Neshvatljiva mi je ambicija dolazak na vlast. Svaka pozicija moći nečasni je otpust od zdrave pameti i silna uvjeravanja da je politika racionalni posao u kojem se sve podređuje artizmu mogućeg isprazni je pokušaj da se ne dovede u pitanje smisao podaništva. Privid moći koju vlast nosi autodestruktivan je dojam što ga je čovjek kreirao u vlastitoj psihi od trenutka kada je pristao na koncept autoriteta iznad sebe. Bilo je neminovno da se odmah pokaže njegova zloćudnost zbog koje su zloupotrebe postale legitiman način korištenja elementarnih poluga za funkcioniranje cijelog sustava. Vlast je jednokratna. Čak i kad je doživotna. Osim toga, ona je doživotna, čak i kad je jednokratna. Epoha koju činimo divna je baš zato što je dopustila da nam se pred očima odlamaju živi spomenici političke moći, veličine na čiji smo se pad bojali i pomisliti. No to nipošto ne znači da je opasnost od ambicije vladanja i od ambicioznih nasilnika danas manja. Upravo suprotno; ukupan broj onih koji se spremaju doći na vlast stostruko je veći od opsega onih koji su iz bazena vlasti istisnuti. Prvi zakon političke dinamike. Hrvatska tome svjedoči čak dva puta u posljednjih desetak mjeseci.
Način na koji se ovdje formiraju navodno javne i legalne institucije koje će se praviti da upravljaju državom fascinantan je do te mjere da je poprimio gotovo antropomorfne odlike, postoji sam za sebe, kao autonomni organizam koji živi na taj način da se hrani lažima, beskrupuloznošću, ucjenama, prijevarama, dvoličnošću i prijezirom. Drugi se puta slaže Vlada na otvoreno netransparentan način i nama bi još moralo biti drago što će to biti gotovo u mjesec dana, iza zatvorenih vrata, iza izjava koje ne znače ništa, iza lica koja su podbuhla od častohleplja, iza imena kojima se putar cijedi s glava. Kao da ova godina nije pokazala da je inercija najbolji mogući oblik vladanja jer, ako smo Vladom mogli nazvati ovaj posljednji skup smiješnih čovječuljaka i nerazgovijetnih žena, s prvim od njih koji ne razumije i kojeg ne razumiju, onda bi državu mogao voditi i običan kućni savjet, stubišni organ zadužen za čišćenje i komunalni red. Poražavajuće je za svaku bivšu i buduću Vladu da su brojke ekonomskog rasta, bez obzira na to koliko u svojoj statističkoj biti opskurne bile, rasle u vremenu dok ovom zemljom formalno nitko nije upravljao. Hrvatska je država napredovala tek kad je ostala bez Vlade. Znači, tek kad dobijemo vlast, dolaze u pitanje i rast BDP-a, potrošnje, proizvodnje, izvoza, zapošljavanja. Bez Vlade nam ide sjajno, s Vladom dobivamo isključivo smetnju procesima koji se odvijaju sami od sebe i koje nitko ne bi smio prisvajati. Država se na divan način obesmislila projicirajući da je kontinuitet vladanja neminovan da bi zajamčio opstanak samoj vlasti, nikako i društvu nad kojim krili svoju moć. Društvo bi preživjelo i bez bilo kakve vlasti. Neki će to nazvati anarhijom. Ja to zovem utopijom. Suprotnom točkom od stanja u kojem se ovoga trenutka nalazi hrvatsko društvo, dok mu grizu njegovu esenciju i zdrav razum kao temeljni kapital namijenjen privatizaciji. Hrvatska država nikada nije bila toliko apstraktna kao ovih četvrt stoljeća koliko postoji. Što nas više uvjeravaju u njezino postojanje, to je manje opipljiva, manje poželjna, manje naša. Hrvatska država je denacionalizirana i privatizirana od onih koji su se najviše zapljuvali od bijesnog domoljublja, koji su osnovali državu samo zato da bi nam tren kasnije tumačili kako je država loš gospodar. Izgubiti iluziju na vrijeme da će nova Vlada, ma tko da je formalno sastavi, značiti prekid sramnog kontinuiteta hrvatske samostalnosti preduvjet je da sačuvate ostatke ostataka ionako uvelike perforiranog nacionalnog debelog crijeva. Nemajte sumnje, pred vama se ne vode nikakvi pregovori, nikakve bitke oko principa, reformi ili uvjeta koji će vam značiti bolju novost, pred vama se odvija gola podjela plijena, apolitična predstava lakomosti i apsurda u kojoj je sve podložno računici.
Tko će biti ministar, tko njegovi pomoćnici, tko će u ova ili ona poduzeća, tko će legitimno neovlašteno trošiti sve veće količine novca koji vama oduzimaju, tko će biti predsjednik nečega negdje, tko član uprave. Ni riječi o programima, socijalnoj politici, zdravstvenoj, obrazovnoj, ni riječi o politici budućnosti. Apsurd u Pupovčevoj izjavi da koliko Srba ima u nekim javnim poduzećima treba dovesti do krajnje konzekvencije, do pitanja hoće li, kad osnujemo poduzeće Hrvatske jame, biti važno koliko će Srba biti u njima. Imamo Hrvatske ceste, Hrvatske vode, Hrvatske šume pa zašto ne imati i Hrvatske jame, koje bi odmah mogle imati svoje ispostave po cijeloj regiji. Znam nekoliko potencijalnih prinudnih upravitelja tih poduzeća koji bi ih s radošću popunili Pupovčevim kvotama. Zato priča, kako je formiranje stabilne Vlade od iznimne važnosti više nije ni za malu djecu. Ona već sada znaju da ,kad odrastu, neće ovdje čekati odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja, nego će ih potražiti u sredinama manjeg užasa od domovine. Vladati zemljom nikome normalnome ne može biti ni čast ni ambicija. Vlast nije prokletstvo, nije ni infekcija, nije ni udruženi zločinački pothvat. Vlast je jednostavno paranoidni strah od pojedinca, od mogućnosti da čovjek počne život promatrati izvan kolektivnih imperativa. Od nacije očekujete identifikacijski spas, od Crkve moralni spas, od države socijalnosigurnosni spas. A tko je iza spasa, svaki put žmiri...
