nije zračila iskrenošćuću i toplinom, a njezino je potonuće krenulo gubitkom zlata na OI u Pekingu. Da ga je osvojila, gotovo smo sigurni da bi se povukla iz aktivnog sporta. Ali nije. I od onda pokušava, vadi se na ozljede kao da je jedina sportašica /sportaš s brojnim ozljedama, pa onda ili nek se povuče ili neka šuti. A skromni rezultat od 197cm nastojala je, Gospi darujući medalju, iz konačnog poraza pretvoriti u nadnaravno postignuće. I onda, ako se već htjela obratiti mladima Hrvatske, umjesto da ih uz "hvaljeni Isus" na dan izbora poziva na hodočašće, trebala ih je pozvati da izađu na izbore i odgovorno svoju sudbinu uzmu u svoje ruke. Ne, ona ih je, u svojoj 34oj godini počela pozivati na predbračnu čistoću. Licemjerno i dozlaboga naporno. A to nema veze ni s križarskim ratovima, ni s muslimanskim ili ateističkim zločinima. Niti s navodno nejakim Blankinim plećima. Hvala joj na promocijiHrvatske (i same sebe) u svijetu, a svojih savjeta nek nas poštedi. Kao i svi radikalni, novospoznani vjernici kao i radikalni ljevičari. Dozvolite nam da biramo za sebe, a svoju vjeru i humanizam širimo u skromnosti i samozatajno.