Ekspanzivna monetarna politika došla je do svojeg limita. Da bi obnovile rast, države se moraju okrenuti ekspanzivnoj fiskalnoj politici – postala je dominantna preporuka koju ovih dana svjetski ekonomisti odašilju svjetskim vladama. I to ne bilo koji ekonomisti.
U rujnu je to u “Sagledavanju jeseni 2016.” napisao Olivier Blanchard, donedavno direktor MMF-ova Istraživačkog odjela, sada u Institutu Peterson. Za njim 1. listopada vodeći američki investicijski portal seekingalpha i njegov autor Jean Boivin. Boivin se pak poziva na rad ekonomista nobelovca Christophera Simsa od 26. kolovoza.
Hrvatski političari, ekonomisti i građani, kada bi ih se pitalo, gotovo bi sigurno jednoglasno rekli da im je država već prezadužena i da nikakvi novi fiskalni poticaji ne dolaze u obzir. Da “je velikim infrastrukturnim projektima došao kraj” (Milanović u predizbornoj kampanji) i da je upravo sada, kada je oporavak počeo sam od sebe, “prilika za dodatnu fiskalnu ‘konsolidaciju’” (ured Svjetske banke u Hrvatskoj).
Svijet, međutim, kreće upravo suprotnim smjerom. “MMF”, piše Boivin, “postaje sve veći pobornik fiskalne ekspanzije, dok se G20 u rujnu opredijelio za ‘jaču primjenu fiskalnih politika koje ohrabruju rast’”. Zašto?
Blanchard, nesumnjivo jedan od pet-šest vodećih svjetskih ekonomista, upozorava da se unatoč svoj dosadašnjoj ekspanzivnoj monetarnoj politici rast produktivnosti u svijetu usporava, a financijski rizici povećavaju.
Pritom “od ‘strukturnih reformi’ ne treba očekivati čuda” pa je jedino što preostaje fiskalna politika. “Monetarna politika postala je ograničena”, smatra i Boivin, “a s globalnim viškovima kapaciteta mali su izgledi da bi javne investicije mogle istisnuti privatne pa zato vjerujemo da bi fiskalna politika trebala biti učinkovitija”.
Blanchard smatra da ni zaduženost država od sto posto BDP-a nije problem. Jer, “fiskalni prostor nije mehanički: on ovisi o tome kako investitori vide dodatnu potrošnju i veći deficit. Ako vide da on potiče rast, reagirat će drukčije nego ako smatraju da je riječ samo o širenju birokracije.
A ako smatraju da je zaduženost od sto posto BDP-a održiva (kao što se čini da u mnogim zemljama jest), malo je vjerojatno da će promijeniti mišljenje ako, recimo, vide da država povećava zaduženost za 2 do 4 posto BDP-a da bi popravila javnu infrastrukturu. Ako se provede tijekom nekoliko godina, to bi moglo znatno potaknuti potražnju u kratkom roku i povećati potencijalni društveni proizvod u duljem roku”.
Sadrže li ova razmišljanja naputak za hrvatsku ekonomsku politiku? Apsolutno da, osim ako ona ne misli da je pametnija od Blancharda, Simsa, MMF-a i G20 zajedno. Ako se cijena hrvatskog javnog duga u zadnje vrijeme prepolovila, to znači da investitori ne misle da je Hrvatska prezadužena.
Plenkovićeva bi Vlada to trebala iskoristiti pa emitirati kunske obveznice na 50 godina, a prikupljeni novac uložiti u brzo isplative javne investicije kakvih i u Hrvatskoj sigurno ima.
>> Plenković točan u sekundu, a show mu oteo Ivan Pernar
