Kuba će biti slobodna. Ja već jesam“. Ove sudbonosne rečenice je još 1990. godine napisao kubanski pjesnik i prozaik Reinaldo Arenas pred smrt u New Yorku. U svom kratkom, oproštajnom pismu koje je objavljeno i u potresnoj knjizi „Prije noći“, objavljenoj u Hrvatskoj 2012. godine zahvaljujući Ceresu. Riječ je o Arenasovoj autobiografiji. Otvorenoj i krajnje iskrenoj, kakve bi autobiografije zapravo i trebale biti. U protivnom ih nema smisla ni pisati, ni objavljivati ni čitati. Arenasove knjige sjetio sam se nakon što sam čuo vijest da je u devedesetoj godini umro kubanski revolucionar Fidel Castro. Umro je bolestan i star, a njegova revolucija ide dalje, tako je to barem obećao mlađi Castro, Raul, odjeven, naravno, u prigodnu uniformu. Vjerojatno nitko nije napisao konkretniju knjigu o Castrovoj Kubi od Reinalda Arenasa. Njemu je Castro bio diktator gori od čileanskog diktatora Pinocheta.
Nitko nije vjernije opisao sve strahote tog “narodnog” režima na Kubi koji prkosi moćnoj Americi pred nosom i ima najbolji zdravstveni i obrazovni sustav na svijetu. Uostalom, mladi Reinaldo Arenas bio je na Castrovoj strani kada se on borio protiv omrznutog diktatora Batiste. Rođen u siromašnoj obitelji u ruralnom dijelu nerazvijene Kube, revolucijom je pokušao promijeniti povijest, izgraditi bolji i pravedniji svijet. No, čim su se revolucionari dočepali vlasti, počeli su se ponašati kao Batista. Stvorili su kastu moćnika, ideologiju u koju se nije smjelo sumnjati niti je javno preispitivati, dobro naoružane i sveprisutne čuvare revolucije... Tko se nije pokorio, bio je zatvoren, ušutkan ili trajno neutraliziran. Kako se u tom tropskom paklu snašao mladi, literarno nadareni Reinaldo Arenas? Nikako. Bio je homoseksualac, a homoseksualci su u progresivnoj Kubi bili proganjana i zabranjena vrsta, baš kao i u nacističkoj Njemačkoj. Očito su smetali nekome kada se pogledao u ogledalo. Pa su trebali ili nestati ili se skrivati. I tako su počele muke Reinalda Arenasa, čovjeka koji je prošao Castrove zatvore, da bi se godinama kasnije uspio nekako dokopati kapitalističke Amerike. Iz te Amerike maštao je o slobodnoj Kubi. Godine 1988. organizirao je i potpisivanje otvorenog pisma Castru koje je potpisalo i osam nobelovaca i u kojem su traženi slobodni izbori. Nije ih bilo. Castro je i dalje bio ljevičarska i komunistička ikona, političar koji je svoje istomišljenike imao i u francuskoj Elizejskoj palači, a o Kremlju da se i ne govori.
Castro je protivnike javno nazivao „kurvinim sinovima“ i „plaćenicima CIA-e“. Uostalom, tako se to radi oduvijek. „Jednoga će dana narod srušiti Castra i najmanje što će učiniti bit će poravnanje računa sa svima koji nekažnjeno surađuju s tim tiraninom“. Tako je 1990. godine s puno nadanja pisao Reinaldo Arenas. Bio je dobar pisac, ali loš prorok.
