Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 68
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Progonjeni i progonitelji

Ispod Tuđmanova kišobrana od lustracije još i danas bjesni lov na komuniste i na ustaše

29.12.1997. Zagreb -  Predsjednik RH dr. Franjo Tudjman priredio je u predsjednickim dvorima primanje u povodu Nove godine Photo: Patrik Macek/PIXSELL
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
1/3
29.08.2016.
u 13:25

Odgađanjem lustracije prvi hrvatski predsjednik je na kratki rok ojačao obranu zemlje, ali je na dulji rok oslabio otpornost na ekstreme. U pomirenju bez raščišćene prošlosti ostale su sve suprotnosti staroga društva

Lustracija još jednom kuca na prozore hrvatskih političkih dvora, pošto je prije toga, od državne samostalnosti, redovito zaustavljana pred glavnim vratima. U ratu nije bilo uvjeta, u miru je nedostajalo političke volje. Nikad nije podvučena lustracijska crta da bi s jedne strane ostali oni pojedinci koji su se kompromitirali u bivšem totalitarnom režimu, osobito u njegovim tajnim službama i u vezi s njima, da bi s druge strane svi ostali – pretpostavlja se velika većina – koji su sačuvali moralni i profesionalni integritet mogli u demokratskim uvjetima nastaviti javno djelovanje. Na tome je terenu u tranzicijskim zemljama na vrijeme uspostavljena crta razdvajanja koja dijeli djelo od nedjela, mišljenje od „služenja“, silnike od njihovih žrtava, da se svi ne bi s(t)rpali u isti koš: lustracija je svojevrsni „check point“ na kome se provjerava tko može dalje.

Ponovno oživljavanje interesa za rasvjetljavanje nedavne političke prošlosti i (dijela) njenih aktera ne mora značiti da je u društvu stvorena napokon kritična masa za lustraciju, nego da se približava novi izborni rok. U posljednjih četvrt stoljeća lustracija se rađala sa svakim izborima i umirala sa završetkom izbora. Nijedna vlast nije pokazivala dovoljno političke volje da aktivira lustracijsko sito i da na tome filtru zadrži one nositelje javnih funkcija u bivšoj državi i u bivšem sustavu koji su dokazano sudjelovali u progonu ljudi, grubom kršenju njihovih prava, u gaženju njihove slobode i uništavanju ljudskih života. Lustracija bi – uz to što bi moralno i politički zadovoljila žrtve – bila i u interesu ljudi koji nisu bili na Udbinoj ili nekoj drugoj nečasnoj vezi. Treba li ih pratiti sumnja samo zato što su živjeli u jednome nedemokratskom vremenu koje nije (dovoljno) rasvijetljeno, pa novi patuljci umišljaju da i Miroslava Krležu mogu izbacivati iz čitanki, zbog neknjiževnih razloga.

Biti na pravoj strani

Je li kucnuo čas da se otvore velika vrata kako bi u Hrvatsku napokon mogla ući lustracija koju je na početku provela većina tranzicijskih zemalja (uglavnom, s većim hipotekama od hrvatske)? Još nije, ali ako i kucne, kucnut će s tolikim zakašnjenjem da će teško zadovoljiti sve one ljude i skupine koji iz demokratskih uvjerenja, osobnih ili obiteljskih razloga, očekuju da bi lustracija mogla vratiti na nulu isključeni brojač povijesti, kako bi mogao zakonito, prema propisanoj proceduri, oduzimati propusnice za javno djelovanje u demokratskim institucijama onima koji su se kompromitirali nezakonitim i neciviliziranim postupanjem (prema ljudima) u bivšoj totalitarnoj državi. Progonjeni su imali sve razloge da od demokratskih vlasti svoje (nove) države traže da ih odvoje od progonitelja, koliko god njihova moralna pozicija – kako je dokazivao Danilo Kiš – bila superiorna: „Bolje je biti progonjeni nego progonitelj!“ Od žrtava iz kategorije običnih ljudi previše je očekivati da isključe memoriju, samo uime uvjerenja da su bili na pravoj strani. Uostalom, i školovane profesije koje bi po vokaciji trebale zagovarati oprost znaju se zagubiti u političkim bespućima pa olako proglašavaju „moralni pad“ za čitavu polovicu društva: moć (zlo)pamćenja zna biti razvijenija od snage praštanja. Lustracija može biti lijek i protiv jedne i protiv druge slabosti, ali može djelovati i kao otrov ako se krivo upotrijebi.

