Selektorica ovogodišnjih Dana satire Željka Udovičić Pleština obećala je publici gorak smijeh. Predstava “Pijani” suvremenog ruskog dramatičara Ivana Viripajeva, s kojom je pred prepunim gledalištem kazališta Kerempuh ovaj tjedan gostovao beogradski Atelje 212, potpuno je ispunila to obećanje. Smijali smo se do suza, premda svjesni da sve to što se u jednoj noći događa cijeloj galeriji likova, pijanih kao zemlja, zapravo uopće nije smiješno.
Osim izvrsne glumačke ekipe Ateljea 212, od doajena do sasvim mladih glumaca, za to je zaslužan i redatelj Boris Liješević. Fascinirao je zagrebačku publiku prije četiri godine svojom režijom Štiksove “Elijahove stolice” koja je gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih, dok je u zagrebačkom HNK bio angažiran da režira predstavu “Bella figura”. Liješevićeva režija komada Yasmine Reze pokupila je složne pohvale kritičara. Nagrađivani redatelj otvara važna pitanja, a i izvan kazališta spremno govori o svemu što ga se pita.
Većina razgovora s kazališnim redateljima, a pogotovo s vama, redovito počinje ili završava u politici. Je li vam to normalno?
Da, to se sve češće događa. Kada imam što da kažem na tu temu onda mi to ne smeta, a kada nemam, onda mi smeta. Pred redatelje postavlja se sve veći imperativ da budu kritičari sistema i sve se više samo tim očima promatra naš rad.
Umjetnost je moje iskustvo i dane provodim čitajući tekstove i na probama tražeći kako da to na sceni bude što bolje, jer moje je iskustvo na pozornici i na probama
Je li to znak povjerenja koje ljudi imaju u redatelje i umjetnike općenito u pružanju odgovora na sva moguća pitanja?
Pitanje je koji ljudi. Da li publika to traži, ili se to nameće s neke druge strane? Nisam siguran da publika koja plaća karte ima tu vrstu očekivanja da joj se nešto razjašnjava i da bude šamarana nekim manje ili više oštrim stavovima. Makar, vrlo često i ja sam od sebe to očekujem. Tako sam i naučen u školi da svojim radom tumačim svijet, da se odazivam i da moj rad bude refleksija onoga što živim.
Ali, tu često upadamo i u nesporazume, naročito na raznim okruglim stolovima nakon predstava. Događa se da se tamo uopće ne govori o predstavi, o radu koji je uložen, o stilu, o redateljsko-glumačkim sredstvima i rješenjima, o kvaliteti same predstave, nego o tome što ta predstava znači danas, a onda odmah prijeđemo na to što je to danas što nas okružuje.
I onda obično završi na tome da kazališta nemaju novca i da država i grad premalo daju za kulturu.
Bi li vam bilo draže mnogo više govoriti o samoj umjetnosti?
To je naprosto moje iskustvo. Dane provodim čitajući tekstove i na probama tražeći kako da to na sceni bude što bolje. Nije baš da svaki dan čitam novine i što je tko kome rekao. Moje iskustvo je na probama i na pozornici.
Često razgovori sa mnom počinju ili završavaju u politici. Kada imam što reći o tome, onda mi to ne smeta. Pred nama redateljima imperativ je da smo kritičari sistema
Znači li to da ne znate što se u trenutku ovog vašeg gostovanja događa u hrvatskoj politici?
Naravno da znam što se događa, i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u regiji.
Mnoge vaše predstave vrlo se izravno bave stvarnošću. Biste li, na primjer, vašu predstavu “Peti park”, koja se bavila stvarnim događajima i pobunom građana protiv gradnje u jednom beogradskom parku, nazvali aktivističkom?
Svakako da bih. Ali, to je istovremeno predstava o sindromu žrtvenog jarca koji je prisutan u povijesti svih naroda. To je predstava o tome kako nas žrtveni jarac, kojeg napravimo od jedne osobe ili pojave, ujedinjuje u tome da u njega projiciramo sve što ne valja u društvu.
Tko je u toj priči bio žrtveni jarac?
Čovjek od kojeg je sve krenulo, investitor koji je počeo graditi u tom parku. Ali, kada su došli bageri i počeli rušiti zelenilo, nešto je u ljudima puklo. Ujedinili su se, a kada su se počeli okupljati u tisućama brojnost je presudila da ih gradske vlasti shvate ozbiljno i počnu s njima pregovarati.
Jesu li građani u toj priči i u vašoj predstavi na kraju pobijedili i sačuvali svoj park?
E, tu se dogodio posljednji preokret. Gradnja je spriječena, ali građani se nisu mogli dogovoriti kako će se urediti park nakon što je investitor otišao. Ostala je zelena livada, bez drveća i sadržaja, koja više ne služi kao mjesto okupljanja. Život je ubijen. Lakše je spriječiti, nego se dogovoriti oko nečega što treba graditi. To je bio kraj cijele inicijative, to je i kraj predstave.
Kako ste došli do teksta Ivana Viripajeva?
