A gdje bi to Todorići trebali živjeti ako zbog svega što se događa oko Agrokora ne mogu živjeti u dvorcu, kako ih je moralno prozvala predsjednica? U podrumskom stanu!? Zar nismo sve vrijeme gradili kult dužnika koji je s Agrokorom samo dosegao vrhunac.
Koliko je zakona napisano za dužnike! Lex Agrokor je samo jedan u nizu. Dovoljno je pogledati tzv. poreznu listu srama kako bi se zaključilo da u ovoj zemlji dužnici žive puno bolje od ostatka Hrvatske koji pokorno plaća svoje obveze.
Kao da je moralno što država stalno izmišlja nove olakšice, jednako i za bezobrazno bogate dužnike, a na teret svih poreznih obveznika, pa i onih koji jedva spajaju kraj s krajem. Ne budimo licemjeri, Todorić je, točnije Agrokor, samo dužnik svih dužnika. Iako mnogi vide Ivicu Todorića kao glavnog krivca za sve što se dogodilo i što nam se treba dogoditi, nije on ništa kriv.
Dakako, u načelu. Premda, i što se tiče konkretne odgovornosti za zakonitost poslovanja, a koja mora biti individualizirana, pitanje je ima li njegove odgovornosti jer, ako su poltroni koji su vodeći brigu o svom statusu radili što nisu smjeli, to je njihov problem.
Mala je vjerojatnost da je tu ostao neki trag koji bi teretio Gazdu osobno. Tu su, kao i na državnoj razini, djelovali mnogo jači nepisani zakoni po kojima je svatko znao koja mu je uloga i što treba raditi, a još bolje što ne treba.
Tako su se dubioze taložile sve dok Todorić nije dosegnuo status “uvaženog” dužnika, te i sam postao žrtva neumoljivih zakona kapitalizma.
Dok je mogao, samo je koristio moć novca, širio utjecaj na zakonima velikih brojeva, nikad se ne služeći fizičkom prisilom.
Sve je bila dobra volja onih koji su na razne načine pristali biti dio Agrokorove piramide sreće. Svi sudionici tog “lanca svetog Antuna” znali su kako sustav djeluje uz blagoslov države i vjerovali su da će “prevelik da bi propao” trajati vječno te su zanemarivali znakove koji su naviještali da sve to mora kad-tad puknuti i urušiti se.
Za razliku od Agrokora, lanac sreće iz devedesetih poznat pod nazivom “financijski inženjering”, iako je obuhvatio desetke tisuća građana, nije bio dovoljno velik da se ne bi mogao urušiti pa je završio na podijeljenoj kaznenoj i materijalnoj odgovornosti, moglo bi se reći, svakomu prema zaslugama.
Država se tada pravila da je se to ne tiče. Nije tada donesen nikakav “lex”. Čak su žrtve pokušale sudski dokazati da je i država odgovorna što je dopustila, pa i nadomak Sabora, rad brojnih agencija koje su ulagačima trebale donijeti višestruke zarade, u to vrijeme, kako se vjerovalo, prvobitne akumulacije kapitala.
Ali, uzalud. Organizatori nisu otkriveni. Okoristili su se pioniri projekta koji su shvatili njegov smisao. Tek su neki “menadžeri” završili u zatvoru. Država se ponašala, kako joj i dolikuje u liberalnom kapitalizmu, prepustivši sve slobodnom tržištu i neovisnom pravosuđu, pripisujući krivnju ljudskoj pohlepi i lakomislenosti.
Nasuprot, iako više nismo u socijalizmu, svi prihvaćamo kao logično da je preko lex Agrokor država preuzela vođenje tog “lanca svetog Antuna”. Dužnik je dignut na još veći pijedestal nego što je bio u famoznim predstečajnim nagodbama.
Agrokor je dobio status sistemski važnog dužnika, za kojeg je kao u bajci zamrznuta pravna država. Nema parnica i ovrha protiv Agrokora. Iako je zbog toga što država nije dobar poduzetnik izmišljeno Ministarstvo za upravljanje državnom imovinom s ciljem da se riješi imovine kojom država ne zna upravljati, začudo, kad je riječ o dugovima Agrokora, pokazuje se, ne samo da je država sposobna već i jedina koja je u stanju upravljati svim tim dugovima.
Jer još uvijek ima sve ono teško naoružanje i mehanizaciju koje je obilato koristila u jednoumnom sustavu. Zato neki optimistično najavljuju da lex Agrokor predstavlja naš konačni oproštaj s komunizmom.
I vjerovnici i dužnici, i država i porezni obveznici, i radnici i vlasnici, i dobavljači i bankari, i sudska, izvršna i zakonodavna vlast, pa bi i vladajući i oporba, trebali svi biti na istoj strani, u jedinstvu za spas dužnika svih dužnika.
Kamo je to otišlo, govori nam i to što zanovijeta tek pokoji nepopravljivi zagovornik vladavine prava. Trgovački sud u Zagrebu koji bi kao i svaki drugi sud trebao neovisno i nepristrano obavljati sudbenu funkciju pretvoren je u nekakvo hibridno čudovište kojemu su dane i izvršne ovlasti nad privatnim koncernom.
Zoran Milanović je ne tako davno kukao kako zaštićenom sudstvu ne može ništa, a sad je jednostavno donesen zakon po kojem sud može “u bilo koje doba” smijeniti izvanrednog upravitelja, ali na prijedlog Vlade!? I svi šute. Očito, nitko ne može predvidjeti kako će se rasplesti ne Gordijev, nego Agrokorov čvor.
>> Todoriću sam rekao: Ne dam ti državnih milijardu i pol kuna
>> Ne mogu razumjeti da i dalje možete živjeti u dvorcu, a ne znate hoćete li moći isplatiti plaće