U današnjoj je Hrvatskoj, objektivno, Franjo Tuđman prvi imao sve uvjete da (i) s lustracijom objavi urbi et orbi da je okrenuo stranicu povijesti: žezlo u rukama, demokratsku krunu na glavi i masovnu podršku u narodu. Uživao je autoritet „novog oca domovine“ koji je u krupnim nacionalnim pitanjima mogao odlučivati „malim prstom“. I povijesne prilike išle su u prilog lustraciji: pad komunizma otvorio je potrebu da se rasvijetle i uloge pojedin(a)ca, ne samo političkih stranaka, državnih režima i njihovih službi, u opasnom i nekontroliranom funkcioniranju vlasti; raspad „sustava iz Jalte“, koji je i Hrvatsku vezivao uz poslijeratni poredak na europskome kontinentu; obnova nacionalne države i njenih pluralnih demokratskih institucija dale su novim vlastima u ruke sve alate da mogu provesti taj bolni i rizični proces, ali nužan za demokratsko funkcioniranje nove države. Lustracija, ipak, nije provedena kad se to očekivalo i kad ju je, formalno gledano, bilo najlakše provesti.

Zašto? Dva su moguća objašnjenja zašto „prvi hrvatski predsjednik“ nije ni pokušavao raspetljavati taj Gordijev čvor među „drugovima“ koji su se razbježali na dvije strane, zbog dramatičnih okolnosti u kojima je stvarao državu, koliko i iz ideoloških razloga, ako ne i više.

Lustracija je batina s dva kraja, toga moraju biti svjesni svi koji je uzimaju u ruke

Prvo, Hrvatska je bila napadnuta, dijelom okupirana, trebala je nacionalnu koheziju, a ne podjelu i sukobe. Franjo Tuđman se opredijelio za politiku međuhrvatskoga pomirenja, a ne za lustraciju koja bi i u tim uvjetima, htio-ne htio, ugrožavala jedinstvo nacije. U normalnim okolnostima mirne tranzicije lustracija i pomirenje bile bi dvije strane iste medalje: prva bi operacija odgovarala raščišćavanju ruševina nakon potresa, a druga izgradnji nove vlasti, na ruševinama bivše države. Ali, u nenormalnim okolnostima agresije i rata Tuđman je pazio da ne otvara najbolniju frontu, da ne gura Hrvata na Hrvata, da Slobodan Milošević ne bi dolazio skupljati hrvatske žrtve: bila bi to voda na mlin tadašnje velikosrpske politike. Državni se poglavar, uglavnom, nije igrao sa sudbinom svoga povijesnog projekta o obnovi hrvatske države za pravdu koja se mogla postići lustracijom. Imao je za to i drugi jaki razlog: da je otvorio „lov“ na bivše kadrove (i “drugove”), ne bi mogao izbjeći da se reflektori ne okrenu prema njemu i njegovoj stranci, gdje su se udomili najviše bivši komunisti. Tuđmanov kišobran, koliko god širok i nepropustan bio, ne bi mogao u slučaju lustracijske tuče zaštititi sve one koji su s grešnom prošlošću prihvatili „hrvatsku stvar“; toliko bi pokajnici u tim uvjetima postajali politički pokojnici. Odgađanjem lustracije, Predsjednik je na kratki rok ojačao obranu zemlje jer su se na širokoj platformi pomirenja sve političke frakcije mogle staviti na jednu stranu, ali je na dulji rok oslabio otpornost na ekstreme, jer su se ispod površine pomirenja bez lustracije zadržale sve suprotnosti staroga društva, jednostranačke politike i monolitne ideologije: jedni to stanje danas zovu „ostacima komunizma“, drugi „povratkom u ustaštvo“.