“Pijani” su novi komad, napisan na narudžbu Schauspielhausa iz Düsseldorfa gdje je bila i praizvedba. Kako sam došao do teksta zapravo je duga, sasvim neobična i vrlo osobna priča u kojoj je bio presudan i čitav niz slučajnosti. Tražeći tekst koji ću sljedeći postaviti na scenu, puno sam se bavio romanom “Upotreba čoveka” Aleksandra Tišme. Onda me je ta tema dovela do još jedne knjige koja me potpuno zaokupila, “Zašto se niste ubili” Viktora Frankla. Ali, kada sam napokon u ruke dobio i tekst “Pijanih”, komad me je također smjesta osvojio, oduševio i uvukao u sebe.
“Pijane” nazivate filozofskom, ali i teološkom i apokaliptičnom komedijom. Ako pijan čovjek, poput likova u “Pijanima”, doista osjeti i prizna da u srcu osjeća i čuje “šapat Gospoda Boga” i da u trijeznom svijetu nema ljubavi i slobode, ali ima mnogo laži, što da s tim osjećajem i spoznajom radi nakon što alkohol ispari, odnosno nakon što ode iz kazališta.
Što će biti sutra? Nebrojeno smo puta postavljali to pitanje na probama. Ono je neizostavno s obzirom na to da su svi pijani. Taj „pijani“ okvir pruža mogućnost da se sve to ne uzme za ozbiljno. Ali ipak, ta se noć dogodila. Maks se u gluho doba noći, na ulici, oženio Laurom. Vjenčao ih je Gabrijel koji nema svećenički red, samo tvrdi za sebe da je svećenikov brat. Dakle čin nije oficijelan, ali su se dva pijana srca spojila i rekla jedna drugom: „Da, ja ga volim.“
Kako god bilo sutradan, dogodila se jedna noć u kojoj smo makar i u pijanstvu, krenuli u susret ljubavi i istini. I osjetili predukus vječnosti u kojoj nema smrti. Nekoliko tjedana poslije premijere umro je Marinko Madžgalj, izvrsni glumac Ateljea 212 i jedan od najboljih kod nas. Bolest ga je spriječila da uđe u ovu podjelu. I kada u “Pijanima” slušamo “šapat Gospoda” znam da ga i on s nama sluša.
Vratimo se malo na Frankla. Što vas je to toliko fasciniralo u njegovoj knjizi “Zašto se niste ubili”? Vidite li paralele između Auschwitza, u kojem Frankl pronalazi logoterapiju – liječenje smislom, i današnjeg svijeta kojem Viripajev kao da preporučuje terapiju alkoholom, ili barem kazalištem?
Fascinirao me je taj drugi pogled na Auschwitz. Bez namjere da se optužuje, sagledava se čovjekova priroda i kako ona preživljava u takvim okolnostima. Frankl je taj mehanizam donio iz Auschwitza u poslijeratni život. Donio ga je upravo tim ljudima koji kažu „i da nije tog šapata Gospoda u mom srcu, odavno bih zbrisao iz ovog svijeta što dalje mogu“.
Na vama je da predstave postavljate, a ne da ih gledateljima naknadno tumačite ili dajete upute za upotrebu u stvarnom životu. Međutim, koliko predstave koje radite utječu na vas osobno, na vaš život?
Mislim da kod redatelja i glumaca popis predstava ili uloga postaje jedina biografija. Život se pretvara u taj popis koji postaje nastavak imena i prezimena. To zna biti bolno. Kao što je i ova predstava bila bolna. Poslije premijere sam znao da nisam dovršio posao. Želio sam da ne izađem iz predstave, da ostanem uz nju, kako bih je shvatio i popravio. I oslobodio se utiska nedovršenosti. Ni glumci je nisu ispuštali. I zaista je svaki put predstava sve bolja i bolja.
Uvijek u prvi plan ističete glumce, nazivate ih čarobnjacima. U vašoj sjajnoj predstavi “Eliahova stolica” fantastično je, čak dva lika, glumio Vlastimir Đuza Stojiljković. Je li s njim umrla i predstava?
Da. To je bio strašan gubitak i nije nam uopće palo na pamet da bi ga netko mogao zamijeniti. Pokazala se još jednom ona istina da s glumcem umire i sve ono što je glumio, kao i ono što je još mogao glumiti. Ostaje nam zahvalnost na svakom trenutku koji smo s njim proveli.
Rekli ste mi na početku razgovora da vam pitanja o politici odgovaraju kada imate što o tome reći. Pa evo, na kraju, imate li potrebu sada nešto reći i o politici, bilo kojoj i bilo čijoj?
Ostat ću u predstavi i odgovoriti vam Maksovim monologom iz šeste scene “Pijanih”, kako ju je s ruskog na srpski preveo Novica Antić: “I svi naši zakoni, svi naši prohtjevi, čitav naš jebeni liberalizam, sva naša jebena tolerantnost, čitava naša tupava politika, sve odluke koje donosimo, sve se to odvija izmješteno od realnosti.
I sva ta naša sloboda, o kojoj mi ovdje stalno govorimo, kojoj težimo. Kakva sloboda? Hoćete da budete slobodni? Od čega slobodni?! Od koga?! Gdje je ta sloboda?! Kakve tu, do kurca, slobode može biti, kada smo mi izgubili kontakt.”