Šampion u pretrčavanju

Tako i Josip Perković, koji je u međuvremenu postao paradigma pretrčavanja iz jedne u drugu državu (i njihove tajne službe), može biti i „zločinac starog vremena“ i „kovač novoga doba“; špijun-profesionalac, koji je služio i jednoj i drugoj državi; čovjek koji se odazivao i na poziv „Hrvat“ kad su došla takva vremena; osnivač obavještajne mreže u Hrvatskoj i jedan od (naj)gorih aktera iz mračnih vremena Jugoslavije. Uglavnom, jedan od glavnih likova koje su hrvatske vlasti propustile lustrirati. Račun je zbog toga upravo došao na naplatu u obliku presude iz Münchena: rijetki su slučajevi da jedna država sudi tako visoko rangiranom agentu iz druge države. Hrvatskoj se (i) to dogodilo, opet zato što nije sama ništa poduzimala, sve dok nije došlo iskušenje izručenja. Tad je sve postalo kasno. Da Zoran Milanović nije podmetnuo lice, pa i cijelu glavu, tamo gdje drugi nisu stavljali ni mali prst, kamoli cijelu nogu, u spašavanju jednoga istaknutoga obavještajca (koji je, očito, dobro licitirao svojim ulogama, uslugama i zaslugama), „slučaj Perković” opterećivao bi trajno Tuđmanovu i HDZ-ovu politiku: oni su ga angažirali, oni su koristili njegove usluge, oni su ga branili, sudeći prema indiskrecijama s Pantovčaka. S nepotrebnim i loše objašnjenim “lex Perkovićem”, težište odgovornosti, i javnoga interesa, prebačeno je prema SDP-u i njegovu hirovitom šefu, koji je mogao mirno prepustiti nekadašnjeg jugoslavenskog agenta Njemačkoj, da mu sude Nijemci, kad to nisu (u)činili Hrvati, a hrvatskoga agenta u istoj osobi ostaviti na dušu onima koji su mu davali akreditive da radi taj posao i u demokratskoj državi.

Nije teško rekonstruirati kako je razmišljao (i funkcionirao) Tuđman u predratnim i ratnim vremenima: Josip Perković znao je zanat, a zanatlija je bio Hrvat, što u njegovoj političkoj logici nije bio nevažan podatak. Bilo je to vrijeme naglašenog nacionalizma kad su se u nacionalni pokret uvlačili i lažni nacionalisti ili nacionalisti iz interesa: služenje novoj državi značilo je i otkup starih grijeha, a ne samo borbu za buduće interese. Kad su suprotnosti izlaskom iz rata izbile na površinu, najlakše ih je, skupa s Perkovićem, bilo staviti pod tepih, gdje bi, vjerojatno, i danas bile da se nisu poklopili neki njemački interesi. Da su htjeli djelovati samo radi zaštite načela (pravne države), Nijemci bi Hrvatskoj recipročno izručili nekadašnjeg gazdu “Croatia busa” Radoševića, kojega hrvatske vlasti traže zbog ozbiljnih sumnji u gospodarski kriminal. Njemačko pravosuđe u njegovu slučaju nije maknulo ni malim prstom. Zanimali su ih Perković i Mustač, ne samo zato da Angela Merkel dokaže nadmoć nad nadobudnim Milanovićem: to je sitnica za „najmoćniju ženu svijeta“. Berlin je prije svega htio osuditi (jedan) zločin i zločinačko ponašanje, koje su – prema nepravomoćnoj presudi – izvele jugoslavenske vlasti za koje je radio par Perković-Mustač, i dati lekciju o pravnoj državi svim hrvatskim vlastima koje su kasnije s njima manevrirale ili manipulirale. Hrvatska u njihovu slučaju nije od početka do kraja davala dokaze demokratske zrelosti. Plaća za to visoku cijenu, gurnuta vlastitom krivnjom u gotovo kolonijalni pravni položaj. Da je lustracija provedena u Hrvatskoj, ne bi, vjerojatno, bila ista kao što je bila u Poljskoj ili u Mađarskoj, gdje su ideološke fronte između totalitarizma i demokracije bile žešći, a njihove borbe okrutnije, ili u Čehoslovačkoj, gdje su nacionalne suprotnosti bile znatno blaže negoli između Hrvata i Srba; i tamo su brojniji Česi zajedničku državu doživljavali više kao svoju, kako je to vidio i sam Vaclav Havel, kao brižni nadzornik njihova mirnoga razdvajanja.

Točka na jednu epohu

Između Hrvata i Srba stajalo je 70 godina teške prošlosti i na njoj izgrađeno međusobno nepovjerenje: glavna linija podjele kod razlaza nije stajala između komunista i nekomunista, jer je komunizam doživio povijesni slom, a komunisti uglavnom dezertirali u druge političke formacije, ni između totalitarne i demokratske politike. Pod pritiskom iz Beograda, došlo je 90-ih godina do nacionalne homogenizacije na jednoj i na drugoj strani, što je bitno oblikovalo politički reljef. Hrvatska je jedina tranzicijska zemlja koja je tranziciju izvodila u ratnim uvjetima, a Hrvati – uz Čehe i Slovake te kasnije sovjetske narode iz njihovih republika – narod koji je nakon komunizma mijenjao i državu, a ne samo ustavno-politički sistem. Lustracija će, dođe li ikada do nje, izražavati hrvatske specifičnosti zemlje u ratu i naroda u traženju vlastite države, uvažavajući činjenice da je 10.000 hrvatskih Srba branilo Hrvatsku i da je dio srpskog političkog korpusa od početka zagovarao hrvatsku državu i prava Srba u njoj.

Lustracija je batina s dva kraja, toga moraju biti svjesni svi koji je uzimaju u ruke. U poslijeratnoj Francuskoj De Gaulle je bio nemilosrdan prema kolaboracionizmu, a ipak su mu kroz prste prolazili kolaboracionisti s visokih ratnih položaja u vichyjevskoj vlasti koji su se kasnije, poput Mauricea Papona u Giscardovoj eri, probijali sve do ministarskoga položaja (što ga je stajalo naknadnoga otkrića o nacističkoj prošlosti, naknadnoga suđenja i pravomoćne presude na dugu zatvorsku kaznu).

Pouka broj 1: lustracija ne smije biti (pre)blaga, da se progonitelji ne bi mogli švercati, maskirani u ruho svojih žrtava. “Slučaj Kundera” u Češkoj svjedoči o tome koliko u svakoj lustraciji može čučati zavidnik ili osvetnik: književna je zavist, po svemu, stajala slavnog češko-francuskoga pisca optužbe u jednom praškom časopisu da je u mladosti surađivao s tajnim službama. Nije nepoznato da je mladi Milan Kundera bio član KP, da se povukao kad se uvjerio da se na terenu ideološkog monolita ne može uzgajati obećani socijalizam s ljudskim licem i da je, na koncu, emigrirao u Francusku i na francuski (jezik), u bijegu od političke jednoumnosti. Njegov književni takmac Vaclav Havel temeljito se politički razilazio s Kunderom, osobito pošto je pisac “Šale” odbio potpisati disidentsku “Povelju 77”, ali ga je branio od neknjiževnih, politikantskih objeda za “kolaboraciju” s totalitarnim režimom i njegovim (tajnim) službama. Kad bi se mogle dokazati, takve bi optužbe o doušništvu za lustratore bile corpus delicti najviše vrijednosti; bez dokaza, one obvezuju na oprez, da se s pomoću lustracije susjed ne bi domogao susjedove vile, žene ili ljubavnice, a pogotovo njegove slave: nju je najteže ukrasti.

Pouka broj 2: lustracija ne smije biti u rukama sallierijā, za obračune s mozartima. Hrvatskoj treba lustracija da može staviti točku na jednu epohu koja proizvodi stalne napetosti, baš zato što se različito tumači. Kad se na neke osjetljive povijesne periode stavlja plomba, kod otvaranja obično eksplodiraju. Da se 1945. temeljitije rasvijetlila ratna prošlost, umjesto da se samo ideološki tumačila, danas bi joj svi lakše gledali u oči. Isto vrijedi za poslijeratnu prošlost: crno-bijeli pristup ne vodi punoj istini. Pitanje je ima li Hrvatska još uvjeta da provede objektivnu i temeljitu lustraciju, s nepotpunom dokumentacijom i sa sve manjim ešalonom svjedoka, ili je vrijeme za nju potpuno isteklo. Od nepripremljene lustracije može biti više štete nego koristi. Svojedobni slučaj s ostarjelim Josipom Boljkovcem, Tuđmanovim ministrom i istaknutim “proljećarom”, više je djelovao kao pokušaj osvete negoli pravde. Za svaku lustraciju vrijedi visoko moralna obveza kao i za sva druga suđenja: bolje je da 99 krivih prođe bez kazne nego da jedan nevini bude kažnjen; određuje je i politička obveza da se može odnositi samo na (ne)djela, a ne na mišljenja. Sudbina lustracija je sve neizvjesnija i ne ovisi samo o rasporedu političke moći nakon izbora. Poslije svega, vrijeme je da politička i intelektualna elita temeljito razmisli i odluči: je li prošao posljednji vlak? Ili traje posljednji čas? Uprti li teret na leđa, buduću vlast čeka teška i delikatna operacija suočavanja s (ne)poznatom prošlošću bivše države i s njenim sve rjeđim protagonistima. Odustane li, ostaje joj rezervni put – da odgovornost za rasvjetljavanje crnih rupa iz prošlosti prepusti znanstvenicima, a da im osigura sve uvjete koje dosad nisu uživali: sredstva, ljude, izvore, da slobodnim istraživačkim radom i znanstvenom konfrontacijom mogu napokon zatvoriti Pandorinu kutiju zatrovane prošlosti. Da iz nje ne izlaze više ni stari ni novi duhovi.

>> Bruna Esih: 'Moramo se suočiti s prošlošću, ne možemo je resetirati ni popraviti'

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije